Do 1992. nekih 50 srpskih sela oko Srebrenice bilo je napadnuto od
Muslimana. 1.500 ljudi koji nisu pobjegli bili su ubijeni a srpske kuće su
spaljene. U tom času, muslimanski komandant bio je Naser Orić, koji je od Hašog
tribunala bio optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječanstva. Ali dobio
je svega dvije godine, „zato što nije bio u mogućnosti da kontrolira one čiji
je bio komandant“, a koji su zločinački djelovali iz „demilitarizirane“
Srebrenice. Izašao je iz zatvora znatno ranije, a sud mu se čak izvinuo što ga
je predugo držao u zatvoru!
Međutim, u februaru 2004, francuski general Morijon (Morillon), bivši
komandant UN snaga u BiH, posvjedočio je, da je u ratno doba Orić apsolutno
kontrolirao svoje ljude koji su sprovodili teror:
“Naser Oric was a warlord who reigned by terror in this area and over
the population itself. … He could not allow himself to take prisoners.
According to my recollection, he didn’t even look for an excuse”.
Sve u svemu, jasno je, da Orić nije mogao istinski biti osuđen od strane
Haškog tribunala jer bi onda javnom mnijenju u svijetu bilo jasno da je zločin
nad muslimanima počinjen u julu 1995., suštinski bio osveta zbog prethodnih
Orićevih zlodjela nad srpskim civilima:
Both Morillon and Lt. Gen. Karremans, commander of the Dutch troops
charged with patrolling the Srebrenica “safe area,” testified that Oric’s
forces had razed 192 Serb villages. Morillon even said that he was “convinced” the events of 1995 were, in
the words of Judge Robinson, a “direct reaction to what Naser Oric did to the
Serbs two years before.”
Pogledajmo sada što je inozemna
štampa pisala devedesetih godina o Naseru Oriću.
"Bill Schiller, izvještač Toronto Star-a, pisao je 16. jula 1995. o
jednom intervjuu sa Orićem i video traci koju je ovaj pokazao, na kojem on
lično drži u ruci odsječene glave njegovih srpskih žrtava. Schiller je nazvao
ovaj isječak 'Najveći hitovi Nasera Orića'. Schiller je napisao: 'Uhvatili smo
ih u zamku,' rekao je Orić kada se popriličan broj pobijenih Srba pojavio na
ekranu. Slijedeća grupa leševa bila je dokrajčena eksplozivom: 'Poslali smo ih
na mjesec,' hvalio se Orić. Kada se pojavila scena opustošenog i metcima
izrešetanog grada u kojem nije bilo vidljivih leševa, Orić je požurio da
izjavi: 'Tu smo ubili 114 Srba'."[1]
Čak je i američki State Department primijetio neke od ovih zločina:
"14. decembar: Bosanske muslimanske snage iz Srebrenice ubile su
najmanje 60 Srba, uglavnom civila, u selima blizu bosanskog grada Bratunca,
prema riječima nekih stanovnika tog grada. Kao rezultat neprijateljstava, do
5.000 ljudi - uglavnom žene, djeca, stariji i ranjeni - prebjegli su preko
rijeke Drine u Ljuboviju iz bosanskih sela Bjelovac, Sikirić, Voljevica,
Jugovići i Loznička Rijeka."[2]
Postoji i drugi, mnogo pohvalniji opis "zlog heroja" Nasera Orića
i njegovih djela:
"Ljudi u Srebrenici su shvatili (1995., -E.V.) da su oni poseban
slučaj, da su godine masakra i odmazde značile da ne mogu očekivati nikakvu
milost nakon nebrojenih napada koje je izveo njihov neustrašivi komandant Naser
Orić na obližnja srpska sela, napada u kojima su izgladnjele izbjeglice iz
Srebrenice navaljivale na srpske položaje, ispraznivši svu hranu iz kuća prije
nego što bi ih spalili...
Treba se prisjetiti Orićeveih „smionih“ napada na srpska sela i gradove:
njegov ubilački napad na Podravinu, na primjer, tokom kojeg su njegovi torbari,
omršavjele muslimanske izbjeglice iz Bratunca i drugih gradova koji su
slijedili napadačke vojnike, ubijali ranjenike drvenim palicama i sjekirama, а onda pljačkali i palili
njihova sela; ili poznati napad na Kravicu, uoči pravoslavnog Božića u januaru
1993, kada su Orićevi ljudi upali iz snijega koji se vitlao, ubili barem
trideset Srba, i istjerali čitavu populaciju prije no što su pokupili bogat
plijen božićne hrane i pića i nakon toga spalili kuće u Kravici do
temelja."[3]
U februaru 1994., Naser Orić, dvadesetsedmogodišnji nekrunisani kralj sada
opustošene Srebrenice, primio je reportera Washington Posta:
"Naser Orićevi ratni trofeji ne nalaze se poslagani na zidu u njegovom
udobnom stanu; jednom od rijetkih u kojem ima struje u ovoj opsjednutoj
muslimanskoj enklavi, zabijenoj u prijetećim planinama istočne Bosne. Oni su na
video kaseti: spaljene srpske kuće i tijela srpskih ljudi bez glave, nabacana
na tužnu gomilu.
'Morali smo koristiti hladno oružje te noći, objašnjava Orić, dok se scene
iskasapljenih mrtvih tijela vrte sa njegovog Sony video aparata.
Premda su 'plavi šljemovi' UN uspostavili svoje osmatračke postaje između
muslimanskih i srpskih linija skoro godinu dana prije, Orić je i dalje mogao
voditi svoje ljude na povremene noćne racije, prikradajući se ispred postaja
UN, kroz pukotine u srpskom okruženju, a zatim napadajući i pljačkajući srpska
sela i posjede."[4]
Ovo ne samo da je razljutilo Srbe, koji su optužili UN trupe da nisu
spriječili Orića i njegove ljude, i koji su uzvratili blokirajući dostavu
goriva i opreme 'plavim šljemovima'; to je isto tako razljutilo i UN.
"Prema Chuck Sudeticu, 'holandske trupe koje su posjedovale opremu za
noćno osmatranje, prijavile su da su vidjele muslimanske vojnike kako se
šunjaju kroz perimetar oko Srebrenice i otvaraju vatru na holandske osmatračke postaje...
da bi stvorili utisak kao da ih Srbi napadaju.'
Takvi incidenti nisu začuđujući. Muslimani su vjerovali da njihov opstanak
ovisi o prisiljavanju UN trupa da se odreknu njihove cijenjene 'neutralnosti'
i podrže ih u borbi protiv Srba.
UN zvaničnici, međutim, su smatrali srebreničke muslimanske lidere
korumpiranim i opasnim provokatorima. 'Od Yasushi Akashi-a nadalje,' piše
Sudetic, 'UN osoblju, vojnom i onom zaduženom za pitanja izbjeglica, bilo je
dosta Nasera Orića. Akashi je lično smatrao više mulimansko rukovodstvo
Srebrenice kriminalnom bandom, podvodačima i crnoburzašima.'"[5]
U studiji o Srebrenici Jan Willem-a i Norbert Both-a, nivo opravdanja
Orićevih zločina još je viši, popraćen monstruoznom tvrdnjom:
"Naravno da je bosanski garnizon rukovođen Orićem bio kriv za zločine,
posebno tokom zima 1992/1993; i izvjesno je da se nisu razoružali, kao što je
to bilo predviđeno planom o 'sigurnosnim zonama'. Ali ovi zločini bili su samo
reakcija; oni se ne mogu nikako porediti sa proračunatom kampanjom agresije i
etničkog premještanja koje su počinili Srbi. Osim toga, samo vještina i
nemilosrdnost Orića su mogli spasiti Srebrenicu od skorog istrjebljenja u
rukama njenih srpskih susjeda u 1992."[6]
U ovom času, kao što su to istakli 'objektivni' zapadni autori, sasvim je
jasno zašto je 50 srpskih sela "moralo biti spaljeno", a hiljade
srpskih civila - žena, djece i starijih -"moralo biti preventivno
masakrirano" od strane Orićevih trupa: samim tim što su živi, srpski
civili bi "mogli prouzrokovati istrjebljenje" srebreničkih Mulsimana!
Prema tome:
1. Kada žrtve nisu Srbi, to je dokaz "srpske bestijalnosti" i
"srpske genocidne prirode".
2. Kada su masakrirani nedužni civili Srbi, ovi su zločini ustvari
"dobra djela" počinjena od strane "dobrih momaka" kao što
je Orić i to kao "reakcija" i "prevencija" na "buduća
srpska zlodjela", i kao takva se ni na koji način ne mogu se usporediti sa
"proračunatom kampanjom srpske agresije".
Ovo je krajnji dokaz zapadnog "znanstvenog humanizma". Drugim
riječima, čini se da su svi Srbi na svijetu, radi njihove"škorpijske
naravi", "proračunate ubice". Prema tome, u duhu zapadne
propagande, Srbe treba preventivno pobiti. A kao što je poznato, škorpije
(odnosno Srbi), čak ni kao mrtvi, ne mogu biti smatrani žrtvama.
[1] Izvor: Bill Dorich, objavljeno u 'THE AMERICAN SRBOBRAN', January 18, 2000,
AN OPEN LETTER TO MR. BILL MOYERS, PBS (PUBLIC BIAS AGAINST SERBS), NEW YORK
[2] Department of State, END OF
DISPATCH VOL 4, NO 6,1993 ARTICLE 4; Fifth Report on War Crimes In the Former
Yugoslavia
[5] Blood and Vengeance: One Family's
Story of the War in Bosnia, Chuck Sudetic, Jun 1998, objavio Norton, u Bosnia,
the Great Betrayal, op. cit.
[6] An Enclave Too Far, Brendan
Simms, autor pregleda knjige o Srebrenici Jan Willem Honig-a i Norbert Both-a
Nema komentara:
Objavi komentar