Sastanak Dopredsjednika RS Emila Vlajkija sa Ministrom MUP-a RS gospodinom Stanislavom Čađom.

Danas je u Kabinetu Dopredsjednika RS Gospodina Emila Vlajkija održan sastanak sa Ministrom unutrašnjih poslova Republike Srpske Stanislava Čađe. Ministar Čađo upoznao je Dopredsjednika RS gospodina Emila Vlajkija sa sigurnosnom situacijom u RS-u te aktivnim programom Policija u zajednici. Dopredsjednik Vlajki upoznao je Ministra sa sigurnosnim saznanjima do kojih je došao prigodom nedavnih kontakata sa hrvatskim povratnicima širom Republike Srpske.

U većini mjesta prognani Hrvati i povratnici žalili su se na nesigurnost imovine, krađu šume i elektro mreže koju su često samodoprinosom gradili, a u Kotor Varoši i na fizičku nesigurnost uslijed sukoba sa kradljivcima šume i pastirima koji napasaju stada na tuđoj zemlji. Dopredsjednik Vlajki potencirao je problematiku divljih deponija smeća na obalama Vrbanje, koje su ekološka bomba koja direktno ugrožava  zdravlje i živote građana nizvodno od Kotor Varoša .

Dogovoreno je, da će MUP RS-a u svakoj povratničkoj sredini imenovati kontakt osobu za projekt Policija u zajednici, kojoj će se povratnici i prognanici moći direktno obratiti za svaki problem. Ministar Čađo obećao je Dopredsjedniku Vlajkiju da će sa svojim suradnicima žurno razmotriti mogućnost prijema u policiju određenog broja povratnika, što bi sigurno poboljšalo sigurnosnu situaciju na povratničkim lokalitetima, ali i opću percepciju sigurnosti u zajednici.

Od nemila do nedraga

Hrvatskim izgnanicima-povratnicima ne cvjetaju ruže. O tome sam se već uvjerio u Šimićima i Prnjavoru. Nema puteva, nema struje, nema posla, nema škola, nema poljodjelne mehanizacije, ponegdje krađe imovine povratnicima. Možda će Hrvatima u Kotorvaroši biti bolje, mislim se ja. I dok se vozim prema Novo-Selu, padaju mi na pamet priče dobronamjernih ljudi: „Znate, oni su svojevoljno otišli. Onaj biskup ih je lično ispraćao na stanicu“. I onda me to potsjeti na priču dobronamjernih ljudi iz druge nacije: „Nitko Srbe nije tjerao iz Sarajeva. Oni su sami otišli na nagovor paljanskog rukovodstva“. Sjećanja mi naviru.Tko li je mene nagovarao da odem sa dvije putne torbe iz Sarajeva jednog hladnog decembarskog dana 1992? Ostavio stan, vlastitu biblioteku, namještaj, položaj profesora Univerziteta, da se više nikada tamo ne vratim. I ja sam beskućnik kao i oni i bez ikakve imovine. Ni kučeta, ni mačeta. Samo što ovi to ne znaju. U međuvremenu sam promijenio nekoliko država i nekoliko sudbina. Plače mi se, ali odolijevam. Već sam se toliko puta isplakao.

Put prema Novo-Selu je odvratan, blatnjav. Ni traga od asfalta. Auto poskakuje upadajući iz jedne rupetine u drugu kao da sam na kros-kantri reliju. Povraća mi se, ali nekako izdržavam. Napokon stižem, muke prestaju. Nalazim se pred par desetaka ljudi od kojih su na ovaj sastanak došli iz Hrvatske i Austrije. Pitam ih, koliko ih živi ovdje. Pet domaćinstava. Ali, posvuda je isto, nema više Hrvata, nastavljaju oni. Prije rata, u Kotorvaroši ih je bilo oko 11 tisuća, sada ih je tu svega par stotina. Kako ćemo ovdje živjeti? Nema puteva, čak ni makadama, trafo stanice su razmontirali, ukrali, kuće su spaljene, posvuda divlje deponije smeća koje šire zarazu, a posla ni za lijeka. Ipak, mi bi smo se vratili, nastavlja drugi kada bi nam država osigurala kakve-takve uvjete za povratak. Pogledajte! Svake godine na proslavi Svetog Roka u kolovozu, zaštitnika Novo-Sela, okuplja se pet do šest tisuća ljudi. Napravili smo nekoliko udruga, sami riješili problem pitke vode i obnovili crkvu. Nemamo, međutim, gdje živjeti. Dođite, da Vam pokažemo.

Idemo kolima, koja su, začudo, još uvijek u voznom stanju, do sela Bilice. Slika je apokaliptična, mješavina ratnog uništenja i horora. Ustvari, nigdje ni jedne zdrave kuće. Čitavo je selo bilo spaljeno. Samo ogoljeli, djelomično očuvani, čađavi zidovi. Žbunje i korov posvuda Nema ni ptica, ni pasa lutalica.

Konačno se vraćamo u Kotorvaroški hotel. Sjedamo. Slušam što ljudi pričaju. „Mene su 1992. prisilili da sve svoje dam državi ako hoću da iziđem“, veli Ilija. . Mario nastavlja: „Meni je potrebna potvrda, radi evidencije staža, da sam proveo tri godine na (prisilnoj) radnoj obavezi. To isto vrijedi i za mog oca i brata“. „Nije sve tako crno“, dodaje Ivica. „U općini je porušeno oko 1200 kuća, ali stotinjak ih je ipak obnovljeno“. Ali drugi odmah prosvjeduju. Vidi se da im je teško. Lica su im naborana i izmučena, ruke drhtave. „Tražimo da se vrati svih uništenih 17 trafo stanica od kojih su samo dvije restaurirane. Šuma se nelegalno siječe, krade, odvozi i prodaje. Više puta smo obavijestili vlasti o tome, ali nitko ni da mrdne. Kažu da nisu nadležni. Zakon o šumama treba hitno mijenjati“.

Šutim i gledam što mi ljudi stavljaju preda me: tužbe općinskim organima sa datumima i potpisima. Konkretna imena ljudi koji vrše krađu. Što da im kažem? Da ću im pomoći? Naravno da ću im pomoći. Prevrnut ću nebo i zemlju da im se, barem, za početak, putevi dotjeraju. I razmišljam o istovjetnim problemima Srba i Bošnjaka izbjeglica-povratnika koji svi nijemo, skupa sa Hrvatima, viču: „Eli, Eli, lama sabahtani“ („Bože, bože, zašto si nas napustio“).

Priopćenje za medije Kabineta dopredsjednika RS vezano za sastanak Investiciono razvojne banke i Ministarstva industrije i energetike.

            Danas je u Kabinetu Dopredsjednika RS Gospodina Emila Vlajkija održan sastanak Generalnog direktora kompanije "Nesme electric" gospodina Hagleitnera sa Izvršnim menadžerom IRB-a gospođom Draganom Tučić i pomoćnikom Ministra industrije i energetike, gospodinom Đurom Grbićem.

            Sudionici sastanka razmijenili su mišljenja o problematici izlaska iz krize "Trudbenika" a.d. s obzirom na njegove potencijale i već ugovorene plasmane u Saudijskoj arabiji. Predstavnici vlasnika Trudbenika najavili su skore zahtjeve prema Vladi RS-a u čemu im je Dopredsjednik Vlajki obećao pomoći zalažući se za maximalnu zaštitu prava radnika u Trudbenikovim tvrtkama.

Posjeta Kotor Varoši - 19.02.2011. godine

Dopredsjednik RS, gospodin Emil Vlajki na poziv Udruge Kotorvaroško Novo Selo posjetit će sutra Kotor Varoš. 

Uz obilazak Novog sela u 15:30 sati, u prostorijama Skupštine opštine u 16:00  sastat će se sa predstavnicima Udruga sa hrvatskim predznakom, građanima Kotor Varoši, hrvatskim odbornicima Skupštine opštine Kotor Varoš, članovima Vijeća naroda NS RS iz Kotor Varši  i Načelnikom općine.

Već viđeno (2)

Na strani onih kojima ne pogoduje istinska: politička, ekonomska, kulturna emancipacija Hrvata u BiH našao se (vjerujemo nesvjesno) i sam Valentin Inzko, koji  u svom  nepoznavanju stvari, naivno ponavlja već viđeno, zaboravljajući da  on  nije ovdje  postavljen da određuje suštinu i pojavnost (među)nacionalnih odnosa u BiH. Ali ako to već radi, trebao bi biti bolje informiran, kako ne bi nehotično degradirao aspiracije čitavog jednog naroda.

Njegova nedavna izjava se svodi na to da su Hrvati konstitutivan narod u BiH, te će vjerojatno (?!) imati predsjedavajućeg Vijeća ministara u BiH; možda će (?!) opet imati predsjednika Federacije BiH, i kako imaju već trećinu ministarstava. Ali, tvrdi Inzko, kod nekih se ljudi, s obzirom da nemaju treći entitet, javlja osjećaj da nisu ravnopravni, mada ni Bošnjaci nemaju svoj entitet.

Nadalje, kako bi pokazao kako su Hrvati ravnopravni sa Srbima i Bošnjacima, Inzko iznosi kako ima različitih područja. „Ako odete u Široki Brijeg, Livno ili Grude, tamo, mislim, Hrvati imaju sva prava, pa i više nego ostali narodi, ali ima i drugih krajeva gdje to nije slučaj i potrebno je naći taj balans“, pojasnio je Inzko. Na kraju je, još jednom, kategorično odbacio ideje o trećem entitetu i razmišljanje o tome nazvao „gubljenjem vremena“. „Mada, neki kantoni se ponašaju kao treći entitet, imaju svoje vozačke dozvole, pa čak i neke zastave“, dodao je Inzko.

Prvo, Inzko, očito previđa suštinu stvari govoreći kako „ni Bošnjaci nemaju svoj entitet“, pa se opet ne bune (!?). Kako bi ga prosvijetlili, tvrdimo kako je drugi entitet (Federacija) bošnjački entitet u punom smislu te riječi: ideološkom, političkom, pravnom, ekonomskom, kulturnom i policijskom, gdje se Hrvati tretiraju kao ženirajući višak i koje treba, kao malu djecu, smiriti lilihipima.

Drugo, osjećaj neravnopravnosti i frustriranosti se ne javlja „kod nekih ljudi“, već kod čitavog hrvatskog naroda u BiH.

Treće, nije ugodno čuti kako su Hrvati „ipak negdje ravnopravni, pa i više od toga“ (Široki Brijeg, Livno, Grude). BiH nije državna zajednica gdje će se neki narod geografski locirati u „ravnopravne“ zajednice kao Indijanci u rezervatima.

Četvrto, odakle bilo kome pravo da definira želju za trećim entitetom čitavog jednog naroda kao „gubljenje vremena“.

Hrvati ne žele ni više ni manje od onoga što već imaju Srbi i Bošnjaci u BiH. Žele svoj teritorij, svoju vladu, svoje predsjedništvo, svoju politiku, svoju ekonomiju, svoju kulturu, svoje medije, svoju policiju. Žele, dakle, punu ravnopravnost sa ostala dva konstitutivna naroda, a ne puku priču o tome.

Ne trebaju im priče o ravnopravnosti garnirane lilihipima kao da se radi o djeci ili o retardiranim osobama.

Već viđeno

Sinoć u 21 sat, u emisiji ATV „Jedan na jedan“ sa inspiriranim voditeljem Marinom M., gostovao je predsjednik PDP-a Mladen Ivanić. Dobar makro ekonomista, ali ne baš dobar političar. Ponekad mu i ljudska strana zakazuje, a geostrategiji i geopolitici očito nije vičan.

Elem, Mladen I. je sinoć izjavio kako je on protiv trećeg, hrvatskog entiteta, a ni alternativna varijanta: „treća izborna jedinica“ mu nije po volji. Veli Mladen, „što se Dodik u to petlja, nasjest će; Zagreb ga, preko Merkelove, uvodi u nepoznato“. Veli još Mladen, „nas se Federacija i odnosi u Federaciji ne tiču; ako oni hoće da tamo prave treći entitet, neka izvole; to nema veze sa Republikom Srpskom; uostalom, to bi bila promjena Dejtona, a ja sam protiv toga“. Ako je i od Mladena I., previše je.

Prvo, ova se zemlja zove Bosna i Hercegovina, i koliko god je netko smatrao „nemogućom državom“, ona postoji. I dok god postoji, nitko iz jednog dijela BiH ne može reći: „Mene ne zanima što se događa u drugom dijelu BiH“. Upravo je suprotno.

Drugo, Dejton nije Sveto pismo. Samo neobavještene osobe ne vide, da se Dejtonski ustav znatno promijenio i da će do novih ustavnih promjena sasvim sigurno doći. S tim, naravno, da se entitetsko glasanje, kada se radi o samosvojnosti bilo kog konstitutivnog naroda, ne smije dovesti u pitanje.

Treće, zadržavanje formule: „tri konstitutivna naroda, dva entiteta“, krajnje je nepravedno, i svatko tko ima ikakvog smisla za pravednost, a spada u političku elitu, ne bi trebalo da se igra sa sudbinom jednog naroda zadržavajući ga „ustavno“ u ropskom položaju ili, u najmanju ruku, praveći od hrvatskog naroda skup građana drugog reda.

Četvrt, Mladen I. „zaboravlja“ da je Republiku Srpsku „napustilo“ za vrijeme prošlog rata više od 150 000 Hrvata i, bez obzira na to što se najveći dio njih, vjerovatno, nikada ne će vratiti, bilo bi dobro da nešto kompleksnije razmotri pitanje položaja Hrvata u BiH i u RS nekad i sad. I tako dolazimo do drugog, geopolitičkog aspekta položaja hrvatskog naroda u BiH.

Nije za zamjeriti Ivaniću što ne razumije geopolitiku. On, međutim potcjenjuje Dodika. Dodik je rasan političar i intuitivac. On zna da Hrvatska slijedeće godine ulazi u Europsku Uniju, te shvaća da se stav prema Hrvatima u BiH mora aktuelizirati, a i da hrvatska politika prema BiH više neće biti ista. Jedna Hrvatska potpomognuta Njemačkom nije za odbaciti i u najskorije vrijeme dio prosperiteta RS ovisit će i o njenoj vezi sa Zagrebom i Bonom.

Povrh svega, čini se, da se Hantingtonovo predviđanje o sukobu krišćanske i islamske civilizacije kao glavnom sukobu 21. stoljeća (Huntington,“ Šok civilizacija“), ostvaruje; pogotovu Hantingtonova tvrdnja da će se taj sukob snažno osjetiti i voditi u BiH. Uostalom, na nivou Europe, nisu li Merkelova, Sarkozi i Kamerun (Njemačka, Francuska i Engleska), teorijski i praktično proglasili kraj multikulturalizma? Uzevši u obzir ekonomsku i geostratešku stranu, sasvim je shvatljivo aktuelno približavanje Hrvata i Srba u BiH  gospodarski, a i kao dijelova europske kršćanske civilizacije.

Što bilo da bilo, Mladen I. bi trebalo da shvati da se građanska emancipacija BiH ne može ostvariti bez nacionalne emancipacije Hrvata te zemlje, a da se ova nacionalna emancipacija ne može ostvariti bez teritorijalne emancipacije istog naroda u BiH. BiH se nalazi na historijskom raskrižju: ili će se europski, građanski,krišćanski regionalizirati, ili će kao centralizirana država postati dio Ume, jednog podneblja kojem ne pripada ni vjerski, ni ideološki, ni ekonomski, ni kulturno.   

Priopćenje za medije o posjeti Dopredsjednika RS Emila Vlajkija Prnjavoru

Dopredsjednik RS iz reda hrvatskog naroda prof. dr. sc. Emil Vlajki,  sinoć se u prostorijama Hrvatskog kulturnog društva Napredak - Prnjavor sastao  sa članovima društva i građanima mjesnih zajednica u kojima su pretežito živjeli Hrvati. Sastanku su uz tridesetak građana nazočili i župnici katoličke i grkokatoličke crkve velečasni Vlado Lukenda i  Petar Sitnik te načelnik Općine Prnjavor Gosp. Darko Tomaš.

Građani su upoznali Dopredsjednika sa problemima vezanim za obnovu infrastrukture, zapošljavanja, ali i svojim željama za  samozapošljavanje kroz ekonomske  projekte održivog povratka i pristupnih fondova EU.

Dopredsjednik Vlajki obećao je isfinancirati izradu Projekta za sanaciju  2,5 km puta prema katoličkoj crkvi i groblju u Kulašima,  a Načelnik Prnjavora Darko Tomaš obećao je isti asfaltirati, ali i popraviti most prema Drenovi i sanirati  klizišta prema Babanovcu. Dopredsjednik Vlajki najavio je aktivnosti vezane stipendiranje srednjoškolaca i studenata te medijske i lobističke aktivnosti vezane za  turističku revitalizaciju šireg regiona Prnjavora.

Dopredsjednik Vlajki posjetio Prnjavor

Dopredsjednik RS iz reda hrvatskog naroda prof.dr.sc. Emil Vlajki,  sinoć se u prostorijama Hrvatskog kulturnog društva Napredak - Prnjavor sastao  sa članovima društva i građanima mjesnih zajednica u kojima su pretežito živjeli Hrvati. Sastanku su uz tridesetak građana nazočili i župnici katoličke i grkokatoličke crkve velečasni Vlado Lukenda i  Petar Sitnik te načelnik općine Prnjavor gospodin Darko Tomaš.

Građani su upoznali Dopredsjednika sa problemima vezanim za obnovu infrastrukture, zapošljavanja, ali i svojim željama za  samozapošljavanje kroz ekonomske  projekte održivog povratka i pristupnih fondova EU.

Dopredsjednik Vlajki obećao je isfinancirati izradu projekta za sanaciju  2,5 km puta prema katoličkoj crkvi i groblju u Kulašima, a načelnik Prnjavora, gospodin Darko Tomaš obećao je isti asfaltirati, ali i popraviti most prema Drenovi i sanirati  klizišta prema Babanovcu. Dopredsjednik Vlajki najavio je aktivnosti vezane stipendiranje srednjoškolaca i studenata te medijske i lobističke aktivnosti vezane za  turističku revitalizaciju šireg regiona Prnjavora.

Jahači apokalipse

Prvi ožujak je zasigurno jedan od najmračnijih datuma u povijesti ovih prostora. Možda nikada, u cijeloj povijesti čovječanstva, crni anđeli uništenja, zvani „jahači apokalipse“, nisu imali priliku da se okupe u tolikom broju kako bi uništili sve što je ljudsko u, navodno ravnopravnoj, multietničkoj zajednici.

OTUŽNO je gledati predstavnike jednog od naroda koji proklamiraju 1. mart kao državni praznik BiH u zemlji koja je okupirana i kolonizirana. U zemlji koju i sami stranci nazivaju protektoratom. U Zemlji gdje su đavolji poslenici „međunarodne zajednice“ sve uradili da nas u što većoj mjeri suprotstave i zakrve. U zemlji gdje oni imaju vojsku, policiju, administraciju i sudstvo, gdje donose zakone, pravila ponašanja, gdje uklanjaju demokratski izabrane poslanike i predsjednike, gdje bezrazložno lišavaju osobe njihovih elementarnih ljudskih prava, i što još sve ne. Postoji jedno jedino mjesto na brdovitom Balkanu, mračni vilajet, gdje jedan od naroda može u takvoj zemlji, bremenitoj okupacijom i bespravnim nasiljem „međunarodnih humanista“, proglašavati dan državnosti.

CINIČNO i ZLURADO je jedan takav datum proglašavati danom državnosti gdje dva od tri konstitutivna naroda to ne žele i ne priznaju. Oni kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava, evociraju „patriote“ i šehide kao glavne čimbenike koji su omogućili ovaj datum. Šehide (tur. šehit) treba poštivati jer su časno umrli za ono u što su vjerovali: jedinstvenu, pravovjernu BiH. Ali su oni, nasuprot sebe, imali suprotstavljene strane sa drugačijim razumijevanjem Bosne i Hercegovine. To je dobro rezimirao jedan od mudžahedina koji su ratovali na ovim prostorima (1993-a godina): „Ovaj rat nije rat između Hrvata, Srba i Muslimana, već između islamske i krišćanske civilizacije“. Ako je to tako, onda izvinite, jer mi iz dva druga konstitutivna naroda, možda možemo biti smatrani kao vaše cvijeće, ili vaš korov, ali zasigurno nismo vaši „patrioti“.

SMRT, UNIŠTENJE i MRŽNJA su najizrazitije posljedice ovog, jednostrano proklamiranog, dana državnosti. Ovaj dan je bio legalan uvod u 100 tisuća mrtvih, dva milijuna raseljenih osoba od kojih se najveći dio nikada neće vratiti u svoje domove, a spirale nasilja i mržnje su postale naša svakodnevnica. Kada je trebalo da jedan od naroda, nakon Lisabonskog sporazuma (ožujak 1992.), odluči između mira i „slobode“, taj je narod izabrao „slobodu“. Pokazalo se, da je to „sloboda“, „sloboda“ za mrtve i nastradale prvenstveno iz bošnjačkog naroda koji su se u toku borbi najčešće nalazili u „krišćanskim škarama“ i brojčano su najviše nastradali. Da li je vrijedilo svo to stradanje? Dali će itko ikada progledati i postaviti pitanje odgovornosti onih koji su isforsirali tako shvaćenu i krvavo realiziranu „slobodu“? Hoće li se netko jednog dana zastidjeti prvog marta, ovog „slavljeničkog“ datuma?

BIJEDA je, u sadašnjem trenutku najbolji pokazatelj „dana državnosti“ BiH. Preko 40% nezaposlenih (više od 500 tisuća), 20% onih koji rade ne primaju godinama nikakvu plaću. Korupcija, kriminal, te siva i crna ekonomija su među najvišima u svijetu, 75% mladih bi se odmah odselilo iz ove zemlje, privredni razvoj je mislena imenica, politička klasa postala je najkonzervativniji dio društva, a jaz između sve bogatijih i sve siromašnijih dostigao je sramne i neprihvatljive razmjere. U ovoj nemogućoj državi, možda ljudi praznikuju Najčešće oni koji su godinama bez posla), ali tko i koliko njih istinski slave?

A smrtonosni jahači apokalipse i dalje žive u našim njedrima i našim glavama. Posebno se okupljaju prvog ožujka jer je taj datum uistinu njihov slavljenički dan.

Zašto bi punopravno stvaranje trećeg, hrvatskog, entiteta dovelo do sukoba?

Kabinet Dopredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda, ne sumnjajući u dobronamjernost člana Predsjedništva BiH gospodina Izetbegovića, ipak nalazi shodnim prokomentirati njegovu izjavu na večernjem dnevniku hrvatske državne televizije, u kojoj je izjavio da bi :

"Stvaranje trećeg entiteta u BiH bilo opasno jer bi to moglo dovesti do novih sukoba". "Treba istrajati na institucionalnoj ravnopravnosti", kazao je Izetbegović dodajući da su "Hrvati u BiH ustavno ravnopravni, ali da ih ima četiri puta manje od Bošnjaka, što na kraju utiče na rezultate jedinih izbora".“

Osnovna je dilema Kabineta slijedeće naravi:

„Kako bi stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta u BiH bilo opasno i moglo dovesti do novih sukoba, a da je sadašnja obespravljena pozicija Hrvata uvjet stabilnosti u Bosni i Hercegovini i neće dovest do sukoba“?

Pitamo se koji je smisao napravljene brojčane komparacije  4:1 između Bošnjaka i Hrvata u svjetlu „mogućih sukoba“ ?

U međunarodnom pravu, federacija znači udruživanje dvaju ravnopravnih državotvornih subjekata i tu brojnost ne igra nikakvu ulogu. U istom kontekstu, pravo je federativnih jedinica i da se razdruže, ako to smatraju potrebnim- primjer federacije „Crna Gora i Srbija“.

Zašto bi razdruživanje na osnovu referenduma jednog od naroda moralo dovesti do sukoba, tim više što bi Bosna i Hercegovina i dalje ostala cjelovita, što je Kabinetu neupitno?

Uvjereni smo, da će Znanstveni skup „Hrvati u BiH danas“ koju Kabinet organizira početkom ožujka 2011 u Banjaluci, dati suštinski odgovor na ova i druga pitanja, te pozivamo i autora gornje izjave da na ovom skupu sudjeluje.