Kada se u nekoj zemlji čitava
jedna zajednica bolesnika odluči na pokušaj kolektivnog samoubojstva, onda to
znači da je ljudima stvarno dogorjelo do noktiju. U Republici Srpskoj su to aktualno
oni koji su, zbog bubrežne insuficijencije, vezani za aparate za hemodijalizu (barem)
tri puta tjedno i po četiri sata za svaku seansu. Pritom riskiraju virusne
infekcije, niski krvni pritisak, srčane aritmije, dislokaciju venske igle što
praktično znači smrt i još niz drugih komplikacija. Ne mogu nigdje putovati
gdje nema centara za hemodijalizu, pogotovo ne u inozemstvo gdje je taj tretman
izuzetno skup za njihove džepove, a moraju sami kupovati i skupe lijekove. O
psihološkim stanjima tih ljudi i da ne govorimo.
Sve u svemu, koliko god da su u
vremenima između dvije dijalize sposobni za rad, oni su neosporno invalidi; što
drugo reći za one kojima oba bubrega ne funkcioniraju, uz sve moguće nabrojane
komplikacije i stravična psihološka stanja.
Dakle, ti su ljudi, negdje oko
tisuću, izjavili da neopozivo idu u štrajk četvrtog septembra ukoliko im se
zakonski ne da ono što im pripada: status invalida! Drugim riječima, ako taj
štrajk potraje, na primjer, sedam dana, teško da će mnogi od njih nakon toga
ostati živi.
Za nadati se, da će institucije
sistema, od Predsjednika Republike, preko Vlade, pa do resornog ministarstva,
znati spriječiti ovo najavljeno kolektivno samoubojstvo.
