U posljednje vrijeme, u Srbiji su
učestale izjave o „podjeli Kosova“. Naizgled, s obzirom na goreće tekuće
probleme u južnoj srbijanskoj pokrajini, ovakve izjave mogu djelovati kao zdravorazumske,
pa čak i humane. Ali, suštinski, pravno i ljudski, one su antisrbijanske i,
šire gledano, antisrpske. Čudno je, na primjer, da Ivica Dačić, potpredsjednik
Srbije to ne zna. Pa ako već nije stručnjak za međunarodno pravo i međunarodne
odnose, što rade njegovi savjetnici za te oblasti? Ili se, možda radi o nečem
sasvim drugom što više zadire u pitanje morala? Što bilo da bilo, ako
potpredsjednik Srbije to ne zna, a predsjednik Tadić šuti o tome kao zaliven,
dok se s druge strane kao pokvarena gramofonska ploča poziva na međunarodno
pravo, potrebno im je izvjesno stručno prosvjetljenje.
Elem, da bi se po međunarodnom
pravu nešto dijelilo, treba da kao takvo i međunarodnopravno postoji. Kosovo,
ta samoproklamirana, nelegalna tvorevina, nema tu karakteristiku. Točno je, da
je ta kvazi država priznata od 70 zemalja svijeta, ali se ona kao „državna“
tvorevina održava jedino okupacijom tog srbijanskog teritorija od strane vojnih
snaga „međunarodne zajednice“ kojom, naravno, upravljaju Sjedinjene Države i
koje su sve učinile da se Kosmet osamostali u obliku „države“. Ali, SAD, što se
„države Kosova“ tiče, neće nikada moći postići ono najvažnije: istinsko
priznanje te, silom nastale, protivno postojećem međunarodnom pravu, tvorevine.
Osim, ukoliko, sama Srbija to ne uradi. Dakle, usprkos brojnim priznanjima, „
država Kosova“ nije članica ni jedne važnije međunarodne jeinstitucije, a
posebno, ni Evropske Unije ni Ujedinjenih Nacija. Mogu ovu nelegalnu tvorevinu
priznati još mnoge druge zemlje, ali ona će i dalje ostati nelegalnom
tvorevinom.
„Međunarodna zajednica“, samim
tim što nije u stanju ugurati „državu Kosova“ u najvažnije međunarodne
institucije, implicite i eksplicite priznaju da je postojeće međunarodno pravo još
uvijek nezamjenjivo i, što je jednako važno, priznaju i pun teritorijalni
integritet Srbije gdje je, prema tome, uključena i srbijanska pokrajina „Kosovo
i Metohija“. I to je nec plus ultra,
poenta svega oko KIM-a. Sve u svemu, kada vlasti u Srbiji govore o „podjeli
Kosova“, i pod pretpostavkom da to rade iz neznanja, one su te koje se odriču dijela svog teritorija jer,
međunarodnopravno gledano, jedino one to mogu i učiniti. Drugim riječima,
govoriti o „podjeli Kosova“ znači dati toj nelegitimnoj tvorevini pun
legitimitet od strane onih koji jedini taj legitimitet i mogu dati. Nekada su
takve izjave i čini potpadali pod krivični zakonik zbog toga što je njima rušen
teritorijalni integritet izvjesne zemlje.
Što bilo da bilo, ostaje logičan
zaključak, da se jedino Srbija može dijeliti. I tu treba biti fleksibilan. Po
klasičnim teorijama međunarodnog prava, a uzevši u obzir i Realističnu Teoriju, da bi jedna država
mogla međunarodnopravno egzistirati, mora imati punu kontrolu nad cjelokupnim
teritorijem. Jasno je, da Srbija to svojstvo nema i da više ne može
kontrolirati prostor južno od Ibra. U kojoj će institucionalnoj formi Srbija
taj dio svog teritorija dogovorno tretirati u nekom eventualnom sporazumu sa
„međunarodnom zajednicom“, it remains to
be seen (ostaje da se vidi). Ali je sasvim sigurno da sadašnja vlast u
Srbiji ne smije ni po koju cijenu dozvoliti da se cjelovitost njenog teritorija
do Ibra dovede u pitanje, pa ni po cijenu nekakve imaginarne i sve dalje
Evrope.
S druge strane ne postoji nikakav
mutatis mutandis, barem što se tiče
komparacije BiH sa Srbijom. Srbija je cjelovit međunarodno priznat
višestoljetni teritorij. Sadašnja Bosna i Hercegovina je Dejtonski nastala kao
asocijacija dvaju teritorija: Hrvatskomuslimanske Federacije i Republike
Srpske; oba entiteta imaju i danas značajna državnopravna svojstva i
učinkovitosti, „što međunarodna zajednica“, iako insistira na cjelovitosti BiH,
nikada ta državnopravna svojstva oba entiteta nije dovela u pitanje. Tu bi
jedino mogao biti sporan veći entitet koji je prvobitno, prema Vašingtonskom
Sporazumu, konfederacijski uređen s namjerom da se taj teritorij u budućnosti
dodatno konfederira sa Hrvatskom. Što se tiče rukovodstva Republike Srpske, ono
je svjesno svoje konkretne i povijesne odgovornosti, ne želi da zlorabi svoje
državnopravne mogućnosti i smatra da je BiH dovoljno širok politički, pravni,
ekonomski i socijalni okvir za suživot dvaju entiteta. Ipak, kada se radi o
Balkanu, sve je moguće, pošto je jasno da granice sadašnjih država još uvijek
nisu fiksirane.
