Kosovo je Srbija

Autor: FOKUS   

nedjelja, 16 septembar 2011 16:18

Da li se itko sjeća februara 2008. godine, u kojoj je, zahvaljujući Sjedinjenim Državama, proglašena ta­kozvana Republika Kosovo. Nekoliko dana nakon proglašenja, u Beogradu se okupilo više od 500.000 ljudi iz svih dijelova zemlje koji su satima skandirali: KOSOVO JE SRBIJA. Na tribini, pred tolikim naro­dom, političari su se kleli da će sve učiniti, pa i život dati za Kosovo, ako bude bilo potrebno. Da, ali jedan političar je izostao. Bio je to predsjednik Srbije, Boris Tadić, najtragičnija figura kosmetske drame, ubijeđen da će žrtvujući južnu srpsku pokrajinu njegova zemlja postati dio Europe.

Na tribini se pojavio i Milorad Dodik. Nije baš bio dobro primljen od mase, ali od tada se situacija pro­mijenila i sada je Republika Srpska percipirana kao jedini moralni i teritorijalni branilac srpstva. Danas bi najveći dio srpskog naroda želio da je Dodik pred­sjednik Srbije. A ono što je ostalo od srpskog naroda na Kosovu, danas na barikadama postavljenih da se onemogući prolazak okupacionih snaga KFOR-a i EULEKS-a koje otvoreno pomažu Albance, uzvikuje Dodikovo ime i kune se u njega: "Kada bi on barem bio naš vođa!"

Naravno, od obrane i vraćanja Kosova nije bilo ap­solutno ništa. Vladajuća srpska politička elita, s pre- tekstom da je ostatku Srbije najvažnije da uđe u Europsku uniju, faktički je prepustila Kosovo Alban­cima. Dvije stotine hiljada ljudi je već napustilo ovu južnu srpsku pokrajinu, a ostatak, od 50.000- 100.000, opkoljen sa svih strana neprijateljem, te osim ako se neko čudo ne desi, osuđen je na propast. Historijat ove tragedije je mnogo dublji. Godine 1389. Srbi su izgubili bitku na Kosovu i taj poraz su platili gubitkom slobode sljedećih 500 godina. Poslije 600 go­dina opet ih je porazila najmoćnija vojna koalicija svijeta. Stiče se utisak da će ovoga puta posljedice biti mnogo gore nego poslije onog prvog poraza. U svakom slučaju, u toku posljednjih dvadeset godina "međuna­rodna zajednica" koristi Kosovo kao neku vrstu "keca iz rukava" pomoću kojeg je prvo uništila Titovu Jugo­slaviju, zatim federaciju Srbije i Crne Gore, a sada uništava Republiku Srbiju. Sve se ovo obavljalo po­moću dugotrajne i suptilne igre zasnovane na nepo­mirljivim etničkim tenzijama između Srba i Albana­ca.

Stvaranjem Titove Jugoslavije odmah po završetku Drugog svjetskog rata Albanci na Kosovu dobivaju autonomiju koju uživaju sve etničke manjine u jednoj suverenoj državi. To je činjenica. Pored toga. tokom jednog dugog vremenskog perioda (1969-1989) ova autonomija je u veoma velikoj mjeri prevazilazila svjetske standarde, tako da je stvorena, ako ne de ju­re, ono bar defacto, nezavisna država Kosovo. Među­tim, činjenica je i to da Albanci nikada nisu željeli ni ovakav svoj status. Oni su, u stvari, htjeli da se otcijepe od Srbije, što bi im omogućilo ili da stvore nezavi­snu državu uz moguću aneksiju dijelova Makedonije, Crne Gore i južne Srbije, u kojima također živi alban­ska manjina, i da konačno svi zajedno udu u sastav velike Albanije. Znači, za kosovske Albance pitanje autonomije predstavljalo je samo korak ka ostvarenju krajnjeg cilja. U tom cilju su im, u svakom smislu (vojnom, financijskom, političkom), pomogle Sjedinje­ne Države. Ali Miloševićeva Jugoslavija/Srbija je bila vojno previše jaka za albanske separatiste. Tada su SAD odlučile da vojno unište tu zemlju. Prvo su je natjerali da dođe u Rambuje (Francuska) na "miro­vnu" konferenciju, a onda su je stavili pred ultimatu­mom: ili će Srbija dozvoliti da bude vojno okupirana, ili će NATO započeti s agresijom na tu zemlju.

Teško je zamisliti da bi se bilo koja suverena država dobrovoljno odrekla vlastitog suvereniteta nad svojim teritorijem, a Srbija još nije bila ušla u tu današnju, sramnu fazu. Srpska skupština je vodila diskusiju o ovom "mirovnom sporazumu" i 23. marta odbila nje­gov vojni dio, odnosno NATO okupaciju. Skupština je, međutim, izrazila spremnost da razmotri prihvatanje međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu. To je bio dovoljan razlog da "međunarodna zajednica" do­nese odluku o vojnoj intervenciji. NATO snage su ot­počele bombardiranje Jugoslavije 24. marta 1999. go­dine obarajući se na škole, bolnice, dječje vrtiće, vodo­vodne i električne sisteme, mostove i slično, te ubivši pritom hiljade civila, prvenstveno djece, žene i staraca, a sa osiromašenim uranijumom su zatrovali vo­du, zemlju i zrak. Vojne snage Srbije su, međutim, os­tale praktično netaknute. Ipak je borba bila neravno­pravna. I kada je zapriječeno rukovodstvu Srbije da će Beograd biti potpuno uništen mnogo više nego što je to učinila nacistička Njemačka, ova je zemlja mo­rala ustuknuti nakon više od dva mjeseca herojske borbe gdje su po prvi put u Miloševićevom režimu po­zicija i opozicija, staro i mlado bili zajedno, a srpska omladina je svojom neustrašivošću zadivila svijet. Potpisan je Kumanovski sporazum koji je rezultirao okupacijom Kosmeta od strane NATO zemalja. Oku­pacija je omogućila da se kosmetski Albanci pripreme za otcjepljenje od Srbije i da osnuju svoju državu što su i uradili osam godina kasnije uz aktivnu podršku SAD. U međuvremenu, Albanci su uništili najveći dio srpskog srednjovjekovnog nasljeđa na Kosmetu od preko 200 srpskih manastira, otjerali više od 200.000  Srba i pripadnika drugih naroda, i ubili više od hilja­du Srba koji su naivno ostali medu albanskim živ­ljem. Beogradske vlasti se tek deklarativno bore protiv ovakvog stanja stvari "mirnim, diplomatskim putem" nadajući se da će gubitak Kosmeta kompenzirati ulaskom u Europu. U stvari, Srbiju danas svatko mo­že čerupati kako mu se svidi. Dovoljno je da neka ma­njina u toj zemlji odluči da prvo stvori svoju autono­miju, a da se onda otcijepi, jer pritom može bezuvje­tno računati na podršku "međunarodne zajednice". Srpska politička elita na vlasti odmah kaže kako je protiv toga i da će se za povrat svog teritorija boriti svim međunarodno pravnim, miroljubivim sredstvi­ma. Naravno, miroljubiva borba ne uspije, međuna­rodno pravo omane i nova država je rođena. Postoji i čitava bulumenta onih, pripadnika takozvanih hu­manitarnih i nevladinih organizacija, koji su "za ša­ku dolara" spremni odreći se bilo koga i čega najmili­jeg, a usput proglašavati i svoju zemlju genocidnom. Oni su ti koji govore kako su Srbi zarobljenici "kosov­skog mita" i kako to onemogućava Srbiju da ude u Europu. Sutradan će iste laži zasigurno pričati i za druge, novonastale državice na srbijanskom teritori­ju: za Preševsku dolinu, Sandžak i Vojvodinu. Na sje­veru Kosmeta Srbi su danas okruženi sa svih strana neprijateljem, prvenstveno onim iz NA TO pakta, čes­to bez hrane, struje, telefonskih veza i lijekova, i nala­ze se u sličnoj poziciji kao nekada Jevreji u Varšavskom getu. Njihove političke elite su ih napustile, ma koliko god tvrdile suprotno. Ipak. ostaje jedna neuni­štiva snaga sposobna za čudo: narod. Zato bi svi Srbi, gdje god se nalazili, morali ustati protiv te nepravde koja pogađa njihovu braću i sestre na Kosmetu, a zavijene u ciničnu oblandu humanizma i ljudskih pra­va. Morali bi posvuda svakodnevno manifestirati i pokazati svijetu da još nisu moralno pobijeđeni, da je za njih još uvijek Kosovo dio Srbije i da će zauvijek tako biti.