Posjeti trasi lokalnog puta u MZ „Kulaši“, Prnjavor u izgradnji

          

Dopredsjednik Republike Srpske, gospodin Emil Vlajki je danas poslije podne obišao trasu lokalnog puta u izgradnji, na području MZ „Kulaši“ – općina Prnjavor. Dopredsjednik je trasu puta obišao sa zamjenikom načelnika općine Prnjavor, gospodinom Aulić Srećkom, vlč. Darkom Anušićem, lokalnim župnikom i gospodinom Zlatkom Pavlovićem, predsjednikom Građevinskog odbora.

            Izvođač radova Geokop d.o.o., iz Dervente je uradio korekciju trase i profila puta koji bi u cijelosti trebao da bude završen do sredine mjeseca.  Riječ je o trasi lokalnog puta na području MZ „Kulaši“, od Stare škole do katoličkog groblja Sv. Vida, dužine 2.400 m, širine profila puta 4m  kao i asfaltnom sloju širine 3 m. Izgradnja puta će biti financirana iz više izvora. Općina Prnjavor će izgradnju puta da financira sa 50.000 KM, stanovnici Kulaša hrvatske nacionalnosti koji sada žive u dijaspori su spremni da daju svoj doprinos izgradnji i u toku je akcija prikupljanja dobrovoljnih priloga u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. Ostatak potrebnog iznosa od 250.000 KM će biti osiguran od Direkcije za puteve Republike Srpske.

            Važno je istaći da mještani ovog kraja decenijama čekaju na izgradnju ovog puta čiju izgradnju im je obećao dopredsjednik Republike Srpske, gospodine Emil Vlajki, a koja će biti završena ovih dana.

Ćao, jarani

Autor: FOKUS   

nedjelja, 27 novembar 2011 18:37

Pregovori o BiH vlasti: BiH, Italija, pa svemir

Moran vam reć da san se bija ozbijno zabrinija oko psihičkog zdravja naših političara. Cilu jednu godinu čine napore da sastave vladu, ća bi se reklo, na državnom nivou BiH, a ono ni makac. Da nisu toliko pametni, čovik bi reka da su tvrdoglavi ka mule. Međutin, to nije točno. Stvari su principijelne prirode.

Sven Alkalaj je zamolija Tihića, Komšića i Lagumdžiju da malo otegnu stvari oko ministarstva vanjskih poslova kako bi, nakon par godina daljnjeg natezanja naših političara oko sastava BiH vlade, moga ić u penziju s većon platom. A jarani ka jarani, udovoljavaju mu. Ni Bosiću ne bi bilo krivo da se omasti tim mistom.

Dodik, opet, pravi koalicioni drug, shvaća Bosića, pa i on malo principijelno okliva. U priču se ubacija i Incko sa svojim rješenjima. Veli Incko, Dodik je politički genije, neka dođe na čelo BiH kako bi je unapridija, pa će se neko misto u RS oslobodit za ove ambiciozne, a i za nezbrinute kadrove, ka recimo za Špirića. I tako dalje, i tako dalje. Svi imaju neke principijelne kombinacije koje nikako međusobno da se slože, a sve to psihički iscrpjuje ove najodgovornije i stvara im teške traume.

U cilu situaciju ušli su, s punom odgovornošću, i politički psihijatri (nije Dabić), te su nakon godinu dana proučavanja ove kolektivne psihoze dali fantastično rješenje. Ustvrdili su kako BiH nije dobro misto za pregovore. Dva entiteta, tri naroda, Brčko, Sejdić i Finci, nezaposleni, štrajkovi, HDZ remetilački faktor, vehabije, islamizam i islamofobija, terorizam, SAD paternalizam, homoseksualizam, intelektualna masturbacija, popis stanovništva, novi Visoki, pardon evropski, predstavnik, a i zima je na pragu. Sve u svemu, triba otić u neku fureštu, prijatejsku zemju, i tamo pregovarat. I predložili su Italiju, za početak naravno. Našli su i relaksirajuće misto. Kadenabiju, pravi mali zemajski raj. Naši političari će se tamo odmorit, de-traumatizirat, jasnije će sagledat probleme oko raspodjele ministarskih foteja. Nakon toga će nastaviti pregovore na Azurnoj obali, pa na Havaje. Ako se u slijedećih par godina ne postignu nikakvi rezultati oko formiranja vlade, Rusi su im obećali svemirsku raketu, katapultiranje i kruženje u orbitu oko miseca dok im ne dosadi, pa će onda preći na neku planetu, a možda i na zvizdane staze. Ipak, čuvat će se da ih ne proguta neka crna rupa, jer onda neće imat ko rišavat krizu u Bosni i Hercegovini, a i entiteti bi mogli ostat bez svojih čelnika. Bija bi to pravi melem, izvinjavan se, kaos za narod, a i kako bismo onda ušli u američku Europu?

Štrajkovi i štrajkači

Nedavno je napravjena anketa o najpopularnijim judima u Republici Srpskoj. Ponada san se da ću bit na prvom mistu, ali me nigdi nije bilo. Očito su me namjerno iskjučili iz upitnika. Naravno, pošto mene nije bilo, najpopularnija ličnost je ostala Milorad Dodik. I ne samo to. Dodik je proglašen za osobu u koju narod najviše viruje. Moran priznat, da san pozelenija od muke i zavisti. Nema veze, oporavit ću se kad narod bude za mene masovno glasa na slijedećim izborima.

Upravo tih dana pokazalo se da anketa, uz rečeni nedostatak, i nije bila tako loša. Sićate se onog nelegalnog štrajka mašinovođa? Te je direkcija ŽS u junu ove godine nešto bila potpisala pa se iza toga nije držala svog obećanja, te su mašinovođe malo ucjenjivale Vladu i narod. Pa onda period od četrdeset dana van posla svih željeznica, te milijunski gubici privrede, te pregovori, te prijetnje otkazima, i svašta još. Čak sam se i ja bija umiša u sve to skupa, tija san bit konstruktivan. Ali mi je Ministarstvo saobraćaja reklo kako nemam pojma ni o čemu, kako širin dezinformacije i kako postoji jedna jedina istina: izvješća tog ministarstva. Svatija san, konačno, da je to ministarstvo bilo debelo u pravu i ušutija san se.

I taman kad je cili svit mislija da će taj štrajk trajat koliko i pregovori naših političara oko vlade BiH ili koliko i gradnja autoputa do Gradiške, sve se završilo bukvalno ekspresno brzo! Došli štrajkači kod Dodika i nakon deset minuti razgovora izjavili kako sutra kreću na posao! Kakve institucije, ministarstva, pregovori, sindikati, pravedni zahtjevi, itd. Povirenje u Predsjednika bilo je odlučujuće!

I sad ja razmišjan. Ća bi se desilo kada bi Dodiku jednog dana svi skupa dognjavili? I vlada, i sindikati, i Amerika, i ja koji ga cilo vrime maltretiran s nekim glupim kolumnama, i trener košarkaške reprezentacije BiH koji nikako neće da ga stavi u prvi tim iako Dodik marljivo i svakodnevno trenira tako da je čak i nožni članak povridija, a može i ubaciti balun u koš s pola terena, i tko zna šta ga još smeta i protiv čega bi se revoltira. Dakle, kada bi mu puka film, pa bi i on počeja štrajkovat. Sve bi stalo. Boji entitet bi posta lošiji jer bi Džombić da ostavku, a parlament RS bi se raspa jer bi Radojičić odstupija. Incko i Amerika bi konačno odahnuli jer bi se oslobodili srpskog antikrista. Željko Komšić bi bija umisto mene potpredsjednik RS iz reda hrvatskog naroda. Cerić bi kod nas sam sebe proglasija vrhovnim poglavarom i katoličke i pravoslavne vire sa akcentom na islam. Dr Nenad Stevandić bi posta ministar zdravja. Dr Nenad Novaković bi sa glumcima iz Narodnog pozorišta zauzea na juriš Ministarstvo kulture i prosvite, Davidović bi odlučija da se više ne kandidira za gradonačelnika. Lagumdžija bi SNSD pretvorija u SDP, a Ranka Mišić bi, konačno, objedinila sve sindikate u RS i povela odlučujuću borbu za stvaranje besklasnog društva na planetarnom nivou.

ZAŠTO SU SRBI PASIOINIRANI NATOFILI

Prije nikog vrimena sidin ja u dopredsjedništvu, stavija noge na stol, lula u ustima, pijuckam viski i spreman se da zoven svoju tajnicu, lipoticu da je se nemoš nagledat. Kad ona sama uđe u prostoriju, bez kucanja naravno, a iza nje neki tip iz jedne europske organizacije, nesmin reć koje. Ja mu ponudin da sidne. On to uradi i počne s pričom. U jednom trenutku me onako usput zapita ća mi Srbi mislimo o NATO-u. Budem učtiv i objasnim mu kako ja nisan Srbin mada san u ovu foteju uša zahvaljujući srpskim glasovima i jevrejskom lobiju. On kaže kako mu je to svejedno, ali da bi ipak tija čut od mene odgovor.

Gledan ga, nešto se vrpolji, mora da ga je strah od onoga ća će čut.

Nasmijem se, potapšan ga po ramenu i kažem mu kako Srbi obožavaju sve ća počinje sa slovom N, a posebno obožavaju NATO.

Lice mu se ozarilo, a nervoza nestala. Objašnjavan.

Vi ste Srbima učinili neprocjenjive usluge. Prvo ste bombardirali Pale 1995. To ste učinili na najboji način, vašim raketama tomahavk kada ste pobili mnoge Karadžićevce i Mladićevce. Pritom ste iskopali velike rupe koje su Srbi kasnije iskoristili i u njima napravili olimpijske bazene i podzemne garaže, a i udarili temelje novim kućama. Srbi su bili toliko oduševjeni da su čekali cilo vrime do Dejtona da ih NATO ponovo bombardira.

Onda ste 1999. godine vojno-humanitarno intervenirali u Srbiji kako biste srpski narod oslobodili onog balkanskog krvnika Miloševića. Pritom ste uništili sve mostove, vrtiće i škole kojima su se Miloševićevci služili, a i pobili ste dobar dio njegovih civilnih kadrova. Bili ste toliko temeljiti da ste pobili i svu djecu za koju se također sa sigurnošću znalo da će biti budući Miloševićevci. A i danas nastavjate činit dobra djela za Srbe oslobađajući albanski narod i potirući okupaciju Kosova koju su Srbi izvršili prije više od tisuću godina. Još se tome treba dodati da ste planirali i vodili operaciju "Oluja" koja je osvistila 300.000 Srba koji su napustili onu ustašku Hrvatsku i vratili se u Srbiju, a ubijedili ste, skupa s Albancima, i 200.000 Srba da napuste Kosovo uništivši pritom sve agresorske srpske crkve. Sve u svemu, skoro ste ostvarili vjekovni srpski san: svi Srbi u jednoj državi! Još samo da sredite stvar s Vojvodinom i Sandžakom.

Zapažam, budža iz Euro-Amerike je sav presretan mojom analizom. Diže se oduševljeno, obećava da će me predložiti za NATO savjetnika i odlazi. Moja tajnica kojoj je sve skupa bilo dosadno, također me napušta bez posebnih tajničkih usluga. Telefon zvoni, vidim da se radi o međunarodnoj, drugoentitetskoj liniji. Mora da me zove Bakir Izetbegović

Film "Parada": Prostituirana ideološka manipulacija

Autor: FOKUS   

ponedjeljak, 21 novembar 2011 20:59

 

Američki novi svjetski poredak općenito je popraćen ucjenama, ekonomskim sankcijama, demonizacijama, vojnim agresijama na one slabije, te osiromašenjem kulturnih, duhovnih i estetskih vrijednosti. Sve se to radi u ime humanizma koji obiluje hipokrizijom. U osiromašenje kulturnih vrijednosti koje je dio univerzalno sprovođenog SAD mentalnog genocida, spada i "gej film" Srđana Dragojevića "Parada", talentiranog režisera koji je, u ovom slučaju, prodao dušu đavolu "za šaku dolara". Ne bi bilo čudno kada bi ovaj film, prepun neukusa i apsurda, dobio i poneku prestižnu filmsku nagradu, a možda i sami Oskar. To bi se uklopilo u aktualno zapadno humanističko smeće koje obuhvaća i nakaradno prikazanu homoseksualnost, seksualnu orijentaciju koju nitko pametan ne spori kao činjenicu. A taj dio smeća, ta vulgarizacija čovjekove intime, sve više postaje dio postmoderne perverzne civilizacije holivudskog tipa prepune banalnih hepienda i srceparajuće melodramatike u vezi s novokomponiranim ljudskim pravima.

Režiserska hipokrizija, vulgarnost i prostituiranost

Rečeno je da je jedna od poruka ovog filma navodno obrana homoseksualnih sloboda. Na čelu te obrane staju zločinci iz svih krajeva ex-Jugoslavije. Oni koji su ubijali i klali narod ranih devedesetih, sada su se prostituiranim režiserovim "prosvjetljenjem" preobratili u nevine ovčice i anđele dobra koji su spremni da svoje zločinačke vještine upotrijebe protiv svih onih koji napadaju "najvrijedniju od svih sloboda": pravo na isticanje svog pederstva (pogrdan izraz kojeg obilato koristi režiser u simpatičnom značenju).

U žiži filma je zaljubljeni homoseksualni par koji doživljava različite uvrijede od okoline, ali koji se ne stidi svojih posebnosti. Ovo dvoje zaljubljenih, zajedno s nekoliko drugih homoseksualaca, angažiraju više zločinaca koji će ih štititi od navodno profašističkih masa koji se agresivno postavljaju prema sodomijskim slobodama, posebno u vrijeme gej parada. Čitava stvar je u toj mjeri perverzna da okorjeli zločinci i sami pokazuju na kraju filma visok stupanj sklonosti ka homoseksualizmu, a možda bi i sami to postali da je film duže potrajao. Priča završava srceparajuće tragično, smrću jednog od homoseksualaca, a simbolički označava osudu bestijalnih, neljudskih heteroseksualaca prepunih predrasuda prema navodno normalnoj i plemenitoj homoseksualnoj posebnosti .

Režiser je primio pare od međunarodne zajednice da homoseksualnost prikaže gledaocima kao nešto što je normalno i prihvatljivo, ali je očito da ni on sam nije previše u to vjerovao. Elem, u ovom je filmu odnos među homoseksualcima prikazan izuzetno čedno, i svodi se na tek pokoji dodir i pokoji pogled. Ne ljube se, ne miluju po erogenim zonama tijela, nema strasti u njihovim odnosima, nema ležanja jednog nad drugim. Dakle nema apsolutno ničeg što je normalno za "zastarjeli" tip seksualnih odnosa, a što filmska industrija u čitavom svijetu obilno i obavezno koristi prikazujući te "zastarjele" heteroseksualne odnose. Pored toga, dva glavna lika u svojim susretima imaju glatko izbrijana lica.

Mogli su, recimo, biti obojica bradati i barem se jednom poljubiti pred kamerama, ili su se mogli htjeti vjenčati ili, pak, tražiti usvajanje nekog djeteta, dakle raditi sve ono što je u gej zajednicama na Zapadu svakodnevan način ophođenja. Sve u svemu, homoseksualizam je u ovom filmu, da apsurd bude veći, prikazan bespolno, u obliku ljudskih anđela koji se dostojanstveno bore za svoja ne-spolna homoseksualna prava. Režiser se očito bojao negativne reakcije gledatelja u slučaju da je homoseksualnost bio prikazao u svojim pojavnim oblicima (ljubljenje, itd), a za to ne bi ni dobio pare od međunarodne zajednice kojoj je stalo da gej odnose ubaci u naš "tradicionalizam" kako bi smo, eto, brže ušli u Europu. Ali, nedostatak realnosti, autor filma je nadoknadio obiljem vulgarnosti. U filmu skoro i da nema dijaloga bez sočnih, seksističkih psovki koje sve više osiromašuju jezik. A režiser ovog odvratnog djela se potrudio da svoj frojdovski intoniran otpor prema homoseksualizmu, a i prema filmu kojeg je napravio po narudžbi, vidljivo izrazi krajnje vulgarnom rečenicom: "Nema dobrog seksa dok se jaja ne udaraju."

Manipuliranje homoseksualnošću

Heteroseksualnost je u dosadašnjoj povijesti bila nužan uvjet održanja vrste. Ergo (dakle), sve institucije, prirodne i izvedene iz heteroseksualnosti (porodica, brak, itd) bile su označene kao moralne, društveno prihvatljive. Nasuprot tome, jalovi oblici seksualnosti kao sodomija (bez obzira na to dali se prakticira od homo ili heteroseksualaca), incest (iz kojeg se stvaraju degenerirana djeca), pedofilija i općenje sa životinjama, smatrani su nemoralnim i najčešće pravno kažnjavani. Tako se, u pojedinim državama SAD, sodomija i dandanas pravno sankcionira.

Napomena: Tvorac filma kojeg razmatramo ne može se suzdržati a da ne vrijeđa albanski narod imputiravši mu intenzivan seksualni odnos sa životinjama. Ili je, možda, plaćeni prorok koji nam unaprijed kaže da će i taj oblik seksualnosti ubrzo biti proglašen jednim od osnovnih ljudskih sloboda i prava?

Kako je, onda, moguće da je homoseksualnost na Zapadu, u vrlo kratkom vremenu, iz kažnjivog čina prešla u domenu osnovnih ljudskih sloboda? To sigurno ne možemo pripisati zapadnom humanizmu koji drži u neokolonijalnom položaju tri četvrtine čovječanstva uzrokujući direktno i indirektno smrt milijuna ljudi godišnje. Stvar je u tome što je zapadna retorika formalno bazirana na ljudskim pravima koja, u stvari, treba da posluže razjedinjavanju ljudi na samom Zapadu kako bi se revolucionarni potencijal stanovništva razbio i usmjerio na međusobne sukobe.

Za ilustraciju, dovoljno je podsjetiti se na tvrdnje teoretičara homoseksualnosti u kojima se ističe kako je ova ne-uobičajena vrsta seksualnosti temelj posebne gej civilizacije koja paralelno egzistira sa civilizacijom heteroseksualaca!

Gej parade ponosa nisu, prema tome, samo izraz jednog obespravljenog i prokazanog sloja ljudi koji sada ima priliku da se, napokon, javno manifestira. Štoviše, homoseksualci su ponosni što pripadaju posebnoj civilizaciji i što bi, po njima, trebalo da imaju vlastite institucije te druge oblike društvenog i individualnog života odvojenih od dosadašnjih heteroseksualnih.

Drugi razlog zbog kojeg je Zapad ekspresno uveo homoseksualnost među osnovne ljudske slobode, vezan je za izborno glasanje. Naime organizirane homoseksualne zajednice predstavljaju značajno biračko tijelo koje nije zanemarljivo. Radi toga se političari izuzetno trude da ih pridobiju i utrkuju se u predlaganju zakona i uredbi koje tim zajednicama pašu.

Manipuliranje zločinima

Novi svjetski poredak traži od svojih plaćenih slugu da budu do kraja prostituirani i odvratni prema vlastitoj domovini i narodu. Autor ovog filma dobrano se potrudio da izvrši zahtjeve svog gospodara. Tako jedan od likova, Albanac, prikazan kao okorjeli zločinac koji u filmskoj radnji trguje drogom, odlazi preobraćen u Beograd da brani prava srpskih homoseksualaca. Ono o čemu autor filma nije htio da govori, to je ubijanje tisuća Srba na Kosmetu od strane Albanaca nakon NATO okupacije, rasprodaja njihovih organa, uništavanje njihove kulturne baštine, istjerivanje Srba iz te srpske pokrajine, te u ovom času svakodnevno ranjavanje i ubijanje Srba koji se nalaze u pravom koncentracionom logoru sjeverno od Ibra okruženi sa svih strana visokom bodljikavom žicom. Po kom duhu svetom će se današnji Albanci koji su vršili i vrše sva ta zlodjela, priključiti Srbima u spasavanju gej populacije u Beogradu?

Isto tako, u filmu prikazan, okorjeli ustaša za koga su svi Srbi četnici, koji obožava generala Gotovinu kao svog heroja i koji smatra da sve četnike treba pobiti, pridružuje se "srpsko-albanskoj koaliciji" u obrani gej prava. Da nije nestvarno, odvratno i izdajnički, bilo bi smiješno.

Što se može? Ako netko hoće pare sa Zapada, mora žrtvovati svoj ponos, svoju čast. Zbog izuzetnih "zasluga" u nipodaštavanju vlastitog naroda, autor ovog filma zajedno sa Natašom Kandić, Sonjom Biserko i nizom drugih, sličnih "humanitaraca", vjerojatno će ubrzo postati počasni građani Europske zajednice.

Kako istinski ostvariti pojedina ljudska prava

Homoseksualnost je problem kako za društvo, tako i za one koji ga prakticiraju. Društvo, naravno, mora biti tolerantno prema tom fenomenu i ne smije na toj osnovi dozvoliti bilo kakvu diskriminaciju. Ali ova seksualna posebnost je, u najvećem broju slučajeva, genske prirode koja se može riješiti operativnim zahvatom tako da žene, s kojima se priroda poigrala, uhvaćene u zamci muškog tijela, postanu ono što izvorno jesu. Ista je stvar i sa lezbijskom populacijom.

Naravno, uzroci homoseksualnosti mogu biti i kulturološki vezani bilo za referencijalnu zajednicu, bilo za traumatizirano djetinjstvo te u takvim slučajevima, ako ne pomaže psihoterapija, te individue moraju uživati ista prava kao i svi drugi građani. Najgora varijanta je ipak ona koju "humanitarni" novi svjetski poredak sada nameće: prezentiranje gej populacije kao maltene vječite kategorije koja će uglavnom služiti kao sredstvo ideološke manipulacije.

Kosovo: Po treći put

Autor: FOKUS   

nedjelja, 13  novembar 2011

Narodno pozorište u Banjoj Luci je prepuno. Slavi se 36 godina postojanja Banjalučkog univerziteta.

Prvi red partera je prepun ministara i drugih zvaničnima. Tu je predsjednik republike i predsjednik vlade. Ja sam "u srid sride". Dodik sjedi pored mene i obraća mi se:

- Ona tvoja zadnja kolumna o evroatlantskim i evroazijskim integracijama ima niz glupih stavova.

Ne ostajem mu dužan:

- Sreća po mene i po čovječanstvo što ne vodim računa o tome što ćete Vi misliti o mom pisanju.

Kratka šutnja prekinuta početkom svečanog otvaranja skupa. Pred mikrofonom se redaju zvaničnici, prvenstveno rektori raznih univerziteta s prostora ex-Jugoslavije. Nakon nekog vremena, Gugo Lazarević dobiva počasni doktorat. Zaslužio ga je tisuću puta. Konačno, i ja dolazim na red. Dobivam vanredno priznanje za moj višedecenijski naučni i pedagoški rad. Moj kolega Nikola Poplašen vrlo lijepo govori o meni. Napokon se i ja obraćam publici. Naglašavam kako nakon raspada Jugoslavije na male banana državice svi živimo u refeudaliziranim odnosima gdje lokalni moćnici, a u službi stranog kapitala, podređuju sebi i uništavaju ekonomiju i narod, te nas sa ultra nacionalističkom retorikom vode u nove spirale mržnje i nasilja. Ako stvarno hoćemo u Europu, dužnost je nas univerzitetskih radnika, nastavljam, da širimo ideju građanskog društva gdje će vjera i nacionalnost otići sa javne scene i postati privatna stvar svakog građanina, a politika će, suprotno od sadašnjeg stanja, biti u funkciji ekonomije. Svečanost se završava. Razmjenjujemo vizit karte. Svi mi prilaze i čestitaju. To čini i Dodik, ali ne može a da ne primijeti:

- Nisi li pretjerao sa tvojim građanskim društvom?

Ne odgovaram.

---

Ubijanje Srba se nastavlja

Par dana nakon toga čujem se sa Zdravkom Vitoševićem, rektorom Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici. Govorim mu kako je naš rektor Stanić definitivno odlučio da za desetak dana banjolučka univerzitetska delegacija posjeti njegov univerzitet. Šutnja. Konačno, Zdravko progovori. Kaže kako zahvaljuje rektoru Staniću. Ipak, moral dole nije baš najbolji jer se ubijanje Srba nastavlja. Upravo je prošle noći jedan ubijen od Albanaca, a dvojica su teško ranjena. Možda bi bilo dobro da netko sada dođe, veli on. Dobro, velim ja, večeras držim predavanje u Palama pa ću nakon toga direktno krenuti za Mitrovicu gdje ću se obratiti studentima. Sazivam članove svog kabineta. Nešo i Dejan su fakultetski obrazovani ljudi, inteligentni, vjeruju u ono što radim i ne postavljaju suvišna pitanja. Berislav, moj tajnik ima nekih neodložnih privatnih obaveza, a čini se i emotivnih problema koje mora hitno raščistiti, pa ne može otići. Dejanu i Neši kažem da odlazimo samo nas trojica bez pancir košulja, bez ikakve pratnje, bez oružja i u odijelima s kravatama pošto sam gost njihovog univerziteta. Silazim kat niže da obavijestim Dodika o svom odlasku. Moraš pričekati, veli mi Draško, šef njegovog kabineta, jer je netko već kod njega. Vesna i Jelena, Dodikove sekretarice, vrlo prijatne i krajnje profesionalne, već su ga obavijestile o mom dolasku. Napokon dolazim na red. Pozdravljamo se. Lice mu je umorno sa izrazitim podočnjacima. Zvoni njegov telefon. S druge strane žice netko ga obavještava da se priprema novi prijenos nadležnosti u Skupštini  BiH. On se diže očito iznerviran. Hoda po kabinetu i nešto uporno objašnjava. Imam utisak da njegov sugovornik ne prihvaća Dodikove argumente. Napokon se razgovor završava. Kažem mu kako je neophodno da odem u K. Mitrovicu. Gleda me i u prvi mah ništa ne govori. Shvaćam. Vidim mu po izrazu lica da mu je žao što to, on sam, odavno nije uradio. Kao da se nadovezuje na moje misli:

- Znaš da ja, iz političkih razloga, ne mogu dolje otići.

Želi mi reći da ne želi kvariti odnose  sa sadašnjim srpskim političkim establišmentom, a i da bi ga međunarodna zajednica možda i smijenila ako bi to uradio, te da je njegova primarna dužnost da očuva Republiku Srpsku.

Ne mogu, a da ne prihvatim logiku njegovih argumenata. Ali srce mi govori drugačije. Ako bi otišao dolje, a njegova je popularnost u srpskom narodu ogromna, to bi pokrenulo mase u užem dijelu Srbije koje bi se počele stvarno boriti za očuvanje Kosmeta. Pa čak i ako bi mu međunarodna zajednica pokušala ozbiljno naškoditi, on bi u Srbiji plebiscitarno bio izabran za predsjednika. Mislim se, državnik mora biti realan i kalkulirati rizike, ali ovo je takva situacija, rekao bih revolucionarna, da je pribjegavanje rizicima jedini mogući put za očuvanje srpstva i srpskog naroda.

Telefon ponovo zvoni. Pozdravljamo se na brzinu i napuštam kabinet.

---

Samo ti sinko radi svoj posao

U šest sati navečer smo u Palama. Nakon održanog predavanja krećemo prema K. Mitrovici. Na administrativnoj granici između uže Srbije i Kosmeta čeka nas grupa momaka. Uvijek nas dočekuje ista grupa. Momci su snažni, puni ideala. Jedan od njih je više puta bio prvak Srbije u kik boksu. Njihov je zadatak da nas prevedu alternativnim putovima, onima koje NATO ne kontrolira, do K. Mitrovice. Imam loš predosjećaj da ovaj put sve neće proći tako lako.

Skoro da sam bio u pravu. Negdje pred ulazak u grad zaustavlja nas grupa naoružanih ljudi obučenih  u crne uniforme takozvane policije Kosova. Srbi su, ali rade sa Albancima. Dejan, Nešo te momci iz Mitrovice izlaze i objašnjavaju se sa kosovarima čije drške od pištolja štrče iz futrola. Ali, previše su blizu jedni drugima da bi se pištolji mogli efikasno upotrijebiti, a brojčano su izjednačeni. Napokon se napetost smiruje i svi zajedno odlazimo do unaprijed rezerviranog prenoćišta. Već je tri sata ujutro. Nismo mnogo spavali. U sedam sati smo bili spremni. Rektor je došao po nas. Prva destinacija je barikada u Leposavićima. Tamo je dvadesetak ljudi. Jedinice NATO-a, s puškama na gotovs, pancir košuljama, štitovima i kacigama su na sto metara udaljenosti.

Matija Bećković, srpski književnik, objavio je prošle godine fascinantnu, autentičnu priču. Jedan je ustaša u Jasenovcu mučio jednog ostarjelog Srbina. Bio je mlad i u jednom se trenutku umorio, a i pekla ga je savjest. Pokušao je objasniti zašto on to radi, našto mu je starac, mada iskasapljen, odgovorio:

- Samo ti sinko radi svoj posao!

Ono što sam čuo od jednog mještana bilo je vrlo slično. Kada je NATO zauzeo jednu od barikada, taj mještanin se nije dao nikako otjerati. NATO jedinica ga je uhapsila i žicom mu zavezala ruke na leđima. U vojnoj postaji dok su ga tukli i derali se na njega, on je pjevao. Tukli su ga još jače, žicu na rukama su stezali sve dok nije probila kožu iz koje se slivala krv, ali on je i dalje pjevao. Bio je prisutan i jedan prevodilac, Srbin. Napokon, ne znajući kako da ga slomiju, pustili su ga.

---

Srbi na sjeveru Kosmeta moraju napraviti svoje institucije

Na Univerzitetu, u prepunoj sali, održao sam predavanje na temu "Strategija međunarodne zajednice na Balkanu s posebnim osvrtom na Kosmet". Nakon toga sam obišao ostale barikade. Uvečer sam gostovao na lokalnoj televiziji MOST. Ukratko, rekao sam sljedeće:

- Čitav svijet je fasciniran vašim gandijevskim otporom NATO-u i vašim jedinstvom. Sada znam, iako sam u početku sumnjao, da ćete pobijediti i održati kao srpski sjever Kosmeta, ali se morate za to i institucionalno pripremiti. Drugim riječima, morate, u suradnji s političkim vrhom Srbije, stvoriti vašu autonomnu vladu, vašu administraciju i policiju, a Univerzitet već imate. Time ćete dokazati svijetu da ste apsolutno sposobni da upravljate teritorijem na kojem živite, a što je u skladnosti sa pozitivnim međunarodnim pravom.

Negdje u ponoć otišli smo na spavanje. Ujutro je naš put prema užem teritoriju Srbije prošao bez incidenata.

Euroatlantske ili euroazijske integracije

Autor: FOKUS   

nedjelja, 06 novembar 2011 20:32

Prije tjedan dana, u prvom dijelu ovog teksta o položaju Republike Srpske u kontekstu svjetske geostrategije, iznio sam slijedeće teze:

- Na temelju nekoliko indicija čini se, s velikim stupnjem vjerojatnosti, da će doći do prekrajanja granica na Balkanu, a i da će, pored Srbije, time biti zahvaćena Bosna i Hercegovina. Po ovom mogućem scenariju RS bi bila prepolovljena, a i istočni dio bi se raspao na nekoliko dijelova, dok bi zapadni dio gravitirao Zagrebu;

- Ako je to tako, onda NATO nema nikakvog interesa da primi BiH kao članicu jer bi tada morao garantirati njene granice. NATO sada u toj zemlji ima vojne baze i "svježu krv" za svoje vojne, "humanitarne" ekspedicije pa mu više nije ni potrebno;

- Naravno, uvijek je moguće da je ova hipoteza pogrešna, ali veliko možda što se tiče Bosne i Hercegovine, i da će "Veliki brat" insistirati na centraliziranoj BiH državi gdje će Bošnjaci imati punu kontrolu nad glavnim političkim i ekonomskim polugama;

- SAD su svjesne da njihova podrška Bošnjacima implicira i postojanje značajnih terorističkih elemenata. Ali, to je strategija ove velesile. Da bi opravdala svoju navodnu borbu protiv svjetskog terorizma koja krije imperijalističke ciljeve, Amerika je pokrenula takozvano arapsko proljeće što je uglavnom rezultiralo stvaranjem islamsko-fundamentalističkih režima;

- Što bilo da bilo, SAD, uz izdašnu pomoć Srbije, rade intenzivno na islamizaciji Balkana, a posebno to isto rade u BiH. Tako se na našim područjima sve jasnije ističe granica između islamskih i kršćanskih zemalja.

- Usprkos onome što Amerika radi za njih, Bošnjaci su u procijepu jer ona istovremeno uništava velik broj muslimana u Africi, te na Bliskom i Srednjem istoku.

Bošnjaci napokon "otvorili dušu"

Da između Bošnjaka/Muslimana i Amerike postoji "neka tajna veza", međusobna ljubav koja je Bošnjacima omogućila da imaju sadašnji privilegirani položaj ali i mržnja zbog globalne američke politike prema islamu, potvrdili su mnogi bošnjački intelektualci. Naime, ovih su dana članovi Predsjedništva BiH primili pismo od američkog predsjednika Obame koji zabranjuje BiH da u Savjetu sigurnosti glasa za prijem Palestine u Ujedinjene Nacije, a van direktnih pregovora između Palestinaca i Izraelaca. Svoje razočarenje nisu krili u izjavama dnevnom listu "Avaz" od 4. 11. 2011, (str. 2-3). Evo nekih izjava:

- Kako se suprotstaviti nekome ko je glavni regulator međunarodnih odnosa? Ako izgubimo njihovu podršku, pitanje je ko će nas podržavati i hoćemo li uopće opstati. (profesor H. R.)

- Profesor E. I. kaže da su u poruci bh. državnom vrhu bitne dvije stvari. Jedna je da to traži Amerika, a znamo što Amerika znači za nas. Drugi moment je da je istina i pravda na račun palestinskog naroda, i sad je dilema što učiniti.

- Slično govori profesor Š. F., te profesor N. M.

Posebno je uočljiv stav analitičara T. L. koji još jasnije govori o bezuvjetnoj pomoći SAD Bošnjacima u posljednjih 20 godina, a upušta se i u religijske strateške konfrontacije tipa "Hantington" (str 3):

- Obamino pismo tretira jednako specifično pitanje Palestine. Bošnjaci bi, u tom pogledu, trebali biti posebno osjetljivi, imajući u vidu da su SAD i vojno intervenirale na strani branilaca BiH.

To je, prema svim relevantnim izvorima, bilo prvi put u historiji da jedna moćna, zapadna sila otvoreno i vojno intervenira u ratu na strani koja je većinski muslimanska, a protiv agresora koji je iz većinski kršćanske države.

Alal mu vjera! Ako se isključe etikete: branilac i agresor, ni ja "čuveni veliki islamofob" koji odavna upozorava na ove činjenice, a zbog kojih sam dobrim dijelom i bio okarakteriziran kao islamofob, ne bih to mogao bolje reći. Ili je, možda, "pod mojim utjecajem", ova vrst bošnjačkih intelektualaca i sama postala islamofobna.

Sada se vidi jedinstvo ali i razlika između vehabija i dijela bošnjačke intelektualne elite, naravno ne cjelokupne jer mnogi bošnjački intelektualci, iako u manjini, istinski optiraju za evropsku, građansku državu:

Iako imaju iste krajnje ciljeve, vehabije bez kalkuliranja, i po potrebi preko terorizma, reagiraju na politiku SAD prema muslimanima na Bliskom i Srednjem istoku, dok proislamistički nastrojeni Bošnjaci privremeno zadržavaju bijes i ogorčenje povodom antiislamske SAD politike u Aziji jer još uvijek trebaju Ameriku kako bi učvrstili aktualnu  ideologiju političkog islama na Balkanu.

Gdje je interes Republike Srpske

Na to pitanje odgovor nije težak, ali okolnosti čine logiku ponašanja izuzetno teškom. Za sada izgleda jasno da će se proces islamizacije učvrstiti u Federaciji, a na štetu Hrvata koji će se, u nešto dužem roku, prepoloviti. Bošnjaka je tamo četiri puta više pa će uz pomoć malih hrvatskih ikebana partija ovaj proces, ako se neko čudo ne desi, uspješno dovršiti. Privreda Federacije oslanjat će se na Tursku i (ostale) islamske zemlje, a šerijatski zakon, u početku prikriveno, postat će na duži rok dominantan. Napomena. Ovo je konstatacija postojećeg trenda u Federaciji, a ne moralni stav. Autor ovih redaka smatra da Bošnjaci imaju potpuno pravo na izražavanje svoje duhovnosti i organizaciju života s tim u skladu, ali da to ne bude na štetu drugih naroda.

Suživot je s Bošnjacima, naravno, ne samo moguć nego i nužan, ali će vanjskopolitička i ekonomska orijentacija kršćanskog svijeta u regiji biti u mnogo čemu različite.

Isključimo za sada mogućnost raspada Republike Srpske i zamislimo njen visok i trajan oblik samostalnosti kao i teorijski model koji omogućava izražavanje njene volje da uđe u euroatlantske integracije. Da li je to strateški opravdano?

- U moralnom pogledu je apsolutno neopravdano. NATO već dvadeset godina uništava sve što je srpsko, uvodi ekonomske sankcije, bombardira, otkida teritorije, a to i sada intenzivno čini na Kosmetu;

- U ekonomskom pogledu, stvar je jednako loša. Euroatlantski blok je okupirao i kolonizirao ovo područje, nametao i održavao lokalne mafijaško-političke strukture, naredio i tolerirao pljačkašku privatizaciju. Rezultat je, kao i u ostalim nerazvijenim zemljama svijeta, ogromna korupcija, masovna nezaposlenost i glad. A sama pomoć je više ličila na pranje novca nego na stvarnu pomoć; ne zaboravimo da je u posljednju deceniju i pol "nestalo" oko 10 milijardi KM (a možda i eura) od donacija koje su pristizale u BiH. Ne smije se zaboraviti ni to da su donacije prvih desetak godina pristizale prvenstveno u Federaciju.

Povrh svega, Zapad nam može jedino ponuditi priču o ljudskim pravima i prosperitetu kada jednog lijepog dana, najoptimističnije za dvadeset godina, uđemo u Europu. Međutim, tamo gdje istinski ima sirovina i tržišta, to je Rusija i euroazijske integracije koje ona u ovom času poduzima. Evropa to polako shvaća i sve se više orijentira prema Istoku.

Što da se radi

- Da bi RS predupredila svoj mogući raspad, SNSD, koji i sam ima problema s unutrašnjim jedinstvom, ne smije se više oslanjati na krhku koaliciju koja ga održava na vlasti i trebalo bi da uđe u koalicioni savez sa SDS. Politički jedinstvena RS bila bi mnogo tvrđi zalogaj za one izvana koji žele njen raspad;

- Moraju se, što je moguće prije, uspostaviti specijalne i paralelne veze s Hrvatskom stvarajući tako blok: RS-Srbija-Hrvatska;

- U BiH bi trebalo, unutar postojećih pravnih okvira, da RS stvori međuopćinski savez a hrvatskim područjima, administrativno i ekonomski;

- Trebalo bi uspostaviti znatno bolje ekonomske veze sa Federacijom;

- Trebalo bi prihvatiti svaki kapital, naravno i onaj iz islamskog svijeta, koji ne dovodi u pitanje entitetsku (dejtonsku) samostalnost RS;

- Trebalo bi da Narodna skupština RS izglasa, kao i Srbija, zakon o vojnoj neutralnosti;

- Trebalo bi da se posvuda evidentiraju viškovi radne snage i da se ona preusmjeri ka novoformiranim kompanijama koje će poduzeti niz javnih radova;

- Trebalo bi formirati tehnički visokosofisticirana udružena poljoprivredna dobra kojima će se garantirati ekonomski isplativ otkup njihovih proizvoda;

- Trebalo bi formirati jedinstveni sindikat privrede i budžetskog domena;

- Trebalo bi ojačati ulogu malih akcionara u privrednom životu RS;

-Trebalo bi osigurati, pored onoga što se radi na europskim, a ne euroatlantskim integracijama, status pridruženog člana aktualnih euroazijskih integracija.

Dosta je neodgovornog i štetnog inaćenja

 

Mašinovođe i država su stvarno pretjerali u njihovom inaćenju. Da je država odmah na početku pristala da ispuni ono što je bilo zapisano u kolektivnom ugovoru u pogledu obaveza prema mašinovođama, isplatila bi oko milijun maraka i stvar bi se bila završila. Kao odgovor na ovaj potez države, mašinovođe su stupile, kako tvrdi država, u nelegalan štrajk. Mašinovođe opet tvrde da pored nepoštivanja kolektivnog ugovora, nisu mjesecima dobijali ni plaću, ni topli obrok te, s obzirom na težinu njihovog posla, da nisu zbog toga mogli osigurati istinsku bezbjednost saobraćaja pa je štrajk bio, ljudski i profesionalno gledano, neminovan. Sve u svemu, kasnija međusobna diskusija se svela na prastaro pitanje: dali je starija kokoš ili jaje.

To bi nadmudrivanje, u nekoj drugoj oblasti, moglo biti predmet jalovih politoloških debata i istraživanja, da ekonomija i građanstvo od toga nisu trpjeli direktnu štetu. Da je država odmah isplatila potraživanja radnika, to bi je koštalo oko milijun KM. Ovako su ukupne štete premašile pet milijuna i svakim danom šteta je sve veća. Pored toga, građani se više ne voze željeznicom, osim što se prijevoz osigurava na međunarodnim linijama.

Eskalacija ovog štetnog inaćenja dovela je i do „kolateralnih šteta“. Država, koja misli da je jača, uvela je, djelomično, u posao štrajkbrehere, pozvala policiju da udalji radnike sa mjesta događanja i suspendirala veći dio njih. Pored toga tvrdi kako Premijer i Predsjednik stoje iza nje. Sve u svemu, država se ponijela kao represivna tvorevina iz doba ranog kapitalizma kada su radnici bili onemogućavani na sličan način.

S druge strane, mašinovođe, svjesne da se bez njih lokomotive ne mogu pokrenuti, praktično su ucjenjivali državu svojom akcijom. Pored ostalog, brinuli su se isključivo za svoju dobrobit i nije ih puno zanimalo što će ubrzo nekoliko stotina njihovih kolega iz drugih službi iz ŽTP izgubiti posao.

Tragikomično je to što mi hoćemo u građansku Evropu, a ne postoje jaki sindikati kao neprevaziđeni socijalni partneri unutar istinskog građanskog društva. Takvo stanje kada se ne isplaćuju plaće zato jer eto nema para, a kupuju nova luksuzna kola za vozni park ŽTP i kada se represijom guši spontani radnički pokret, ne odgovara univerzalnim ljudskim pravima za koja se formalno zalažemo.

Da se ova priča ne bi nastavila, kako se novi milijuni ne bi gubili i kako bi konstruktivna demokracija zahvatila sindikate, iznosim kao gnjevni građanin slijedeći prijedlog. Neka do kraja ove godine bude isplaćeno što se radnicima mora isplatiti. Neka do desetog  oktobra bude isplaćena tražena tarifa od 2,5 KM po kilometru umjesto jedne marke koliko nudi država. Neka se na osnovu ovoga radnici odmah vrate na posao. Neka se država obaveže da neće naknadno provoditi čistke „nepodobnih“  Neka se odmah pokrenu pregovori  o  novom kolektivnom ugovoru.

Nitko sa ovim prijedlozima neće biti ni pobjednik ni pobijeđeni . Jedini gubitnici smo mi, građani, koji sve ovo plaćamo. Ali, kao i do sada, već smo navikli na slične situacije, mada sve teže i teže praštamo.

Čestitka za Kurban bajram 2011.

Svim građanima muslimanske vjeroispovijesti čestitam Kurban bajram - veliki i najradosniji blagdan žrtve, samilosti i mira. Želim Vam da predstojeći praznik provedete u krugu porodice, prijatelja, komšija i svih ljudi dobre volje, ali i da se sjetimo starih, nemoćnih, bolesnih i siromašnih.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

            prof. dr. sc. Emil Vlajki, dopredsjednik Republike Srpske