Autor: FOKUS
nedjelja, 13 novembar 2011
Narodno pozorište u
Banjoj Luci je prepuno. Slavi se 36 godina postojanja Banjalučkog univerziteta.
Prvi red partera je
prepun ministara i drugih zvaničnima. Tu je predsjednik republike i predsjednik
vlade. Ja sam "u srid sride". Dodik sjedi pored mene i obraća mi se:
- Ona tvoja zadnja
kolumna o evroatlantskim i evroazijskim integracijama ima niz glupih stavova.
Ne ostajem mu dužan:
- Sreća po mene i po
čovječanstvo što ne vodim računa o tome što ćete Vi misliti o mom pisanju.
Kratka šutnja
prekinuta početkom svečanog otvaranja skupa. Pred mikrofonom se redaju
zvaničnici, prvenstveno rektori raznih univerziteta s prostora ex-Jugoslavije.
Nakon nekog vremena, Gugo Lazarević dobiva počasni doktorat. Zaslužio ga je
tisuću puta. Konačno, i ja dolazim na red. Dobivam vanredno priznanje za moj
višedecenijski naučni i pedagoški rad. Moj kolega Nikola Poplašen vrlo lijepo
govori o meni. Napokon se i ja obraćam publici. Naglašavam kako nakon raspada
Jugoslavije na male banana državice svi živimo u refeudaliziranim odnosima gdje
lokalni moćnici, a u službi stranog kapitala, podređuju sebi i uništavaju
ekonomiju i narod, te nas sa ultra nacionalističkom retorikom vode u nove
spirale mržnje i nasilja. Ako stvarno hoćemo u Europu, dužnost je nas
univerzitetskih radnika, nastavljam, da širimo ideju građanskog društva gdje će
vjera i nacionalnost otići sa javne scene i postati privatna stvar svakog
građanina, a politika će, suprotno od sadašnjeg stanja, biti u funkciji
ekonomije. Svečanost se završava. Razmjenjujemo vizit karte. Svi mi prilaze i
čestitaju. To čini i Dodik, ali ne može a da ne primijeti:
- Nisi li pretjerao sa tvojim građanskim
društvom?
Ne odgovaram.
Ubijanje Srba se nastavlja
Par dana nakon toga
čujem se sa Zdravkom Vitoševićem, rektorom Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici.
Govorim mu kako je naš rektor Stanić definitivno odlučio da za desetak dana
banjolučka univerzitetska delegacija posjeti njegov univerzitet. Šutnja.
Konačno, Zdravko progovori. Kaže kako zahvaljuje rektoru Staniću. Ipak, moral
dole nije baš najbolji jer se ubijanje Srba nastavlja. Upravo je prošle noći
jedan ubijen od Albanaca, a dvojica su teško ranjena. Možda bi bilo dobro da
netko sada dođe, veli on. Dobro, velim ja, večeras držim predavanje u Palama pa
ću nakon toga direktno krenuti za Mitrovicu gdje ću se obratiti studentima.
Sazivam članove svog kabineta. Nešo i Dejan su fakultetski obrazovani ljudi,
inteligentni, vjeruju u ono što radim i ne postavljaju suvišna pitanja.
Berislav, moj tajnik ima nekih neodložnih privatnih obaveza, a čini se i
emotivnih problema koje mora hitno raščistiti, pa ne može otići. Dejanu i Neši
kažem da odlazimo samo nas trojica bez pancir košulja, bez ikakve pratnje, bez
oružja i u odijelima s kravatama pošto sam gost njihovog univerziteta. Silazim
kat niže da obavijestim Dodika o svom odlasku. Moraš pričekati, veli mi Draško,
šef njegovog kabineta, jer je netko već kod njega. Vesna i Jelena, Dodikove
sekretarice, vrlo prijatne i krajnje profesionalne, već su ga obavijestile o
mom dolasku. Napokon dolazim na red. Pozdravljamo se. Lice mu je umorno sa
izrazitim podočnjacima. Zvoni njegov telefon. S druge strane žice netko ga
obavještava da se priprema novi prijenos nadležnosti u Skupštini BiH. On
se diže očito iznerviran. Hoda po kabinetu i nešto uporno objašnjava. Imam
utisak da njegov sugovornik ne prihvaća Dodikove argumente. Napokon se razgovor
završava. Kažem mu kako je neophodno da odem u K. Mitrovicu. Gleda me i u prvi
mah ništa ne govori. Shvaćam. Vidim mu po izrazu lica da mu je žao što to, on
sam, odavno nije uradio. Kao da se nadovezuje na moje misli:
- Znaš da ja, iz
političkih razloga, ne mogu dolje otići.
Želi mi reći da ne
želi kvariti odnose sa sadašnjim srpskim političkim establišmentom, a i
da bi ga međunarodna zajednica možda i smijenila ako bi to uradio, te da je
njegova primarna dužnost da očuva Republiku Srpsku.
Ne mogu, a da ne
prihvatim logiku njegovih argumenata. Ali srce mi govori drugačije. Ako bi
otišao dolje, a njegova je popularnost u srpskom narodu ogromna, to bi
pokrenulo mase u užem dijelu Srbije koje bi se počele stvarno boriti za
očuvanje Kosmeta. Pa čak i ako bi mu međunarodna zajednica pokušala ozbiljno
naškoditi, on bi u Srbiji plebiscitarno bio izabran za predsjednika. Mislim se,
državnik mora biti realan i kalkulirati rizike, ali ovo je takva situacija,
rekao bih revolucionarna, da je pribjegavanje rizicima jedini mogući put za
očuvanje srpstva i srpskog naroda.
Telefon ponovo zvoni. Pozdravljamo se na
brzinu i napuštam kabinet.
Samo ti sinko radi svoj posao
U šest sati navečer
smo u Palama. Nakon održanog predavanja krećemo prema K. Mitrovici. Na
administrativnoj granici između uže Srbije i Kosmeta čeka nas grupa momaka.
Uvijek nas dočekuje ista grupa. Momci su snažni, puni ideala. Jedan od njih je
više puta bio prvak Srbije u kik boksu. Njihov je zadatak da nas prevedu
alternativnim putovima, onima koje NATO ne kontrolira, do K. Mitrovice. Imam
loš predosjećaj da ovaj put sve neće proći tako lako.
Skoro da sam bio u
pravu. Negdje pred ulazak u grad zaustavlja nas grupa naoružanih ljudi
obučenih u crne uniforme takozvane policije Kosova. Srbi su, ali rade sa
Albancima. Dejan, Nešo te momci iz Mitrovice izlaze i objašnjavaju se sa
kosovarima čije drške od pištolja štrče iz futrola. Ali, previše su blizu jedni
drugima da bi se pištolji mogli efikasno upotrijebiti, a brojčano su izjednačeni.
Napokon se napetost smiruje i svi zajedno odlazimo do unaprijed rezerviranog
prenoćišta. Već je tri sata ujutro. Nismo mnogo spavali. U sedam sati smo bili
spremni. Rektor je došao po nas. Prva destinacija je barikada u Leposavićima.
Tamo je dvadesetak ljudi. Jedinice NATO-a, s puškama na gotovs, pancir
košuljama, štitovima i kacigama su na sto metara udaljenosti.
Matija Bećković,
srpski književnik, objavio je prošle godine fascinantnu, autentičnu priču.
Jedan je ustaša u Jasenovcu mučio jednog ostarjelog Srbina. Bio je mlad i u
jednom se trenutku umorio, a i pekla ga je savjest. Pokušao je objasniti zašto
on to radi, našto mu je starac, mada iskasapljen, odgovorio:
- Samo ti sinko radi
svoj posao!
Ono što sam čuo od
jednog mještana bilo je vrlo slično. Kada je NATO zauzeo jednu od barikada, taj
mještanin se nije dao nikako otjerati. NATO jedinica ga je uhapsila i žicom mu
zavezala ruke na leđima. U vojnoj postaji dok su ga tukli i derali se na njega,
on je pjevao. Tukli su ga još jače, žicu na rukama su stezali sve dok nije
probila kožu iz koje se slivala krv, ali on je i dalje pjevao. Bio je prisutan
i jedan prevodilac, Srbin. Napokon, ne znajući kako da ga slomiju, pustili su
ga.
Srbi na sjeveru Kosmeta moraju napraviti
svoje institucije
Na Univerzitetu, u prepunoj
sali, održao sam predavanje na temu "Strategija međunarodne zajednice na
Balkanu s posebnim osvrtom na Kosmet". Nakon toga sam obišao ostale
barikade. Uvečer sam gostovao na lokalnoj televiziji MOST. Ukratko, rekao sam
sljedeće:
- Čitav svijet je fasciniran vašim
gandijevskim otporom NATO-u i vašim jedinstvom. Sada znam, iako sam u početku
sumnjao, da ćete pobijediti i održati kao srpski sjever Kosmeta, ali se morate
za to i institucionalno pripremiti. Drugim riječima, morate, u suradnji s
političkim vrhom Srbije, stvoriti vašu autonomnu vladu, vašu administraciju i
policiju, a Univerzitet već imate. Time ćete dokazati svijetu da ste apsolutno
sposobni da upravljate teritorijem na kojem živite, a što je u skladnosti sa
pozitivnim međunarodnim pravom.
Negdje u ponoć otišli
smo na spavanje. Ujutro je naš put prema užem teritoriju Srbije prošao bez
incidenata.
