Prvi ožujak je zasigurno jedan od
najmračnijih datuma u povijesti ovih prostora. Možda nikada, u cijeloj
povijesti čovječanstva, crni anđeli uništenja, zvani „jahači apokalipse“, nisu
imali priliku da se okupe u tolikom broju kako bi uništili sve što je ljudsko
u, navodno ravnopravnoj, multietničkoj zajednici.
OTUŽNO je gledati predstavnike
jednog od naroda koji proklamiraju 1. mart kao državni praznik BiH u zemlji
koja je okupirana i kolonizirana. U zemlji koju i sami stranci nazivaju
protektoratom. U Zemlji gdje su đavolji poslenici „međunarodne zajednice“ sve
uradili da nas u što većoj mjeri suprotstave i zakrve. U zemlji gdje oni imaju
vojsku, policiju, administraciju i sudstvo, gdje donose zakone, pravila
ponašanja, gdje uklanjaju demokratski izabrane poslanike i predsjednike, gdje
bezrazložno lišavaju osobe njihovih elementarnih ljudskih prava, i što još sve
ne. Postoji jedno jedino mjesto na brdovitom Balkanu, mračni vilajet, gdje jedan
od naroda može u takvoj zemlji, bremenitoj okupacijom i bespravnim nasiljem
„međunarodnih humanista“, proglašavati dan državnosti.
CINIČNO i ZLURADO je jedan takav
datum proglašavati danom državnosti gdje dva od tri konstitutivna naroda to ne
žele i ne priznaju. Oni kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava,
evociraju „patriote“ i šehide kao glavne čimbenike koji su omogućili ovaj
datum. Šehide (tur. šehit) treba poštivati jer su časno umrli za ono u što su vjerovali:
jedinstvenu, pravovjernu BiH. Ali su oni, nasuprot sebe, imali suprotstavljene
strane sa drugačijim razumijevanjem Bosne i Hercegovine. To je dobro rezimirao
jedan od mudžahedina koji su ratovali na ovim prostorima (1993-a godina): „Ovaj
rat nije rat između Hrvata, Srba i Muslimana, već između islamske i krišćanske
civilizacije“. Ako je to tako, onda izvinite, jer mi iz dva druga konstitutivna
naroda, možda možemo biti smatrani kao vaše cvijeće, ili vaš korov, ali
zasigurno nismo vaši „patrioti“.
SMRT, UNIŠTENJE i MRŽNJA su
najizrazitije posljedice ovog, jednostrano proklamiranog, dana državnosti. Ovaj
dan je bio legalan uvod u 100 tisuća mrtvih, dva milijuna raseljenih osoba od
kojih se najveći dio nikada neće vratiti u svoje domove, a spirale nasilja i
mržnje su postale naša svakodnevnica. Kada je trebalo da jedan od naroda, nakon
Lisabonskog sporazuma (ožujak 1992.), odluči između mira i „slobode“, taj je
narod izabrao „slobodu“. Pokazalo se, da je to „sloboda“, „sloboda“ za mrtve i
nastradale prvenstveno iz bošnjačkog naroda koji su se u toku borbi najčešće
nalazili u „krišćanskim škarama“ i brojčano su najviše nastradali. Da li je
vrijedilo svo to stradanje? Dali će itko ikada progledati i postaviti pitanje
odgovornosti onih koji su isforsirali tako shvaćenu i krvavo realiziranu
„slobodu“? Hoće li se netko jednog dana zastidjeti prvog marta, ovog
„slavljeničkog“ datuma?
BIJEDA je, u sadašnjem trenutku
najbolji pokazatelj „dana državnosti“ BiH. Preko 40% nezaposlenih (više od 500
tisuća), 20% onih koji rade ne primaju godinama nikakvu plaću. Korupcija,
kriminal, te siva i crna ekonomija su među najvišima u svijetu, 75% mladih bi
se odmah odselilo iz ove zemlje, privredni razvoj je mislena imenica, politička
klasa postala je najkonzervativniji dio društva, a jaz između sve bogatijih i
sve siromašnijih dostigao je sramne i neprihvatljive razmjere. U ovoj nemogućoj
državi, možda ljudi praznikuju Najčešće oni koji su godinama bez posla), ali
tko i koliko njih istinski slave?
A smrtonosni jahači apokalipse i
dalje žive u našim njedrima i našim glavama. Posebno se okupljaju prvog ožujka
jer je taj datum uistinu njihov slavljenički dan.
