Hrvatskim
izgnanicima-povratnicima ne cvjetaju ruže. O tome sam se već uvjerio u Šimićima
i Prnjavoru. Nema puteva, nema struje, nema posla, nema škola, nema poljodjelne
mehanizacije, ponegdje krađe imovine povratnicima. Možda će Hrvatima u
Kotorvaroši biti bolje, mislim se ja. I dok se vozim prema Novo-Selu, padaju mi
na pamet priče dobronamjernih ljudi: „Znate, oni su svojevoljno otišli. Onaj
biskup ih je lično ispraćao na stanicu“. I onda me to potsjeti na priču
dobronamjernih ljudi iz druge nacije: „Nitko Srbe nije tjerao iz Sarajeva. Oni
su sami otišli na nagovor paljanskog rukovodstva“. Sjećanja mi naviru.Tko li je
mene nagovarao da odem sa dvije putne torbe iz Sarajeva jednog hladnog
decembarskog dana 1992? Ostavio stan, vlastitu biblioteku, namještaj, položaj
profesora Univerziteta, da se više nikada tamo ne vratim. I ja sam beskućnik
kao i oni i bez ikakve imovine. Ni kučeta, ni mačeta. Samo što ovi to ne znaju.
U međuvremenu sam promijenio nekoliko država i nekoliko sudbina. Plače mi se,
ali odolijevam. Već sam se toliko puta isplakao.
Put prema Novo-Selu je odvratan,
blatnjav. Ni traga od asfalta. Auto poskakuje upadajući iz jedne rupetine u
drugu kao da sam na kros-kantri reliju. Povraća mi se, ali nekako izdržavam.
Napokon stižem, muke prestaju. Nalazim se pred par desetaka ljudi od kojih su
na ovaj sastanak došli iz Hrvatske i Austrije. Pitam ih, koliko ih živi ovdje.
Pet domaćinstava. Ali, posvuda je isto, nema više Hrvata, nastavljaju oni.
Prije rata, u Kotorvaroši ih je bilo oko 11 tisuća, sada ih je tu svega par
stotina. Kako ćemo ovdje živjeti? Nema puteva, čak ni makadama, trafo stanice
su razmontirali, ukrali, kuće su spaljene, posvuda divlje deponije smeća koje
šire zarazu, a posla ni za lijeka. Ipak, mi bi smo se vratili, nastavlja drugi
kada bi nam država osigurala kakve-takve uvjete za povratak. Pogledajte! Svake
godine na proslavi Svetog Roka u kolovozu, zaštitnika Novo-Sela, okuplja se pet
do šest tisuća ljudi. Napravili smo nekoliko udruga, sami riješili problem
pitke vode i obnovili crkvu. Nemamo, međutim, gdje živjeti. Dođite, da Vam pokažemo.
Idemo kolima, koja su, začudo,
još uvijek u voznom stanju, do sela Bilice. Slika je apokaliptična, mješavina
ratnog uništenja i horora. Ustvari, nigdje ni jedne zdrave kuće. Čitavo je selo
bilo spaljeno. Samo ogoljeli, djelomično očuvani, čađavi zidovi. Žbunje i korov
posvuda Nema ni ptica, ni pasa lutalica.
Konačno se vraćamo u Kotorvaroški
hotel. Sjedamo. Slušam što ljudi pričaju. „Mene su 1992. prisilili da sve svoje
dam državi ako hoću da iziđem“, veli Ilija. . Mario nastavlja: „Meni je
potrebna potvrda, radi evidencije staža, da sam proveo tri godine na
(prisilnoj) radnoj obavezi. To isto vrijedi i za mog oca i brata“. „Nije sve
tako crno“, dodaje Ivica. „U općini je porušeno oko 1200 kuća, ali stotinjak ih
je ipak obnovljeno“. Ali drugi odmah prosvjeduju. Vidi se da im je teško. Lica
su im naborana i izmučena, ruke drhtave. „Tražimo da se vrati svih uništenih 17
trafo stanica od kojih su samo dvije restaurirane. Šuma se nelegalno siječe,
krade, odvozi i prodaje. Više puta smo obavijestili vlasti o tome, ali nitko ni
da mrdne. Kažu da nisu nadležni. Zakon o šumama treba hitno mijenjati“.
Šutim i gledam što mi ljudi
stavljaju preda me: tužbe općinskim organima sa datumima i potpisima. Konkretna
imena ljudi koji vrše krađu. Što da im kažem? Da ću im pomoći? Naravno da ću im
pomoći. Prevrnut ću nebo i zemlju da im se, barem, za početak, putevi
dotjeraju. I razmišljam o istovjetnim problemima Srba i Bošnjaka
izbjeglica-povratnika koji svi nijemo, skupa sa Hrvatima, viču: „Eli, Eli, lama
sabahtani“ („Bože, bože, zašto si nas napustio“).
