Milorad Dodik je postao pravi majstor
u „dizanju tlaka“ takozvanoj međunarodnoj zajednici. Ode čovjek na odmor, ali
stalo mu je da joj malo „zapapri“ pa da par izjava u stilu: „preispitat ćemo u
Skupštini ulogu Vijeća naroda u RS (čitaj: a možda i ukinuti to tijelo koje nas
neprekidno harangira)“, zatim: „otvorit ćemo predstavništvo RS u Sarajevu“ itd.
Iako je rasprava o bilo kojoj instituciji uvijek poželjna, ne može se ni „s
glave“ desiti da se Vijeće naroda legalno ukine, pa njegova izjava nema nikakve
vrijednosti. S druge strane, to što Bošnjaci u Parlamentu tu instituciju
najčešće zloupotrebljavaju u ime povrede„nacionalnog interesa“, i nije
tako strašno. U svim je parlamentarnim demokracijama harangiranje legalne
vlasti na različite načine, unutar skupštinskih pravila igre, uobičajena
praksa, s tim što se tamo radi o građanskim društvima od kojih smo mi u BiH,
kao feudalno društvo sa snažnim segmentom razbojničkog kapitalizma, barem dva
stoljeća daleko.
U vezi Dodikove ideje o otvaranju
predstavništva RS u Sarajevu, to je već ozbiljnija stvar. Dejtonska BiH je
(kon)federalna država sa vrlo malo međusobne povezanosti (ideološke, političke,
ekonomske, kulturne), te kao i niz sličnih država sa izrazitim konfederalnim
elementima (Belgija, Švicarska, Španjolska, itd), Republika Srpska bi mogla
imati neki punkt u glavnom gradu BiH, Sarajevu, koje je praktično bošnjačko i u
kojem više nema ni Srba ni Hrvata „osim na kašičicu“. To bi bilo izuzetno
korisno za međusobno bolje razumijevanje unutar bosansko-hercegovačkog „melting
pot-a“. A možda bi i buduća asocijacija hrvatskih općina u
Muslimansko-hrvatskoj federaciji (tako se „Federacija“ izvorno zove), čiji se
obrisi već naziru, mogla razmisliti o sličnoj inicijativi glede otvaranja svog
predstavništva. Možda bi u tom slučaju etničko čišćenje i uništavanje kulturnog
duha Hrvata u ovom entitetu dobilo reverzibilan tok.
I ma što god tko mislio o Dodiku,
on za građansku i ekonomski modernu Bosnu i Hercegovinu čini mnogo više od
Bošnjaka koji čitavo vrijeme govore o građanstvu a, u stvari, u praksi pokazuju
da žele unitarnu, a poneki i teokratsku, BiH gdje bi oni dominirali. Dajmo
jedan primjer. Dodik je učinio da profunkcioniraju rafinerije u Brodu i
Modričima. I bez obzira na suštinski neopravdane priče njegovih kritičara, ova
su se područja bukvalno „digla iz mrtvih“ i grade neku budućnost. Ali,
istovremeno, Dodik je time snizio cijene naftnih proizvoda za cirka 70 dolara
po toni od čega je i sama Federacija profitirala za više stotina milijuna
dolara. Bivši premijer Federacije, Branković, je u niz navrata istakao
korisnost Dodikovog poduhvata za BiH. Usprkos tome, pojedini carinski punktovi
koje kontrolira Sarajevo kao da uporno harangiraju rusku firmu koja, između
ostalog, omogućava preradu i promet naftnih derivata u BiH.
Dodik je čovjek neiscrpne
energije, doduše ne previše sofisticiran, i izrazite poslovne inteligencije,
sve u svemu najsposobniji političar na Balkanskim prostorima. Jest, priča se, i
da voli priskrbiti sebi i svojima, priče su politikantskog karaktera, ali i da
je tako,tko to danas, ne samo u BiH nego i u svijetu, ne radi? Da je Europa
inteligentna i da joj je istinski stalo do napretka BiH, a pod pretpostavkom da
je u stanju da se oslobodi tutorstva SAD, ona bi nametnula novi ustav Bosni i
Hercegovini sa velikim predsjedničkim ovlaštenjima. Stavila bi na čelu države
Dodika, i BiH bi u nekoliko godina postala ekonomski moderna, građanska država
čuvajući usput i ravnopravnost njenih naroda. Dodik ima istinskih potencijala
da to realizira, samo mu treba dati pravu priliku.
Nažalost, Bošnjaci-„platformaši“,
osim deklarativno, a i vrlo providno, ne žele građansku državu. Gurani od
svojih moćnih međunarodnih saveznika po sistemu: njih i onih tamo preko“ velike
bare“ zajedno s „bošnjačkim Inckom“ je tristo milijuna + milijardu pride onih
trećih, vode vrlo opasnu igru. Ona se sastoji u slijedećem: zainatiti se glede
formiranja vlasti u BiH bezobzirno negirajući potpuno razložne srpske zahtjeve.
I kada se premaše svi razumni i nerazumni rokovi oko toga, onda će „međunarodna
zajednica“, koja svim tim manipulira, „sasvim opravdano“ reći: „vidite,
mi smo vas pustili da sami nešto uradite, a vi ni poslije godinu dana niste
uspjeli da se složite“. I nakon toga će, pošto proglase Dodika „remetilačkim
faktorom koji neprekidno i grubo spriječava euroatlantske integracije
BiH“ i glavnom opasnošću za mir u svijetu, mliječnoj stazi i crnim rupama, a u
cilju „zaštite“ interesa bosanskohercegovačkih građana, oktroirati novi
ustav gdje će Bošnjaci dobiti sve komandne poluge u državi.
Insistirajući s punim pravom na
odabiru premijera BiH iz HDZ i ministra vanjskih poslova iz RS, ipak se čini da
je Dodik logički natjeran da naglavačke uleti u prethodno rečeno, i da možda ne
vidi baš dobro u što je upao. Situacija je, u izvjesnom smislu, slična onoj u
Rambujeu prije 12 godina kada je Olbrajtova postavila takav ultimatum Srbiji
kojeg ni jedna zemlja na svijetu ne bi mogla prihvatiti pa je, nakon odbijanja
ultimatuma, NATO započeo sa agresijom. Ovdje je scenario različit, ali su
cilj i suština isti: stvoriti neprihvatljivu situaciju za srpsku stranu koja se
želi uništiti. Ako Dodik ne uspije izbjeći, makar i po gorku cijenu
žrtvovanja jedne od naznačenih fotelja, ovu zamku, njegova dosadašnja uspješna
borba protiv svih zastava, a za očuvanje Srpske, mogla bi lako doživjeti težak
udarac ove jeseni.
