Bosna i Hercegovina – država s banditskom podlogom

Razbijanjem Jugoslavije i prestankom ratova (1991-96), stvoreno je niz državica sa izrazito nacional - vjersko šovinističkim strukturama.

U privrednom smislu, sprovođena je zapadna neokolonijalna politika što znači slijedeće:

- Usitnjavanje ekonomski održivih država u male državice

- Nasilna privatizacija društvene svojine

- Favoriziranje političko-mafijaških struktura za koje se, po iskustvu zna da će upropastiti privredu i stvoriti banditske feudalno – rano kapitalističke odnose

- Favoriziranje budžetske klase koja, ne imajući privrednu podlogu, prisiljena je da traži zajmove od svjetskih monetarnih institucija tako da dotične države nužno zapadaju u dužničko ropstvo. Tako je 18 milijardi duga bivše Jugoslavije pretvoreno u 180 milijardi duga novonastalih banana – državica.

Zbog specifičnih političko – ideološko – vjersko nacionalšovinističkih razloga, BiH je prednjačila u ovom degenerativnom procesu.

Tako je stvorena jedna monstrum država čija je osnova „đavolje trojstvo“: sprega dijela političkih elita, mafije i dijela protektoratske međunarodne zajednice.

Iza krinke obrane nacionalnih interesa, koja, uzgred rečeno, ima Dejton za podlogu, stvorene su čvrste banditske temeljne strukture kojih je osnovno djelovanje pljačka vlastite zemlje i naroda i korupcija.

Ovaj je „đavolji sistem“ bio toliko „uspješan“, da je čitava BiH populacija postala patološka gdje se korupcija, pljačka, te siva i crna ekonomija, smatraju normalnim i poželjnim načinom života.

Rezultat je poznat: više od 40% nezaposlenih, više od 30% onih koji formalno rade, godinama ne primaju plaće, niti im se uplaćuju doprinosi, veliki privredni sistemi su opljačkani i uništeni, mali akcionari obespravljeni privatizacijom, jedna petina ljudi živi sa manje od 3 marke dnevno, 60% penzionera živi sa prosječnom penzijom od 200 maraka, stručnjaci bježe u inozemstvo, a 75% mladih bi odmah napustilo zemlju kada bi imali gdje otići.

Istovjetno sa situacijom u neokolonijalnim područjima nerazvijenih zemalja, u pljački zemlje i naroda u BiH učestvuje sve strukture postojećeg establišmenta:

- Parlamentarna vlast čije zakonsko djelovanje omogućuje, u različitim vidovima, ovu patologiju.

- Izvršna vlast gdje je kriminalitet, uključujući korupciju, najizrazitiji.

- Sudska vlast, uključujući tužilaštva, koja suštinski ništa ne radi da bi se kriminalci procesuirali i koji je, figurativno rečeno, postala privatna agencija političko-mafijaških struktura.

- Ali, nemojmo se čuditi. Pošto je kriminalno djelovanje infrastruktura legalnog sistema, onda kriminalne radnje i ne mogu biti istinski sankcionirane.

Sam sistem kao oblik vladavine je neo-feudalni, gdje politički bogovi-feudalci, uz pomoć represivnih aparata države, vladaju ekonomijom koja time postaje neefikasna i pljačkaška.

Sve u svemu, nema ni jednog dijela vladajućeg institucionalnog sistema koji bi bio nevin u pogledu ovog kriminalnog i patološkog ustrojstva.

           

Jedan od klasičnih pljačkanja Republike Srpske u privatizaciji je bio taj da su tajkuni koji su najčešće starom deviznom štednjom kupovali državni dio kapitala. Ulazili su u ta preduzeća sa svojim firmama a nove su firme kupovali budzašto. Samo jedan primjer. Što se tiče Jelšingrada, odgovorna su lica imovinu vrijednu preko 17 miliona prodali za 680 hiljada maraka. Ovi mafijaši su sve prihode su prisvajali sebi a sve troškove su stavljali na teret tih privrednih društava čiji su bili vlasnici.

Pored profitera i mafijaša drugih vrsta, kod nas je stvorena nova vrst devijanata: stečajna mafija.

Iako je zakonom precizirano da stečajni upravnik može da vodi stečaj u najviše dva, pojedini stečajni upravnici vode postupak i u više od deset preduzeća.  Kako su mediji preneli 10. 05. 2010: "Kao 'najsposobniji' stečajni upravnici izdvojili su se Radomir Jokić, koji ovaj postupak vodi u čak 18 posrnulih preduzeća i Lazo Đurđević, koji sjedi u 14 stečajnih fotelja.

U ovim troškovima, značajno je učešće naknada sudionicima u postupku, a među njima najviše profitiraju stečajni upravnici. Plata stečajnog upravnika regulirana je u vidu mjesečnih naknada i nagrada. Ona može iznositi i do dvije prosječne plaće u Federaciji, a u Republici Srpskoj do tri.

Za neuplaćene doprinose radnicima u stečajnom postupku novca - nema. Ono za što ga, pak, ima i više nego dovoljno, jeste podmirivanje troškova stečajnog postupka, koji troškovi sa nemalim procentom učestvuju u raspodjeli stečajne mase.  Procenti u Republici Srpskoj zaprepašćuju – za stečajni postupak “GP pobjeda”, učešće troškova stečaja u ukupnim prihodima ostvarenim u stečajnom postupku iznosi 89 %, za “TTP Sana” d.o.o. 85 %, za “Lilija” a.d. 42 %, za “Cicelj” a.d. Čajniče 46 %, za “KP Čistoća” a.d. 42 %, za “GP Mrakovica”, itd.

U idealnom svijetu zakonodavstva, svrsishodnost stečaja je nepobitna – njegovi osnovni ciljevi su namirenje povjerilaca i eliminiranje dužnika kako bi se resursi neprofitabilnih preduzeća preusmjerili tamo gdje će biti korisno upotrijebljeni.

U stvarnom svijetu, namirenje povjerilaca, te eliminiranje dužnika sporadična su nuspojava stečaja. Na tu činjenicu najbolje ukazuje analiza Izvještaja revizije učinka stečajnih postupaka u Republici Srpskoj od prošle 2012. godine, koji indiciraju poražavajuće rezultate stečaja. Od ukupnih potraživanja priznatih tokom postupka, koja iznose 84 %, naplati se tek 21 %.

Ovi podaci i ove cifre većini ljudi znače malo; kada se, međutim, pretvore u konkretne iznose, to znači da je, na primjer, za Fond zdravstvenog osiguranja RS od priznatih skoro 12 miliona naplaćeno tek nepunih 1.7 miliona, za Fond PIO od priznatih 49 miliona naplaćeno 8 miliona, za Poreznu upravu RS od priznatih 135 miliona – naplaćeno svega 10. Ukupno gledano, to predstavlja razliku od gotovo 180 miliona KM na štetu države, ali još veću personalnu štetu radnicima čiji doprinosi najčešće ulaze u navedeni iznos nenaplaćenih potraživanja od Fondova.

Unutar ove problematike, trebalo bi ukinuti većinu stečajnih postupaka i provesti krivične postupke protiv dokazanih kriminalaca.

---------------

Konkretna situacija u RS

Ovo stanje moralne bijede u kojoj se nalazi naš politički sistem gdje se opozicija i pozicija svakodnevno međusobno optužuju za kojekakve kriminalne radnje je rezultat patološkog, feudalno razbojničkog sistema sa primjesama prvobitnog divljeg kapitalizma. Nije dakle stvar u tome da na vlast dođe ova ili ona politička stranka, nego da na vlast dođe ona snaga, onaj pokret koji će imati revolucionaran program. To znači korjenita izmjena sistema gdje će ekonomija biti gospodar, a politika sluga.

Da bi se to sprovelo, treba uništiti, ili prevazići, političko mafijašku podlogu sadašnjih odnosa.

Ponavljam svoj prijedlog iznesen u više navrata u medijima, da za djelomično ozdravljenje sadašnjeg trenutka, i sa izgledima na neku budućnost, treba napraviti tehničku, koncentracionu  vladu ujedinjene pozicije i opozicije.

Isto tako treba da se, u tom kontekstu, sastanu najviđeniji poslovni ljudi iz zemlje i inozemstva sa solidnim kapitalom, i da, u suradnji s takvom vladom i programom, strategijom razvoja odobre dugoročan zajam RS-u od najmanje milijardu maraka, i da početak radikalne društvene reforme prođe bezbolno.

Ako to već ne ide, sadašnja vlast bi trebalo da pozove sve one koji su se od Dejtona do danas vološebno obogatili i da ih ubijedi, na svaki način, da svojim kapitalom pomognu RS-u uz, naravno, adekvatan program strategije privrednog razvoja.

Postoje čvrste indikacije da će se nešto slično, i represivno, pokušati u proljeće slijedeće godine, ali upozoravam vlasti, da će tada biti kasno za bilo što ozbiljnije. Povrh svega, to će se shvatiti kao predizborni manevar, i krajnji efekt može biti suprotan od očekivanog.