ponedjeljak, 13. veljače 2012.

Ubojstvo u Sheveningenu


Autor: FOKUS   
nedjelja, 12 februar 2012 22:37

Kako stvari sada stoje, moglo bi se desiti da u Sheveningenu, najhumanitarnijoj ustanovi za Srbe u svijetu, uskoro otputuje na ahiret i Vojislav Šešelj. Inače, u Haškom tribunalu, u zemlji crnih lala, Srbi ili ostaju tamo pokoju deceniju, ili odu bogu na raport
Prate me strani agenti
Voju sam upoznao na mom fakultetu, FPN, gdje sam radio kao docent. On je upravo bio završio prava i zaposlio se kod nas kao asistent. Dok je studirao, bio je i sekretar Saveza Komunista Pravnog fakulteta. Vrlo brzo je magistrirao i doktorirao na općenarodnoj obrani na temama kao što su marksizam, Tito i narodnooslobodilačka borba što nitko nije previše cijenio. Ali, imao je formalne kvalifikacije, pa je i on ubrzo postao docent.
Ipak, njegova briljantna inteligencija bila je neosporna. S druge strane, konstantno je pokazivao izrazitu emotivnu nestabilnost koja se najviše ogledala u neizmjernoj želji za privlačenjem pažnje po svaku cijenu. Neki njegovi nastupi te vrste su postali maltene legendarni. Tako, kad je trebalo da bude biran za docenta, predložio je tadašnjeg dekana Fakulteta za zapisničara nakon čega je ovog posljednjeg skoro šlog strefio.
Ni ja nisam bio pošteđen njegovih šala. Jednog dana, dok sam razgovarao u holu sa studentima, Vojo, znatno viši od mene, istrgne mi novine iz ruke. Naravno, svi su se okrenuli put njega, a on sav sretan i nasmiješen što je uspio privući pažnju, reče: "Je sam te Vlajki zajebo, a?"
Mnogo godina kasnije, nešto prije nego što će dobrovoljno otići u Sheveningen, sjedio sam s njim u "njegovoj" gostionici u Zemunu, "Kapetaniji", gdje se sastaje Sava i Dunav. Oko njega je bilo dvadesetak ljudi uključujući Vučića i Nikolića. U trenutnoj, velikosrpskoj inspiraciji, obratio mi se na svoj način: "Emile, ne znam da li da te više mrzim kao Hrvata, ili kao Jevreja!"
Ali od nekih njegovih duhovitosti prolazili su nas hladni trnci. Tako na jednom naučno-nastavnom vijeću, završio je svoje obraćanje riječima: "Upravo tako je govorio najdostojniji sin svih naših naroda i narodnosti…". I dok smo svi očekivali da će reći: "Josip Broz Tito", on nastavi: "Petar Petrović Njegoš!" Svi smo pretrnuli od straha. Vjerovali smo da je sala ozvučena i samo čekali da se policija pojavi na vratima učionice.
Vojo je i u najtežim momentima mogao biti izuzetno duhovit. 1984, kada je bilo jasno da će svaki čas biti uhapšen zbog, kako se tvrdilo, nacionalizma, Vojo i ja šetamo centrom Sarajeva. Bilo je to doba suđenja Aliji Izetbegoviću zbog "Islamske deklaracije". Vlast je, pored jednog Muslimana, tražila još jednog Srbina i jednog Hrvata. Malo je falilo da ja budem taj Hrvat, ali s obzirom na moje jevrejsko porijeklo po majci, od toga se u zadnji čas odustalo.
U stvari, jedino ja sam se usuđivao s njim javno pojavljivati. Milicija nas je vidljivo pratila, kad će Vojo: "Vidjet ćeš sad Emile što ću uraditi!" Elem, u blizini je bila milicijska stanica i mi uđosmo unutra. Vojo pristupi dežurnom milicajcu i vrlo ozbiljno mu se obrati: "Dužnost mi je, kao građanina ove zemlje, da vam kažem, da su se u Sarajevu infiltrirali strani agenti koji prate ovdašnje najznačajnije ličnosti. Tako i mene prate već pola sata, pa bi bilo dobro da ih što prije uhapsite." Zabezeknuti milicajac, koji je dobro znao o čemu se radi, ali se morao praviti kao da to ne zna, pa je počeo čak pisati prijavu protiv "stranih agenata"! Ipak, najveći šou izveli smo nas dvojica u sudnici. Kada su ga zatvorili, odmah se znalo da će dobiti 8 godina zatvora, tako da je cijelo suđenje bilo sudska farsa. Ja sam nakon 22 sata ispitivanja u policiji trebao da svjedočim kako je Vojo govorio protiv Saveza komunista (SK).
I napokon je došao taj trenutak kojeg prenosim u originalu:
Sudac: "Da li ste ikada čuli da je V. Š. govorio protiv SK?"
Ja: "Žao mi je, ali ako je to tako i bilo, to mi je kazano u četiri oka, pa mi savjest ne dozvoljava da išta kažem o našim privatnim razgovorima, osim ako mi sam optuženi to ne kaže."
Sudac: "Nemojte se na njega obazirati, samo vi slobodno govorite."
Ja: "Žao mi je, ali ja mogu govoriti samo ako mi dr Šešelj to odobri."
Vojo je vidio da nešto smjeram: "Dozvoljavam Vam profesore Vlajki da slobodno kažete o čemu smo razgovarali."
Ja: "U redu, ako mi Vi to dozvoljavate."
Okrećem se sucu: "Točno je, da je dr Šešelj bio kritičan prema SK, ali tko to danas nije? Pogledajte!"
U ruci sam držao tjednik "Danas" i rastvorio ga. Na duplerici je pisalo u naslovu: Radnici brodogradilišta "Uljanik" (koji su stupili u štrajk) oštro kritiziraju SK." Okrenuo sam se publici i počeo im pokazivati članak. Sudac je pocrvenio u licu i rekao mi da ne trebam više svjedočiti. Epilog je, što se mene tiče, bio trostruk:
- Sutradan su sarajevske novine objavile kako sam podržao optužnicu, ali je "Nin" točno opisao što se dogodilo.
- U završnoj riječi, javni tužilac je izjavila kako je Vojo neosporno kriv, ali kako sam ja, u stvari, mnogo više zasluživao da se nađem na optuženičkoj klupi!
- Pošto je bilo ljeto, nakon izvjesnog vremena, dekan mog fakulteta telegramski je pozvao članove naučno-nastavnog vijeća na sjednicu gdje je trebalo ispitati moje, navodno, skandalozno svjedočenje u slučaju V. Š., što nije donijelo nikakve rezultate, jer je nakon Titove smrti SK sve više slabio.
Vječiti opozicionar
Vojina želja za isticanjem nije prezala ni pred čim. Kada je došao u konflikt sa SK, Vojo je preda mnom, u dvorištu Fakulteta, vikao članovima Općinskog komiteta kako je on veći komunista od njih! Nakon toga je, naglo, postao četnik! Ja, koji ne podnosim ni četništvo, ni ustaštvo (vidjeti na internetu moje članke: "BiH, Pijemont Jugoslavije", "Zmajevo sjeme nacionalizma",  "Nova četnička država" i "Ustašluci"), a što mi mnogi Srbi zamjeraju tvrdeći kako četništvo i ustaštvo nisu, ni na koji način, ista stvar, jasno sam to Voji stavio na znanje. To je znatno ohladilo naše odnose, zatim nas je rat rastavio i tek nakon deset godina smo se ponovo susreli. Vojo nikada nije imao ni snage, ni psihičke stabilnosti da bi bio osoba na vlasti. On spada u Frojdovu shemu osobe s instinktom samodestrukcije. Kada se buni, onda je to njegovo prirodno stanje i sposoban je da sebe i uništi kako bi istrajao u svom buntu. To je jasno pokazao u Sarajevu osamdesetih. 1993. suprotstavio se i samom Miloševiću koji ga je strpao u zatvor. Vojo je taj koji je, praktično, natjerao Ćosića da dade ostavku kao predsjednik Srbije. Vojo je jedino bio sposoban da bude u vlasti, ali se plašio bilo kakve istinske, državničke odgovornosti. 1996. pobijedio je na općim izborima Milutinovića, ali je stao u njegovu sjenu. Ali, dok je bio u strukturama vlasti, posebno u Zemunu, pokazao se kao osoba koja ima sluha za probleme naroda. Nakon svrgavanja Miloševića, počeo je njegov politički kraj. Kao opozicionar je pravio cirkuse u Skupštini Srbije što, osim medijskog, nije imalo nikakve druge efekte.
Osuđen na smrt
Nešto prije ubojstva Đinđića, Vojo je sam otišao u zatvor u Sheveningenu. Znao je da će tu voditi svoju odlučnu bitku, možda i najvažniju, protiv novog svjetskog poretka koji je namjerno uništio Jugoslaviju, a sada se svim silama trudi da uništi Srbiju. U procesu koji se vodi protiv njega, iskazao je svoju izuzetnu inteligenciju i savršeno poznavanje prava. Totalno je razbucao optužnicu i pokazao pravi, ideološko-politički karakter suda koji je, u Vojinom slučaju, ispao krajnje smiješan. Ali, upravo zbog toga, on ne može biti pušten. Pustit će ga jedino onda ako budu bili sigurni da će, vrlo kratko nakon puštanja, Vojo biti mrtav. Njega sada polako ubijaju na različite načine isto kao što ubijaju Srbiju i srpski narod. Ima nade da neće biti zaboravljen od onih za koje on daje život.