Mašinovođe i država su stvarno
pretjerali u njihovom inaćenju. Da je država odmah na početku pristala da
ispuni ono što je bilo zapisano u kolektivnom ugovoru u pogledu obaveza prema
mašinovođama, isplatila bi oko milijun maraka i stvar bi se bila završila. Kao
odgovor na ovaj potez države, mašinovođe su stupile, kako tvrdi država, u
nelegalan štrajk. Mašinovođe opet tvrde da pored nepoštivanja kolektivnog
ugovora, nisu mjesecima dobijali ni plaću, ni topli obrok te, s obzirom na
težinu njihovog posla, da nisu zbog toga mogli osigurati istinsku bezbjednost
saobraćaja pa je štrajk bio, ljudski i profesionalno gledano, neminovan. Sve u
svemu, kasnija međusobna diskusija se svela na prastaro pitanje: dali je
starija kokoš ili jaje.
To bi nadmudrivanje, u nekoj
drugoj oblasti, moglo biti predmet jalovih politoloških debata i istraživanja,
da ekonomija i građanstvo od toga nisu trpjeli direktnu štetu. Da je država
odmah isplatila potraživanja radnika, to bi je koštalo oko milijun KM. Ovako su
ukupne štete premašile pet milijuna i svakim danom šteta je sve veća. Pored
toga, građani se više ne voze željeznicom, osim što se prijevoz osigurava na
međunarodnim linijama.
Eskalacija ovog štetnog inaćenja
dovela je i do „kolateralnih šteta“. Država, koja misli da je jača, uvela je,
djelomično, u posao štrajkbrehere, pozvala policiju da udalji radnike sa mjesta
događanja i suspendirala veći dio njih. Pored toga tvrdi kako Premijer i
Predsjednik stoje iza nje. Sve u svemu, država se ponijela kao represivna
tvorevina iz doba ranog kapitalizma kada su radnici bili onemogućavani na
sličan način.
S druge strane, mašinovođe,
svjesne da se bez njih lokomotive ne mogu pokrenuti, praktično su ucjenjivali
državu svojom akcijom. Pored ostalog, brinuli su se isključivo za svoju
dobrobit i nije ih puno zanimalo što će ubrzo nekoliko stotina njihovih kolega
iz drugih službi iz ŽTP izgubiti posao.
Tragikomično je to što mi hoćemo u
građansku Evropu, a ne postoje jaki sindikati kao neprevaziđeni socijalni
partneri unutar istinskog građanskog društva. Takvo stanje kada se ne isplaćuju
plaće zato jer eto nema para, a kupuju nova luksuzna kola za vozni park ŽTP i
kada se represijom guši spontani radnički pokret, ne odgovara univerzalnim
ljudskim pravima za koja se formalno zalažemo.
Da se ova priča ne bi nastavila,
kako se novi milijuni ne bi gubili i kako bi konstruktivna demokracija
zahvatila sindikate, iznosim kao gnjevni građanin slijedeći prijedlog. Neka do
kraja ove godine bude isplaćeno što se radnicima mora isplatiti. Neka do
desetog oktobra bude isplaćena tražena tarifa od 2,5 KM po kilometru
umjesto jedne marke koliko nudi država. Neka se na osnovu ovoga radnici odmah
vrate na posao. Neka se država obaveže da neće naknadno provoditi čistke
„nepodobnih“ Neka se odmah pokrenu pregovori o novom
kolektivnom ugovoru.
Nitko sa ovim prijedlozima neće
biti ni pobjednik ni pobijeđeni . Jedini gubitnici smo mi, građani, koji sve ovo
plaćamo. Ali, kao i do sada, već smo navikli na slične situacije, mada sve teže
i teže praštamo.
