Demistifikacija "Srebreničkog genocida"

Autor: FOKUS   

nedjelja, 05 februar 2012 22:07

Film "Srebrenica, izdani grad" zapadnih autora, gdje se uveliko osporava brojka od 8.000 pobijenih Muslimana, samo je jedna u nizu izjava i dokumentiranih istraživanja u svijetu kojima se demistificira "srebrenički genocid". U ovom tekstu će se telegrafski naznačiti reduciran broj tih osporavanja koja potječu sa Zapada

Opći uvid

Zločin u Srebrenici ima dvije faze: zločini počinjeni nad Srbima i isprovocirani zločin Srba nad Muslimanima (sadašnjim Bošnjacima).

- Zločini nad Srbima u Srebrenici odvijali su se od 1992. do 1995. godine. Zločine su vršili pripadnici Armije RBiH stacionirani u Srebrenici, a pod rukovodstvom Nasera Orića. UN zvaničnik Yasushi Akashi smatrao je muslimansko rukovodstvo u Srebrenici kriminalnom bandom, korumpiranim i opasnim provokatorima, podvodačima i crnoburzašima.

Generalni sekretar UN-a Kofi Annan rekao je da su se Orićeve trupe koristile tehnikama etničkog čišćenja paleći kuće, te ubijajući i terorizirajući civilnu populaciju.

U veljači 2004. godine, Orić je primio reportera "Washington Posta":

"Orićevi ratni trofeji ne nalaze se poslagani na zidu ...već na video-kaseti: spaljene srpske kuće i tijela srpskih ljudi bez glave, nabacana na tužnu gomilu. Morali smo koristiti hladno oružje te noći, objašnjava Orić, dok se scene iskasapljenih mrtvih tijela vrte s njegovog "Sony" video-aparata."

Koliko je srpskih sela spaljeno, a civila ubijeno ne zna se.

Procjene iz stranih izvora se kreću oko nekoliko desetina srpskih sela i više stotina ubijenih srpskih civila, dok srpski izvori govore o 3.500 ubijenih.

- Drugi dio srebreničkog zločina, onaj izvršen od strane Srba nad Muslimanima, desio se od 11. do 19. srpnja 1995. godine. Neke prethodne činjenice su zbunjujuće.

1. Predstavnici muslimanske zajednice okupili su se u Sarajevu 28. i 29. rujna 1993. Neki su kasnije rekli da im je Izetbegović kazao da bi NATO, prema predsjedniku Clintonu, intervenirao u BiH samo pod uvjetom da Srbi pobiju barem 5.000 osoba.

2. Očito je, da je Srebrenica "data na tanjur" Srbima. Orić je helikopterom prebačen iz Srebrenice sedam dana prije njenog pada. Dan prije pada, cjelokupna muška muslimanska populacija napustila je Srebrenicu gdje je ostalo oko 300 muškaraca.

3. Zločin nad Muslimanima se desio nakon zarobljavanja, kada su se oni nastojali probiti kroz srpske položaje prema svojim bazama. Masovne egzekucije nad Muslimanima vršene su u mjestima Pilice, Branjevo, Petkovac, Kozluk i Kravica.

4. Broj hladnokrvno pobijenih zarobljenih Muslimana je, međutim, upitan. Postoji razlika u brojkama između deklarirano nestalih osoba i forenzičkih nalaza ostataka tijela. Osim za oko tisuću osoba, gdje je stvar očita, za druga nađena tijela nije jasno u kojim su okolnostima poginula ili umrla i kada.

Napomena: masovne grobnice su uobičajena stvar u ratnim vremenima kada se vrši asanacija terena kako ne bi došlo do masovnih zaraza.

5. Među nastradalima "srebreničkog genocida" evidentirani su i oni koji su danas živi. Ima i onih koji su umrli/poginuli davno prije 1995. godine. U razračunima među samim muslimanima u Srebrenici nastradalo je više stotina osoba koje su pokopane kao žrtve srpskog genocida.

6. Simptomatično je da ni u holandskom izvještaju o Srebrenici, ni u francuskom izvještaju, nema očevidaca počinjenog zločina. Jedini "pravi" svjedok je psihopata Erdemović, koji je u Hagu ustvrdio kako je prilikom masakra lično pobio više od 100 Muslimana za 12 kilograma zlata.

- Na kraju općeg uvida, evo zbog čega srpski zločin nad muslimanima ne može biti genocid:

Kada se vrši genocid, onda se neselektivno ubijaju svi pripadnici neke zajednice, a ne ostavljaju se u životu reproduktivno sposobne osobe (žene i djeca). Proglašavanje zločina nad Muslimanima genocidom, direktno se vrijeđa spomen na oko četiri milijuna Jevreja nastradalih u Drugom svjetskom ratu. Jer da su nacisti postupali kao Srbi poštedjevši ženu, djecu i stare osobe, nastradalo bi manje od polovice Jevreja.

Izjave i istraživanja sa Zapada

Luis Mekenzi, bivši komandant mirovnih snaga u BiH je podsjetio je da su Muslimani pod komandom Nasera Orića ubili nekoliko hiljada srpskih civila. Za kanadski list "Gloub end mejl" ocijenio je "da u Srebrenici 1995. godine nije pobijeno 8.000 Muslimana. Evidencija dostavljena Haškom tribunalu izaziva ozbiljnu sumnju u ovakvu tvrdnju. U taj broj uračunato je i 5.000 onih koji su se vodili kao nestali. Također, više od 2.000 tijela pronađeno je u Srebrenici i oko Srebrenice i među njima su i žrtve trogodišnjih borbi u toj oblasti. Muslimanski muškarci i stariji dječaci su odvojeni, a starci, žene i djeca su prebacivani u pravcu Tuzle na bezbjedno. To je strašno, ali isto tako treba reći da ako neko želi da izvrši genocid, on neće dozvoliti ženama i djeci da odu.

Evo što o srebreničkom zločinu iz 1995. misli Kristof Flige, aktualni sudac Haškog tribunala. U intervjuu njemačkom tjedniku "Špigel" izjavio je sljedeće:

Slučaj Karadžić se odnosi na pitanje odgovornosti za masovno ubijanje, o čemu se govori kao o genocidu.

Međutim, stručnjaci za međunarodno pravo su podijeljeni o tome da li bi se masakr u Srebrenici mogao definirati kao genocid. Ja sebi postavljam pitanje: da li nam je izraz genocid potreban da bi okarakterizirali takve zločine?

Trebalo bi da uvedemo novu definiciju takvog zločina.

Možda bi izraz masovno ubojstvo otklonio neke od teškoća s kojima se suočavamo.

Karlos Martins Branko, portugalski vojni zvaničnik posvjedočio je da je broj žrtava od 7.300 falsificiran, da bi bio korišten za propagandne svrhe. On je 1998. napisao da "postoji malo sumnje da je najmanje 2.028 bosanskih Muslimana poginulo u borbi s bolje uvježbanom i bolje komandiranom Vojskom RS u tri godine žestokog ratovanja". Mnoga tijela, kaže Branko, nalazila su se u zoni grada i prije pada Srebrenice.

Iz izvještaja visokog komesara UN za ljudska prava Henrija Vilenda koji je poslije petodnevnog ispitivanja izbjeglica u Tuzli (1995.) rekao:

"Nismo našli nikoga ko je svojim očima video neki zločin."

O pometnji među narodom koji se povlačio za 28. divizijom Armije RBiH iz Srebrenice, pisao je i Džonatan Ruper iz BBC: "I holandski mirovni kontingent i obavještajni oficiri britanskih specijalnih jedinica SAS, koji su se nalazili u gradu kad je pao, bili su svjedoci ogorčenih borbi između samih Muslimana u Srebrenici kratko vrijeme prije nego što su Srbi ušli. Također postoje izvještaji da je znatan broj poginuo prelazeći minska polja koja je njihova strana postavila.”
Filip Korvin, nekadašnji visoki funkcioner Ujedinjenih nacija i izaslanik generalnog sekretara UN u Bosni:

Ako je od 37.000 žitelja Srebrenice preživjelo njih 35.500, onda je računica vrlo prosta, otkriva Korvin. Ja i dalje tvrdim, naravno na osnovu čvrstih dokaza i prikupljenog materijala, da je cifra o 7.000 ubijenih Muslimana preuveličana i da ona ne može biti veća od 1.000 ljudi.
Karemans, komandant holandskih snaga u Srebrenici, rekao je u jednom intervjuu u Zagrebu 1995, da je ponašanje Srba u pogledu srebreničke tragedije bilo donekle razumljivo, jer su Muslimani s njihovim napadima iz Srebrenice (1992-1993), do temelja spalili 192 srpska sela i pobili njegove stanovnike!

Edvard Herman, američki profesor objavio je, sa svojim suradnicima, knjigu (2010.): "Srebrenica, dekonstrukcija jednog virtualnog genocida."

- Sami Muslimani iz Srebrenice dali su objašnjenja neočekivanog povlačenja jakih snaga 28. korpusa.

Ibran Mustafić, osnivač SDA u Srebrenici i poslanik u skupštini Federacije BiH, u intervjuu 1996. godine je rekao: "Scenario za izdaju Srebrenice je svjesno pripremljen. U taj posao su umiješani bosansko predsjedništvo i komanda Armije". On je naglasio da su napadi iz zaštićene zone bili "svjesno davanje povoda srpskim snagama da napadnu", a da su tragični scenario napravile "ličnosti koje su u ljeto 1995. napustile Srebrenicu bez ogrebotine".
Još veći skandal izazvalo je svjedočenje Hakije Meholjića, nekadašnjeg šefa policije u Srebrenici. On je otkrio da je cilj povlačenja 28. divizije bio sračunat da dovede do što većeg broja žrtava, da bi se dobio povod za NATO intervenciju.

Evo još nekih imena istaknutih javnih radnika Zapada koji su nastojali demistificirati "srebrenički genocid":

Jared Israel, Sarah Standefer, Noam Chomsky, Rene Gremaux, Louis Dalmas, George Pumfrey, Abe de Vries, Jaques Verges, Max Sinclair.