Svečano puštanje u rad donirane Trafo stanice u Kotor Varoši

Dopredsjednik RS iz reda hrvatskog naroda prof.dr.sc. Emil Vlajki osigurao je u suradnji sa multinacionalnom kompanijom Nesma Holding Co., donaciju trafo-stanice snage 650 KW vrijedne 80 000 KM koja u značajnoj mjeri poboljšava kvalitet elektro opskrbe grada Kotor Varoša.

Zajedno sa izaslanstvom donatora gospodinom Faisal Al Turki -podpredsjednikom Nesma Holding Co. i  g. Siegfried Hagleitner Generalnim direktorom  Nesma Electric i Aikon d.o.o. te Končar i industrijske nekretnine d.o.o. iz Dicma  i zamjenikom generalnog diroktora Nesma Electric g. Salah Al-Sunaid te gospođom Sekom Kuzmanović direktorom Elektrokrajne Banjaluka, gospodin Vlajki pustit će sutra 15. 09.2011 u 12,00 u pogon doniranu Trafostanicu na lokalitetu Donja varoš u Kotor Varoši.

Elektrokrajina Banjaluka će na račun ove donacije, u dogovoru sa Dopredsjednikom Vlajkijem do kraja septembra obnoviti  elektro mrežu u hrvatskom povratničkom lokalitetu Orahova, a do konca oktobra i elektromrežu u selu Bilice.

Dopredsjednik Vlajki slijedom do sada urađenog na obnovi cestovne infrastrukture u zoni Šimića i KotorVaroša, sa Direktoricom Elektrokrajine, predstavnicima lokalne uprave i nevladinim povratničkim organizacijama dogovorio je sličnu suradnju na projektima obnove u ratu porušene cestovne i elektro infrastrukture i za narednu godinu.

Politička konstrukcija islamofobije

Autor: FOKUS   

nedjelja, 11 septembar 2011 20:39

Sablast fobija kruži Bosnom i Hercegovinom. U situaciji nezaposlenosti, gladi i nedostatku bilo kakve pozitivne vizije, ljudi postrojeni u nacionalne i vjerske torove šicaju se etiketama nazivajući "one druge" četnicima, ustašama, islamskim fundamentalistima, čifutima, itd. Plaše se "onih drugih", ali ne i svojih ratnih profitera, pljačkaša, organizirane mafije, "intelektualaca" sa lažnim diplomama, političkih autokrata i mediokriteta svih vrsta. Svaka propaganda "naših" je "istina", a sve od "onih drugih" je laž i manipulacija.

U takvom stanju konfuzije, oni koji dobro znaju što rade i zašto rade, imaju velike projekte etničke i teritorijalne homogenizacije koje su se uglavnom i ostvarile u regionu. RS, kao i RH s druge strane Save, praktično su postale nacionalno homogene teritorije, Srbija se reducira na Beogradski pašaluk, pošto su odlasci na kraći i duži rok Kosmeta, Sandžaka i Vojvodine praktično neminovni. Crna Gora se maćehinski odnosi prema Srbima, mada će u budućnosti imati problem sa islamo-etničkim grupama. Makedonija je etnički podijeljena, ali joj stabilnost održava Amerika, sve dok proces stvaranja "velike Albanije" ne pređe u završnu fazu. Turska, svojom agresivnom diplomacijom, nastoji da homogenizira moguća islamska područja na Balkanu gdje bi ona bila glavni faktor i dominirala. Sve u svemu, sve više se stvaraju, za sada ne baš vidljiva, dva osnovna područja - islamofilsko i kršćansko.

Jedino je Federacija u BiH "nezavršena priča". Četvrtina hrvatskog stanovništva od ukupno dva milijuna duša je žrtvovana od strane njene "rezervne domaje", prepuštena je samoj sebi i osuđena na polagano nestajanje, dok se Srbi, koji su etnički očišćeni i kojih je svega par postotaka, više "ne kontaju" kao ozbiljan politički subjekt. Oni najbrojniji bi se, normalno, htjeli širiti. Ali stvari nisu tako jednostavne što se ekspanzije većinskog naroda tiče i koji smatra da Hrvati i Srbi imaju rezervnu domovinu, a oni, Bošnjaci, nijednu. Podatak bi također mogao biti i to što milijun i šesto tisuća Bošnjaka želi lebensraum (životni prostor), jer se nalaze na svega 30% Federacije, pa se nastoje izboriti za ostatak teritorije, ili barem za njegov veći dio, a to se prvenstveno odnosi na srednju Bosnu, nastanjenu s dvjesto tisuća Hrvata. "Bošnjački Incko" je dao temelje tom nastojanju, dajući legalnost nelegalnoj "platformaškoj" vladi, koja je odmah postavila svoje ljude na svim političkim i ekonomskim punktovima, a u suradnji s nekoliko kvislinških hrvatskih partijica. Politički i ekonomski ugušeni, Hrvati će se ubrzo početi seliti u Hrvatsku, koja će kao članica Europske unije biti dio ogromnog tržišta radne snage. U prilog ovakvoj bošnjačkoj politici išla je i činjenica što su iza "platformaša" bezuvjetno  stajale, i stoje, SAD i Turska, kao i bogate islamske zemlje.

Ovaj proces teritorijalne ekspanzije Bošnjaka nije bilo teško zapaziti. Posebno su kritike dolazile iz Republike Srpske. Da bi tome parirali, bošnjački vjerski, politički i intelektualni krugovi su primijenili pet taktika.

- Prva je bila izmišljeni referentni okvir za prikrivanje njihovih pravih namjera: građansko društvo, ljudska prava i slobode, multikulturalizam, socijaldemokracija, sveprisutna konstitutivnost naroda. Oni su, dakle, svoje partikularne interese pokušali prikriti općeljudskim interesom. U Europi je ta vrst "multikulturalizma" muslimana odlučno odbačena  od "europskih islamofoba" (čitaj: skoro svih političkih lidera i naroda Europske unije), a ni kod nas ova "građanska" priča više ne pije vode. Ipak, ima izvjestan broj naivnih osoba, nepopravljivih idealista, u sve tri konstitutivne etno-religijske BiH grupacije koje istinski vjeruju da je u ovoj zemlji moguće novo, obnovljeno, ako ne baš bratstvo i jedinstvo, onda zasigurno tolerancija, međusobno uvažavanje i zajednički, građanski (su)život gdje religioznost i nacionalnost postaju privatna stvar svakog pojedinca i ništa više. I autor ovog teksta "koga život ništa nije naučio", spada među takve pojedince;

- Druga taktika se svodila na jednostavno negiranje njihove uočljivo intonirane teritorijalno ekspanzivne politike;

- Treća se temeljila na prljavoj kampanji ad hominem (kad nemaš kontraargumenata, popljuj osobu koja argumente iznosi) u kojoj su posebno učestvovali "priznati" bošnjački  intelektualci i mediji, unižavajući islamsku rafiniranost, te kulturu ophođenja i komuniciranja;

- U četvrtom naporu, a po sistemu: napad je najbolja obrana, Bošnjaci su došli na dobru ideju da svako osporavanje njihovih teritorijalnih pretenzija nazovu islamofobijom. Citirali su i imena kritičara ove politike, "ljutih islamofoba", i tako su sa svog osvajačkog djelovanja skrenuli pažnju na jednu inteligentno smišljenu floskulu. Slijedio je medijski cirkus oko toga u koji je bio uključen najveći broj "stručnjaka" za društvene nauke, "islamofobi" su prešli u obrambeni gard, narod je dobio novi ciklus tračerskih igara, nažalost ne i kruha, a na Hrvate i na nelegalnu vlast "platformaša" svi su zaboravili. Da bi stvari bile uvjerljivije, a da se "Vlasi ne dosjete", Islamska zajednica BiH je "ko fol" napala neke svoje medije koji, inače, na razne suptilne, indirektne načine, omogućavaju bošnjačko osvajanje teritorija Federacije;

- Peta taktika je zasigurno bila (i ostala) najsuptilnija. Jedan dio bošnjačke inteligencije se angažirao da pokvari hrvatsko-srpsku alijansu, koja se počela stvarati na ovim prostorima. Preko svojih medija i neformalnih, ali utjecajnih, kanala neformalnog komuniciranja, insistiraju na najbolnijim povijesnim momentima hrvatsko-srpskih odnosa koje vješto, sve intenzivnije, plasiraju jednoj i drugoj strani. A poznato je da žabu nije teško u vodu natjerati, pa se novonastalo, krhko povjerenje između Srba i Hrvata ubrzano kvari kao majoneza na suncu. U ovom specijalnom ratu razbijanja svijesti o neminovnosti stvaranja neke vrsti "kršćanske koalicije" protiv nadiruće islamizacije Balkana, bošnjački su intelektualci posve sigurno postigli najveći uspjeh.

Naravno, sve ovo skupa ne znači da na našim prostorima islamofobija kao pojava ne postoji u svijesti mnogih nemuslimana. Slično je i sa srbofobijom i hrvatofobijom. Ali dok su Srbi na ovim prostorima demonizirani do granica apsurda, a Hrvati marginalizirani do besvijesti, Bošnjaci su, zahvaljujući specifičnoj konstelaciji međunarodnih odnosa, u snažnom, agresivnom usponu. Konačan cilj ove privremene etno-kategorije (a, u stvari, religijsko-civilizacijske kategorije) jeste Umma, svjetska islamska zajednica, a ne samo zakašnjelo građansko formiranje jedne od europskih nacija, Bošnjaka. Stoga je njihovo insistiranje na islamofobiji jedno od sitnijih "lukavstva Uma" (Hegel) te civilizacije. Da je to tako i da je njihovo nacionalno opredjeljenje nešto povijesno privremeno, lako je za razumjeti kroz proučavanje njihovih fundamentalnih spisa i načela, ali i kroz razmatranje puke pojavnosti. Na primjer, možemo se upitati zašto se u odnosu na Bošnjake ne upotrebljava izraz bošnjakofobija umjesto islamofobije, a na čemu insistira i Islamska zajednica BiH, kao i bošnjački intelektualni krugovi?

I tako, kako god okrenuli stvari, dola

zimo do trenutačnog suživota, razgraničenja, a možda i do sukoba dviju civilizacija na BiH prostorima. Tu je islamofobija umjesto sociopsihološkog fenomena, politička konstrukcija namijenjena teritorijalnoj ekspanziji jednog naroda koji, intencionalno gledano, samog sebe prevazilazi kroz vlastitu religiju. Problemi će za Bošnjake, a i za ostale nacije gdje će islam možda postati dominantan, nastati eventualno onda ako se Europa emancipira u odnosu na SAD, koje podstiču ekspanziju islama na Balkanu. U tom će slučaju islamofobija poprimiti posve drugo značenje, kao dio otpora Zapada ne prema toj religiji, već prema njenom ideološko-političkom projektu teritorijalnog širenja, koje se nastoji realizirati na balkanskim područjima.

Čija je Bosna i Hercegovina

Autor: FOKUS   

nedjelja, 04 septembar 2011 16:18

Dejtonska Bosna i Hercegovina, nakon deceniju i pol egzistencije, proživljava teške momente. Jad i tuga je pritisli. Jedni je negiraju, drugi dijele, a treći svojataju i vjerski unificiraju. Ovi posljednji, dolazeći izvana, a imajući kao zaleđinu NATO i "Velikog brata", suprotno svim pravilima diplomatskog ophođenja, samouvjereno i bahato tvrde da je Bosna i Hercegovina njihova i kako će, izgleda, ona od njih biti ponovo "civilizacijski okupirana" kao i u prethodnim stoljećima.

Ali da ne bismo spekulirali, evo i najnovije izjave turskog ministra vanjskih poslova, Davutoglua, date u društvu Mustafe Cerića i Bakira Izetbegovića, a prilikom "privatnog" boravka istog BiH za vrijeme nedavnog Malog (ramadanskog) Bajrama:

"BiH je naš dom, BiH je naša porodica. Kao što to reis Cerić reče, ovo je sastanak koji čekamo više od stoljeća. Bili smo ovdje, ovdje smo i bit ćemo ovdje zauvijek." Ovaj nečuveni diplomatski skandal nije naišao ni na kakvu osudu državnih organa, prvenstveno Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Da bi stvari bile jasnije, zamislimo da njemački ministar vanjskih poslova dođe u Pariz, nađe tamo grupu istomišljenika i javno kaže kako je Njemačka okupacija Francuske bila civilizacijski poduhvat, kako je njegov dolazak susret sa historijom, kako su Nijemci bili tamo, kako sada jesu i kako će zauvijek biti. Bio bi istog časa označen kao persona non grata i letio bi naglavačke iz Francuske. Jednom se francuski političar Le Pen drznuo da kaže kako njemačka okupacija Francuske i nije bila tako strašna. Cijela francuska javnost se digla na noge i Le Pen je bio prisiljen da se istog časa izvini francuskom narodu. Ovo poređenje koje je dato moglo bi se umnožiti u nedogled. Kao što Turci svojataju BiH zato što su na našim prostorima bili kao okupatori pet stoljeća, Grci bi mogli, s mnogo više prava, polagati pravo na dijelove Turske, na primjer na Konstantinopolis (današnji Carigrad), jer su tamo bili oko tisuću godina. A i Jermenija, nad čijim je narodom Turska počinila genocid, mogli bi reklamirati dijelove Turske. A što bi tek Kurdi imali reći, itd.

Ovo nije prvi put da Davutoglu izjavljuje slične stvari. On je već obznanio kako je "soft", "prijateljsko" zaposjedanje BiH dio državne politike Turske. Istovremeno, on svaki čas dolazi u Rašku, Sandžak i priprema teren za izdvajanje tog teritorija iz Srbije, a uz punu podršku srbijanske vlade.

Bujrum! Ali ovo nije Srbija već Bosna i Hercegovina. Cerić može govoriti koliko hoće kako nema nikakve razlike (fizičke, mentalne?) između Bošnjaka-muslimana i Turaka. Slično, i turski  premijer Erdogan, dan nakon pobjede njegove stranke na izborima u Turskoj, BiH stavlja isključivo u kontekst islamskog svijeta, a stanovnicima Bosne i Hercegovine pridodaje semitske oznake i istu vjeroispovijest izjednačavajući ih s Libanoncima, Sirijcima i Palestincima što nije korektno ni diplomatski, ni etički, ni faktično i što je u svakom slučaju čista laž. Cerić, Erdogan i svi ostali koji smatraju da je Turska "duhovna majka Bošnjaka", trebalo bi da znaju da u BiH žive i dva krišćanska naroda: Hrvati i Srbi koji nimalo ne misle da je Turska okupacija ovih područja bila civilizacijska.

Ne smatraju ni da je BiH dio Turske ni da će to više ikada biti. A ako već to bude bilo, što se, nažalost, čini realnom budućnošću, onda ta neoosmanska "civilizacijska okupacija" ne može, u Bosni i Hercegovini, zahvatiti područja koja obitavaju Hrvati i Srbi. I sada ulazimo u srž problema.

Naime, cijela bošnjačko-platformaška priča o funkcionalnoj BiH koja, eto, iz praktičnih razloga mora, u mnogo čemu biti centralizirana, nije ništa drugo već borba za teritorij. Bošnjaci imaju jednostavnu logiku koja, naizgled, zvuči zdravorazumsko i u njihovim očima opravdava njihovu ekspanziju: Hrvati, tvrde Bošnjaci, imaju svoju rezervnu domovinu, Srbi isto tako, pa je red da i mi imamo našu državu. Zahvaljujući hrvatskim petokolonaškim partijicama, te "bošnjačkom Incku" i njegovom antipravnom dekretu, bošnjačko-platformaške partije su dobile mogućnost da ovladaju cijelom Federacijom na račun Hrvata. Oni će od sada ubrzano nastaviti egzodus iz BiH ukoliko njihovo političko vođstvo ne organizira referendum tamošnjeg hrvatskog puka i ne stvori svoju autonomnu jedinicu.

Pošto, kako se sada čini, nema mnogo šanse da se to posljednje desi, BiH bi ubrzo mogla biti sastavljena od dva, relativno etnički čista entiteta: bošnjačkog i srpskog. Ako se planovi "platformaša" ostvare, na redu je i srpski dio BiH, a "međunarodna zajednica" sve radi da se i ta druga bošnjačko-turska faza realizira. Sve u svemu, imajući SAD, Tursku i (druge) islamske zemlje kao podršku, Bošnjaci su postali samouvjereno arogantni i prijete dvjema krišćanskim nacijama: Srbima i Hrvatima. Zna se da je Lagumdžija izjavio da ukoliko Hrvati budu ostvarili svoju autonomiju u BiH, da će biti krvi do koljena, te da će Tripoli biti pravi Dizniled u odnosu na BiH. Prije par dana, ne imenujući direktno na koga se to odnosi (najvjerovatnije na Hrvate "autonomaše"), Bakir Izetbegović objavljuje, na dan Šehida, jednako ratničko-stravičnu izjavu:

"Probosanske snage mogu odbarniti Bosnu i Hercegovinu posigurno. Kad su mogle to uraditi '92. godine sigurno mogu i 2011. i 2012. Dakle, ovdje će uvijek biti ljudi, evo ovoga kova, kojima smo ovdje okruženi, koji su spremni život rizikovati i dati za Bosnu i Hercegovinu, a Bosanci i Bošnjaci su rođeni ratnici. To su dobri ljudi, ali kada nagazite na njih onda dobijete ono što su dobili dušmani '92 godine, pa su se začudili s kim imaju posla. I mislim da su pelcovani za dugo vrijeme, neće im za dugo vrijeme na um pasti da napadnu ni Bosnu ni Bošnjake, ni Bosance i Hercegovce."

Na kraju, izgleda da se više ne postavlja pitanje: čija je BiH, već čija će biti. Ako Hrvati i Srbi ne prevaziđu svoje međusobne strahove i ne prestanu optuživati jedni druge, a što neprestano rade, referirajući se na bolne momente i pokrete njihove povijesti: NDH, Jasenovac, Blajburg, Vukovar, "Oluja", ustaše, četnici, itd., i ne pruže zajedno otpor staro-novom protivniku koji je u punoj, skoro nezadrživoj, ekspanziji, Bosna i Hercegovina će u dogledno vrijeme biti bošnjačko-turska.

Dopredsjednik RS Emil Vlajki čestitao Ramazanski bajram

Dopredsjednik Republike Srpske Emil Vlajki čestitao je danas, vjernicima islamske vjeroispovijesti, veliki blagdan Ramazanski bajram. Tom prigodom gospodin Vlajki se vjernicima islamske vjeroispovijesti obratio sljedećim riječima:

„Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini upućujem najiskrenije čestitke povodom velikog praznika, Ramazanskog bajrama.

Želim Vam da ovogodišnji Ramazanski bajram proslavite u miru, zdravlju i sreći, u duhu tradicije i običaja i dobrom raspoloženju okupljanja s obitelji i prijateljima.

Neka Vam Bajram bude ispunjen srećom i Božjim blagoslovom.

BARAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!“

Protiv svih zastava

Milorad Dodik je postao pravi majstor u „dizanju tlaka“ takozvanoj međunarodnoj zajednici. Ode čovjek na odmor, ali stalo mu je da joj malo „zapapri“ pa da par izjava u stilu: „preispitat ćemo u Skupštini ulogu Vijeća naroda u RS (čitaj: a možda i ukinuti to tijelo koje nas neprekidno harangira)“, zatim: „otvorit ćemo predstavništvo RS u Sarajevu“ itd. Iako je rasprava o bilo kojoj instituciji uvijek poželjna, ne može se ni „s glave“ desiti da se Vijeće naroda legalno ukine, pa njegova izjava nema nikakve vrijednosti. S druge strane, to što Bošnjaci u Parlamentu tu instituciju najčešće zloupotrebljavaju u ime  povrede„nacionalnog interesa“, i nije tako strašno. U svim je parlamentarnim demokracijama harangiranje legalne vlasti na različite načine, unutar skupštinskih pravila igre, uobičajena praksa, s tim što se tamo radi o građanskim društvima od kojih smo mi u BiH, kao feudalno društvo sa snažnim segmentom razbojničkog kapitalizma, barem dva stoljeća daleko.

U vezi Dodikove ideje o otvaranju predstavništva RS u Sarajevu, to je već ozbiljnija stvar. Dejtonska BiH je (kon)federalna država sa vrlo malo međusobne povezanosti (ideološke, političke, ekonomske, kulturne), te kao i niz sličnih država sa izrazitim konfederalnim elementima (Belgija, Švicarska, Španjolska, itd), Republika Srpska bi mogla imati neki punkt u glavnom gradu BiH, Sarajevu, koje je praktično bošnjačko i u kojem više nema ni Srba ni Hrvata „osim na kašičicu“. To bi bilo izuzetno korisno za međusobno bolje razumijevanje unutar bosansko-hercegovačkog „melting pot-a“. A možda bi i buduća asocijacija hrvatskih općina u Muslimansko-hrvatskoj federaciji (tako se „Federacija“ izvorno zove), čiji se obrisi već naziru, mogla razmisliti o sličnoj inicijativi glede otvaranja svog predstavništva. Možda bi u tom slučaju etničko čišćenje i uništavanje kulturnog duha Hrvata u ovom entitetu dobilo reverzibilan tok.

I ma što god tko mislio o Dodiku, on za građansku i ekonomski modernu Bosnu i Hercegovinu čini mnogo više od Bošnjaka koji čitavo vrijeme govore o građanstvu a, u stvari, u praksi pokazuju da žele unitarnu, a poneki i teokratsku, BiH gdje bi oni dominirali. Dajmo jedan primjer. Dodik je učinio da profunkcioniraju rafinerije u Brodu i Modričima. I bez obzira na suštinski neopravdane priče njegovih kritičara, ova su se područja bukvalno „digla iz mrtvih“ i grade neku budućnost. Ali, istovremeno, Dodik je time snizio cijene naftnih proizvoda za cirka 70 dolara po toni od čega je i sama Federacija profitirala za više stotina milijuna dolara. Bivši premijer Federacije, Branković, je u niz navrata istakao korisnost Dodikovog poduhvata za BiH. Usprkos tome, pojedini carinski punktovi koje kontrolira Sarajevo kao da uporno harangiraju rusku firmu koja, između ostalog, omogućava preradu i promet naftnih derivata u BiH.

Dodik je čovjek neiscrpne energije, doduše ne previše sofisticiran, i izrazite poslovne inteligencije, sve u svemu najsposobniji političar na Balkanskim prostorima. Jest, priča se, i da voli priskrbiti sebi i svojima, priče su politikantskog karaktera, ali i da je tako,tko to danas, ne samo u BiH nego i u svijetu, ne radi? Da je Europa inteligentna i da joj je istinski stalo do napretka BiH, a pod pretpostavkom da je u stanju da se oslobodi tutorstva SAD, ona bi nametnula novi ustav Bosni i Hercegovini sa velikim predsjedničkim ovlaštenjima. Stavila bi na čelu države Dodika, i BiH bi u nekoliko godina postala ekonomski moderna, građanska država čuvajući usput i ravnopravnost njenih naroda. Dodik ima istinskih potencijala da to realizira, samo mu treba dati pravu priliku.

Nažalost, Bošnjaci-„platformaši“, osim deklarativno, a i vrlo providno, ne žele građansku državu. Gurani od svojih moćnih međunarodnih saveznika po sistemu: njih i onih tamo preko“ velike bare“ zajedno s „bošnjačkim Inckom“ je tristo milijuna + milijardu pride onih trećih, vode vrlo opasnu igru. Ona se sastoji u slijedećem: zainatiti se glede formiranja vlasti u BiH bezobzirno negirajući potpuno razložne srpske zahtjeve. I kada se premaše svi razumni i nerazumni rokovi oko toga, onda će „međunarodna zajednica“,  koja svim tim manipulira, „sasvim opravdano“ reći: „vidite, mi smo vas pustili da sami nešto uradite, a vi ni poslije godinu dana niste uspjeli da se složite“. I nakon toga će, pošto proglase Dodika „remetilačkim faktorom koji neprekidno i grubo spriječava euroatlantske  integracije BiH“ i glavnom opasnošću za mir u svijetu, mliječnoj stazi i crnim rupama, a u cilju „zaštite“ interesa bosanskohercegovačkih  građana, oktroirati novi ustav gdje će Bošnjaci dobiti sve komandne poluge u državi.

Insistirajući s punim pravom na odabiru premijera BiH iz HDZ i ministra vanjskih poslova iz RS, ipak se čini da je Dodik logički natjeran da naglavačke uleti u prethodno rečeno, i da možda ne vidi baš dobro u što je upao. Situacija je, u izvjesnom smislu, slična onoj u Rambujeu prije 12 godina kada je Olbrajtova postavila takav ultimatum Srbiji kojeg ni jedna zemlja na svijetu ne bi mogla prihvatiti pa je, nakon odbijanja ultimatuma, NATO započeo  sa agresijom. Ovdje je scenario različit, ali su cilj i suština isti: stvoriti neprihvatljivu situaciju za srpsku stranu koja se želi uništiti.  Ako Dodik ne uspije izbjeći, makar i po gorku cijenu žrtvovanja jedne od naznačenih fotelja, ovu zamku, njegova dosadašnja uspješna borba protiv svih zastava, a za očuvanje Srpske, mogla bi lako doživjeti težak udarac ove jeseni.

Samo se Srbija može dijeliti

U posljednje vrijeme, u Srbiji su učestale izjave o „podjeli Kosova“. Naizgled, s obzirom na goreće tekuće probleme u južnoj srbijanskoj pokrajini, ovakve izjave mogu djelovati kao zdravorazumske, pa čak i humane. Ali, suštinski, pravno i ljudski, one su antisrbijanske i, šire gledano, antisrpske. Čudno je, na primjer, da Ivica Dačić, potpredsjednik Srbije to ne zna. Pa ako već nije stručnjak za međunarodno pravo i međunarodne odnose, što rade njegovi savjetnici za te oblasti? Ili se, možda radi o nečem sasvim drugom što više zadire u pitanje morala? Što bilo da bilo, ako potpredsjednik Srbije to ne zna, a predsjednik Tadić šuti o tome kao zaliven, dok se s druge strane kao pokvarena gramofonska ploča poziva na međunarodno pravo, potrebno im je izvjesno stručno prosvjetljenje.

Elem, da bi se po međunarodnom pravu nešto dijelilo, treba da kao takvo i međunarodnopravno postoji. Kosovo, ta samoproklamirana, nelegalna tvorevina, nema tu karakteristiku. Točno je, da je ta kvazi država priznata od 70 zemalja svijeta, ali se ona kao „državna“ tvorevina održava jedino okupacijom tog srbijanskog teritorija od strane vojnih snaga „međunarodne zajednice“ kojom, naravno, upravljaju Sjedinjene Države i koje su sve učinile da se Kosmet osamostali u obliku „države“. Ali, SAD, što se „države Kosova“ tiče, neće nikada moći postići ono najvažnije: istinsko priznanje te, silom nastale, protivno postojećem međunarodnom pravu, tvorevine. Osim, ukoliko, sama Srbija to ne uradi. Dakle, usprkos brojnim priznanjima, „ država Kosova“ nije članica ni jedne važnije međunarodne jeinstitucije, a posebno, ni Evropske Unije ni Ujedinjenih Nacija. Mogu ovu nelegalnu tvorevinu priznati još mnoge druge zemlje, ali ona će i dalje ostati nelegalnom tvorevinom.

„Međunarodna zajednica“, samim tim što nije u stanju ugurati „državu Kosova“ u najvažnije međunarodne institucije, implicite i eksplicite priznaju da je postojeće međunarodno pravo još uvijek nezamjenjivo i, što je jednako važno, priznaju i pun teritorijalni integritet Srbije gdje je, prema tome, uključena i srbijanska pokrajina „Kosovo i Metohija“. I to je nec plus ultra, poenta svega oko KIM-a. Sve u svemu, kada vlasti u Srbiji govore o „podjeli Kosova“, i pod pretpostavkom da to rade iz neznanja, one su te koje se odriču dijela svog teritorija jer, međunarodnopravno gledano, jedino one to mogu i učiniti. Drugim riječima, govoriti o „podjeli Kosova“ znači dati toj nelegitimnoj tvorevini pun legitimitet od strane onih koji jedini taj legitimitet i mogu dati. Nekada su takve izjave i čini potpadali pod krivični zakonik zbog toga što je njima rušen teritorijalni integritet izvjesne zemlje.

Što bilo da bilo, ostaje logičan zaključak, da se jedino Srbija može dijeliti. I tu treba biti fleksibilan. Po klasičnim teorijama međunarodnog  prava, a uzevši u obzir i Realističnu Teoriju, da bi jedna država mogla međunarodnopravno egzistirati, mora imati punu kontrolu nad cjelokupnim teritorijem. Jasno je, da Srbija to svojstvo nema i da više ne može kontrolirati prostor južno od Ibra. U kojoj će institucionalnoj formi Srbija taj dio svog teritorija dogovorno tretirati u nekom eventualnom sporazumu sa „međunarodnom zajednicom“, it remains to be seen (ostaje da se vidi). Ali je sasvim sigurno da sadašnja vlast u Srbiji ne smije ni po koju cijenu dozvoliti da se cjelovitost njenog teritorija do Ibra dovede u pitanje, pa ni po cijenu nekakve imaginarne i sve dalje Evrope.

S druge strane ne postoji nikakav mutatis mutandis, barem što se tiče komparacije BiH sa Srbijom. Srbija je cjelovit međunarodno priznat višestoljetni teritorij. Sadašnja Bosna i Hercegovina je Dejtonski nastala kao asocijacija dvaju teritorija: Hrvatskomuslimanske Federacije i Republike Srpske; oba entiteta imaju i danas značajna državnopravna svojstva i učinkovitosti, „što međunarodna zajednica“, iako insistira na cjelovitosti BiH, nikada ta državnopravna svojstva oba entiteta nije dovela u pitanje. Tu bi jedino mogao biti sporan veći entitet koji je prvobitno, prema Vašingtonskom Sporazumu, konfederacijski uređen s namjerom da se taj teritorij u budućnosti dodatno konfederira sa Hrvatskom. Što se tiče rukovodstva Republike Srpske, ono je svjesno svoje konkretne i povijesne odgovornosti, ne želi da zlorabi svoje državnopravne mogućnosti i smatra da je BiH dovoljno širok politički, pravni, ekonomski i socijalni okvir za suživot dvaju entiteta. Ipak, kada se radi o Balkanu, sve je moguće, pošto je jasno da granice sadašnjih država još uvijek nisu fiksirane.

Posljednji Kosovski boj

„Biti il' ne biti? - pitanje je sad. Je l' ljepše u duši trpjeti praćke i strijele sudbe objesne, ili na oružje protiv mora bijeda dići se, i borbom učiniti im kraj?“ (Šekspir, Hamlet)

Šteta je, što Srbija u ovom času nema na svom čelu izvjesnog socijaldemokratu, prvog ratnika Federacije. On je Hrvatima zaprijetio da ako i pomisle da ostvare neku svoju autonomnu oblasti te da tako, po njemu, otkinu dio bošnjačkog lebensvelta (životnog prostora), da će biti krvi do koljena, tako da će sadašnje klanje u Libiji biti Diznilend u odnosu na ono što bi se u Federaciji dešavalo. Isti socijaldemokrata vidi sebe i kao Valtera (Tita) koji brani multikulturno muslimansko Sarajevo i Federaciju, a sutra, ako On bude htio, i čitavu BiH. Mašalah (MA ŠA ALLAH, božja volja)! Dakle, da je taj strašni ratnik na čelu Srbije umjesto sadašnjeg predsjednika srbo-Gandija, sredio bi za tili čas međunarodnu zajednicu, NATO i specijalne policijske snage Albanaca i zavijorio srpsku zastavu nasred Prištine za sve vijeke vjekova.

Nažalost, Srbi nisu te sreće da imaju takvog vođu, pa iz dana u dan tonu u sve veće samoponiženje. Ono malo Srba što je ostalo na Kosmetu prepušteno je samo sebi i vode svoj posljednji smrtonosni boj kako protiv svojih susjeda Albanaca, tako i protiv najmoćnijih NATO zemalja Zapada. Njihova braća s druge strane, silom oružja uspostavljene granice, bez ikakvog vidnog interesa gledaju novu srpsku Golgotu koja je, možda, i dogovorena sa Zapadom od strane srbo-Gandijevaca. Bit će malo medijskog pisanja, preostali Srbi će se iseliti sa Kosmeta i bura u čaši vode će se ubrzo smiriti, a ostatk Srbije će biti u Evropi. Tako su, s izvjesnom vjerojatnošću da je to točno, projektirali srbo-Gandijevci, istaknuti miroljupci i fanatični pobornici međunarodnog prava. Doduše, postoje u Srbiji i oružane snage, ali one se, kako je više puta rečeno, upotrebljavaju jedino protiv srpskih huligana!

Situacija na Kosmetu je, međutim, očajnička po tamošnje Srbe. Okupacione NATO snage (potpuno je svejedno kako se zovu: EUFOR, EULEKS, itd) koje slijede upute političkih vrhova najmoćnijeg dijela Zapada, otvoreno surađuju sa vlastima nelegalno proklamirane države Kosovo. Otužno je gledati kako kosmetski Srbi pregovaraju sa komandantima okupacionih NATO snaga. Ti generali su olovni vojnici prvenstveno SAD, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, i njima je dato naređenje da nelegalne albanske vlasti zauzmu svoje nove granice. I nikakvi pregovori sa ovim olovnim vojnicima, pregovori koji se, ustvari, svode na nemilosrdno ponižavanje Srba, neće ove direktive promijeniti.

Sve u svemu, situacija se svodi na slijedeće. Kosmetski Srbi su prepušteni sami sebi  na milost i nemilost pošto beogradske vlasti osim jalove retorike i otužne patetike, neće ni prstom mrdnuti da im pomognu. Mada, istini za volju, Srbija, prema Kumanovskom sporazumu iz 1999., ima pravo da na Kosmetu drži oko tisuću vojnika, policajaca i carinika. Ali toga, beogradske vlasti koje toliko cijene međunarodno pravo, nikako da se sjete! Povrh svega, kosmetski Srbi, prvenstveno oni do Ibra, nemaju nikakvog adekvatnog oružja kojim bi se suprotstavili okupacionim snagama. Drugim riječima, ako žele da ne izgube svoja tisućljetna ognjišta, preostaje im jedino, ono što je za beogradske vlasti tek neplodna retorika, gandijevski način borbe. Moraju, dakle, održati barikade koje su uspostavili, biti neprekidno i masovno na njima i, bez ikakvog nasilja, iskazati svijetu dostojanstvo i ljubav prema svojoj rodnoj grudi. Ako se nekoliko desetaka tisuća Srba bude, u ovom smislu, beskompromisno ponašalo, NATO okupacione snage bit će nemoćne. Dilema kosovskog raspeća Srbije: otići-pobjeći ili ostati, jest hamletovska, ali vrijedi i pokušati i istrajati u borbi za svoj duhovni i teritorijalni identitet.