utorak, 16. kolovoza 2011.

Protiv svih zastava


Milorad Dodik je postao pravi majstor u „dizanju tlaka“ takozvanoj međunarodnoj zajednici. Ode čovjek na odmor, ali stalo mu je da joj malo „zapapri“ pa da par izjava u stilu: „preispitat ćemo u Skupštini ulogu Vijeća naroda u RS (čitaj: a možda i ukinuti to tijelo koje nas neprekidno harangira)“, zatim: „otvorit ćemo predstavništvo RS u Sarajevu“ itd. Iako je rasprava o bilo kojoj instituciji uvijek poželjna, ne može se ni „s glave“ desiti da se Vijeće naroda legalno ukine, pa njegova izjava nema nikakve vrijednosti. S druge strane, to što Bošnjaci u Parlamentu tu instituciju najčešće zloupotrebljavaju u ime  povrede„nacionalnog interesa“, i nije tako strašno. U svim je parlamentarnim demokracijama harangiranje legalne vlasti na različite načine, unutar skupštinskih pravila igre, uobičajena praksa, s tim što se tamo radi o građanskim društvima od kojih smo mi u BiH, kao feudalno društvo sa snažnim segmentom razbojničkog kapitalizma, barem dva stoljeća daleko.

U vezi Dodikove ideje o otvaranju predstavništva RS u Sarajevu, to je već ozbiljnija stvar. Dejtonska BiH je (kon)federalna država sa vrlo malo međusobne povezanosti (ideološke, političke, ekonomske, kulturne), te kao i niz sličnih država sa izrazitim konfederalnim elementima (Belgija, Švicarska, Španjolska, itd), Republika Srpska bi mogla imati neki punkt u glavnom gradu BiH, Sarajevu, koje je praktično bošnjačko i u kojem više nema ni Srba ni Hrvata „osim na kašičicu“. To bi bilo izuzetno korisno za međusobno bolje razumijevanje unutar bosansko-hercegovačkog „melting pot-a“. A možda bi i buduća asocijacija hrvatskih općina u Muslimansko-hrvatskoj federaciji (tako se „Federacija“ izvorno zove), čiji se obrisi već naziru, mogla razmisliti o sličnoj inicijativi glede otvaranja svog predstavništva. Možda bi u tom slučaju etničko čišćenje i uništavanje kulturnog duha Hrvata u ovom entitetu dobilo reverzibilan tok.

I ma što god tko mislio o Dodiku, on za građansku i ekonomski modernu Bosnu i Hercegovinu čini mnogo više od Bošnjaka koji čitavo vrijeme govore o građanstvu a, u stvari, u praksi pokazuju da žele unitarnu, a poneki i teokratsku, BiH gdje bi oni dominirali. Dajmo jedan primjer. Dodik je učinio da profunkcioniraju rafinerije u Brodu i Modričima. I bez obzira na suštinski neopravdane priče njegovih kritičara, ova su se područja bukvalno „digla iz mrtvih“ i grade neku budućnost. Ali, istovremeno, Dodik je time snizio cijene naftnih proizvoda za cirka 70 dolara po toni od čega je i sama Federacija profitirala za više stotina milijuna dolara. Bivši premijer Federacije, Branković, je u niz navrata istakao korisnost Dodikovog poduhvata za BiH. Usprkos tome, pojedini carinski punktovi koje kontrolira Sarajevo kao da uporno harangiraju rusku firmu koja, između ostalog, omogućava preradu i promet naftnih derivata u BiH.

Dodik je čovjek neiscrpne energije, doduše ne previše sofisticiran, i izrazite poslovne inteligencije, sve u svemu najsposobniji političar na Balkanskim prostorima. Jest, priča se, i da voli priskrbiti sebi i svojima, priče su politikantskog karaktera, ali i da je tako,tko to danas, ne samo u BiH nego i u svijetu, ne radi? Da je Europa inteligentna i da joj je istinski stalo do napretka BiH, a pod pretpostavkom da je u stanju da se oslobodi tutorstva SAD, ona bi nametnula novi ustav Bosni i Hercegovini sa velikim predsjedničkim ovlaštenjima. Stavila bi na čelu države Dodika, i BiH bi u nekoliko godina postala ekonomski moderna, građanska država čuvajući usput i ravnopravnost njenih naroda. Dodik ima istinskih potencijala da to realizira, samo mu treba dati pravu priliku.

Nažalost, Bošnjaci-„platformaši“, osim deklarativno, a i vrlo providno, ne žele građansku državu. Gurani od svojih moćnih međunarodnih saveznika po sistemu: njih i onih tamo preko“ velike bare“ zajedno s „bošnjačkim Inckom“ je tristo milijuna + milijardu pride onih trećih, vode vrlo opasnu igru. Ona se sastoji u slijedećem: zainatiti se glede formiranja vlasti u BiH bezobzirno negirajući potpuno razložne srpske zahtjeve. I kada se premaše svi razumni i nerazumni rokovi oko toga, onda će „međunarodna zajednica“,  koja svim tim manipulira, „sasvim opravdano“ reći: „vidite, mi smo vas pustili da sami nešto uradite, a vi ni poslije godinu dana niste uspjeli da se složite“. I nakon toga će, pošto proglase Dodika „remetilačkim faktorom koji neprekidno i grubo spriječava euroatlantske  integracije BiH“ i glavnom opasnošću za mir u svijetu, mliječnoj stazi i crnim rupama, a u cilju „zaštite“ interesa bosanskohercegovačkih  građana, oktroirati novi ustav gdje će Bošnjaci dobiti sve komandne poluge u državi.

Insistirajući s punim pravom na odabiru premijera BiH iz HDZ i ministra vanjskih poslova iz RS, ipak se čini da je Dodik logički natjeran da naglavačke uleti u prethodno rečeno, i da možda ne vidi baš dobro u što je upao. Situacija je, u izvjesnom smislu, slična onoj u Rambujeu prije 12 godina kada je Olbrajtova postavila takav ultimatum Srbiji kojeg ni jedna zemlja na svijetu ne bi mogla prihvatiti pa je, nakon odbijanja ultimatuma, NATO započeo  sa agresijom. Ovdje je scenario različit, ali su cilj i suština isti: stvoriti neprihvatljivu situaciju za srpsku stranu koja se želi uništiti.  Ako Dodik ne uspije izbjeći, makar i po gorku cijenu žrtvovanja jedne od naznačenih fotelja, ovu zamku, njegova dosadašnja uspješna borba protiv svih zastava, a za očuvanje Srpske, mogla bi lako doživjeti težak udarac ove jeseni.