Autor: FOKUS
nedjelja, 11 septembar 2011 20:39
Sablast fobija kruži Bosnom i Hercegovinom. U situaciji
nezaposlenosti, gladi i nedostatku bilo kakve pozitivne vizije, ljudi
postrojeni u nacionalne i vjerske torove šicaju se etiketama nazivajući
"one druge" četnicima, ustašama, islamskim fundamentalistima,
čifutima, itd. Plaše se "onih drugih", ali ne i svojih ratnih
profitera, pljačkaša, organizirane mafije, "intelektualaca" sa lažnim
diplomama, političkih autokrata i mediokriteta svih vrsta. Svaka propaganda
"naših" je "istina", a sve od "onih drugih" je
laž i manipulacija.
U takvom stanju konfuzije, oni koji dobro znaju što rade i zašto
rade, imaju velike projekte etničke i teritorijalne homogenizacije koje su se
uglavnom i ostvarile u regionu. RS, kao i RH s druge strane Save, praktično su
postale nacionalno homogene teritorije, Srbija se reducira na Beogradski
pašaluk, pošto su odlasci na kraći i duži rok Kosmeta, Sandžaka i Vojvodine
praktično neminovni. Crna Gora se maćehinski odnosi prema Srbima, mada će u
budućnosti imati problem sa islamo-etničkim grupama. Makedonija je etnički podijeljena,
ali joj stabilnost održava Amerika, sve dok proces stvaranja "velike
Albanije" ne pređe u završnu fazu. Turska, svojom agresivnom diplomacijom,
nastoji da homogenizira moguća islamska područja na Balkanu gdje bi ona bila
glavni faktor i dominirala. Sve u svemu, sve više se stvaraju, za sada ne baš
vidljiva, dva osnovna područja - islamofilsko i kršćansko.
Jedino je Federacija u BiH "nezavršena priča".
Četvrtina hrvatskog stanovništva od ukupno dva milijuna duša je žrtvovana od
strane njene "rezervne domaje", prepuštena je samoj sebi i osuđena na
polagano nestajanje, dok se Srbi, koji su etnički očišćeni i kojih je svega par
postotaka, više "ne kontaju" kao ozbiljan politički subjekt. Oni
najbrojniji bi se, normalno, htjeli širiti. Ali stvari nisu tako jednostavne
što se ekspanzije većinskog naroda tiče i koji smatra da Hrvati i Srbi imaju
rezervnu domovinu, a oni, Bošnjaci, nijednu. Podatak bi također mogao biti i to
što milijun i šesto tisuća Bošnjaka želi lebensraum (životni prostor),
jer se nalaze na svega 30% Federacije, pa se nastoje izboriti za ostatak
teritorije, ili barem za njegov veći dio, a to se prvenstveno odnosi na srednju
Bosnu, nastanjenu s dvjesto tisuća Hrvata. "Bošnjački Incko" je dao
temelje tom nastojanju, dajući legalnost nelegalnoj "platformaškoj"
vladi, koja je odmah postavila svoje ljude na svim političkim i ekonomskim
punktovima, a u suradnji s nekoliko kvislinških hrvatskih partijica. Politički
i ekonomski ugušeni, Hrvati će se ubrzo početi seliti u Hrvatsku, koja će kao
članica Europske unije biti dio ogromnog tržišta radne snage. U prilog ovakvoj
bošnjačkoj politici išla je i činjenica što su iza "platformaša"
bezuvjetno stajale, i stoje, SAD i Turska, kao i bogate islamske zemlje.
Ovaj proces teritorijalne ekspanzije Bošnjaka nije bilo teško
zapaziti. Posebno su kritike dolazile iz Republike Srpske. Da bi tome parirali,
bošnjački vjerski, politički i intelektualni krugovi su primijenili pet
taktika.
-
Prva je bila izmišljeni referentni okvir za prikrivanje njihovih pravih namjera:
građansko društvo, ljudska prava i slobode, multikulturalizam,
socijaldemokracija, sveprisutna konstitutivnost naroda. Oni su, dakle, svoje
partikularne interese pokušali prikriti općeljudskim interesom. U Europi je ta
vrst "multikulturalizma" muslimana odlučno odbačena od
"europskih islamofoba" (čitaj: skoro svih političkih lidera i naroda
Europske unije), a ni kod nas ova "građanska" priča više ne pije
vode. Ipak, ima izvjestan broj naivnih osoba, nepopravljivih idealista, u sve
tri konstitutivne etno-religijske BiH grupacije koje istinski vjeruju da je u
ovoj zemlji moguće novo, obnovljeno, ako ne baš bratstvo i jedinstvo, onda
zasigurno tolerancija, međusobno uvažavanje i zajednički, građanski (su)život
gdje religioznost i nacionalnost postaju privatna stvar svakog pojedinca i
ništa više. I autor ovog teksta "koga život ništa nije naučio", spada
među takve pojedince;
-
Druga taktika se svodila na jednostavno negiranje njihove uočljivo intonirane
teritorijalno ekspanzivne politike;
-
Treća se temeljila na prljavoj kampanji ad hominem (kad nemaš
kontraargumenata, popljuj osobu koja argumente iznosi) u kojoj su posebno
učestvovali "priznati" bošnjački intelektualci i mediji,
unižavajući islamsku rafiniranost, te kulturu ophođenja i komuniciranja;
- U
četvrtom naporu, a po sistemu: napad je najbolja obrana, Bošnjaci su došli na
dobru ideju da svako osporavanje njihovih teritorijalnih pretenzija nazovu islamofobijom.
Citirali su i imena kritičara ove politike, "ljutih islamofoba", i
tako su sa svog osvajačkog djelovanja skrenuli pažnju na jednu inteligentno
smišljenu floskulu. Slijedio je medijski cirkus oko toga u koji je bio uključen
najveći broj "stručnjaka" za društvene nauke, "islamofobi"
su prešli u obrambeni gard, narod je dobio novi ciklus tračerskih igara,
nažalost ne i kruha, a na Hrvate i na nelegalnu vlast "platformaša"
svi su zaboravili. Da bi stvari bile uvjerljivije, a da se "Vlasi ne
dosjete", Islamska zajednica BiH je "ko fol" napala neke svoje
medije koji, inače, na razne suptilne, indirektne načine, omogućavaju bošnjačko
osvajanje teritorija Federacije;
-
Peta taktika je zasigurno bila (i ostala) najsuptilnija. Jedan dio bošnjačke
inteligencije se angažirao da pokvari hrvatsko-srpsku alijansu, koja se počela
stvarati na ovim prostorima. Preko svojih medija i neformalnih, ali utjecajnih,
kanala neformalnog komuniciranja, insistiraju na najbolnijim povijesnim
momentima hrvatsko-srpskih odnosa koje vješto, sve intenzivnije, plasiraju
jednoj i drugoj strani. A poznato je da žabu nije teško u vodu natjerati, pa se
novonastalo, krhko povjerenje između Srba i Hrvata ubrzano kvari kao majoneza
na suncu. U ovom specijalnom ratu razbijanja svijesti o neminovnosti stvaranja
neke vrsti "kršćanske koalicije" protiv nadiruće islamizacije Balkana,
bošnjački su intelektualci posve sigurno postigli najveći uspjeh.
Naravno, sve ovo skupa ne znači da na našim prostorima
islamofobija kao pojava ne postoji u svijesti mnogih nemuslimana. Slično je i
sa srbofobijom i hrvatofobijom. Ali dok su Srbi na ovim prostorima demonizirani
do granica apsurda, a Hrvati marginalizirani do besvijesti, Bošnjaci su,
zahvaljujući specifičnoj konstelaciji međunarodnih odnosa, u snažnom,
agresivnom usponu. Konačan cilj ove privremene etno-kategorije (a, u stvari,
religijsko-civilizacijske kategorije) jeste Umma, svjetska islamska
zajednica, a ne samo zakašnjelo građansko formiranje jedne od europskih nacija,
Bošnjaka. Stoga je njihovo insistiranje na islamofobiji jedno od sitnijih
"lukavstva Uma" (Hegel) te civilizacije. Da je to tako i da je
njihovo nacionalno opredjeljenje nešto povijesno privremeno, lako je za
razumjeti kroz proučavanje njihovih fundamentalnih spisa i načela, ali i kroz
razmatranje puke pojavnosti. Na primjer, možemo se upitati zašto se u odnosu na
Bošnjake ne upotrebljava izraz bošnjakofobija umjesto islamofobije, a
na čemu insistira i Islamska zajednica BiH, kao i bošnjački intelektualni
krugovi?
I tako, kako god okrenuli stvari, dola
zimo do trenutačnog
suživota, razgraničenja, a možda i do sukoba dviju civilizacija na BiH
prostorima. Tu je islamofobija umjesto sociopsihološkog fenomena, politička
konstrukcija namijenjena teritorijalnoj ekspanziji jednog naroda koji,
intencionalno gledano, samog sebe prevazilazi kroz vlastitu religiju. Problemi
će za Bošnjake, a i za ostale nacije gdje će islam možda postati dominantan,
nastati eventualno onda ako se Europa emancipira u odnosu na SAD, koje podstiču
ekspanziju islama na Balkanu. U tom će slučaju islamofobija poprimiti posve
drugo značenje, kao dio otpora Zapada ne prema toj religiji, već prema njenom
ideološko-političkom projektu teritorijalnog širenja, koje se nastoji
realizirati na balkanskim područjima.
