ROSH HASHANAH - Sretna Nova godina 5772.

Sretna Nova godina 5772.

            U ime Kabineta potpredsjednika Republike Srpske i u svoje ime, svim pripadnicima jevrejskih zajednica u BiH i van BiH, želim sretnu Novu godinu 5772., Dan sjećanja i Dan suda, praznika koji simbolizira stvaranje svijeta i spomen je na stvaranje čovjeka.  

            Neka Nova godina 5772. bude godina mira, prijateljstva i razumijevanja.

Iako je antisemitizam u demokratskom svijetu uglavnom doživio poraz, želja mi je da i u ovoj godini antisemitske i, općenito, rasističke manifestacije, pismene, usmene i institucionalne budu još više smanjene. 

            Posebno se nadam da će se konačno uspostaviti mir između Izraela i svih njegovih susjeda, te da će doći do direktnih pregovora između Izraela i Palestinaca što će dogovorno rezultirati Palestinskom državom i učiniti kraj patnji tog naroda kojim su mnoge zemlje u regionu decenijama manipulirale.

prof. dr. sc. Emil Vlajki

Priopćenje za javnost Kabineta dopredsjednika RS u svezi debakla jučerašnjeg sastanka „šestorice“ u Brčkom

Nakon jučerašnjeg debakla „šestorice“ da bilo što dogovore, u javnosti se stekao utisak da su ovaj put, umjesto dežurnih krivaca predsjednika Dodika i Srba, remetilački faktor Hrvati koji su, da se ne zaboravi, doživjeli najveće etničko čišćenje u BiH.

Ustvari, ono što se jučer desilo je posljedica prokletstva Washingtonskog ugovora i Bonskih ovlaštenja. Dotičnim ugovorom ukinuta je istinska konstitutivnost Hrvata kada se ukinula Herceg Bosna. Što se tiče slijedećeg prokletstva, nelegalni akt Valentina Incka kojim je uspostavljena bošnjačka vlast u Federaciji, a u kojoj učestvuje par kvislinških hrvatskih partijica, ima za cilj daljnji izgon hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine, a posebno iz Srednje Bosne.

U pitanju nisu više fotelje, već principi. Dejtonski paket je loš utoliko što ne dozvoljava hrvatskom narodu u BiH da bude istinski konstitutivan jer mu nije dala njegov entitet za kojeg se on izborio unutar Herceg Bosne. Amerikanci su insistirali na Federaciji navodno kako bi se Bošnjaci-muslimani držali pod kontrolom i kako ne bi pravili samostalnu državu.

To je bila potpuno pogrešna računica. Bošnjaci, što je sasvim normalno, žele samosvojnost, ali unutar BiH. Barem im to nitko ne može usporiti.

Sve u svemu, ovaj Kabinet već skoro godinu dana upozorava javnost da se institucionalna kriza u BiH neće riješiti sve dok ovdašnji Hrvati ne budu u svemu ravnopravni kao Bošnjaci i Srbi, dakle sve dok, za sada, ne dobiju svoj entitet, ili neku sličnu formu, unutar Federacije. Jer Federacija je, sama riječ to govori, nešto što je združeno, ali se isto tako može i razdružiti.

Emancipacija Bosne i Hercegovine i njen opstanak ne mogu se ostvariti bez istinske emancipacije hrvatskog naroda.

Bolje manje a bolje

Autor: FOKUS   

nedjelja, 25 septembar 2011 19:44

Nedavno sam ponovo pročitao ovaj Lenjinov spis, koji u mnogo čemu vrši kritiku ljevičarstva, one tendencije koja bi odmah htjela revoluciju bez usvajanja elemenata građanske kulture i direktno je ostvarivala, ne vodeći računa o konkretnim prilikama, u kojima se revolucija ostvaruje. Drugim riječima, Lenjin me upozorio da moja revolucionarnost u kritici svega postojećeg i nije baš uvijek plodonosna i da možda izaziva drugačije efekte od željenih, a oni mogu biti čak i kontrarevolucionarni. Uostalom, zar ne postoji uzrečica da je put do pakla popločan dobrim namjerama?

Islamizacija, kapital i dosljednost

"Oladi više s tom islamizacijom" rekoše mi neki prijatelji koji, inače, s pažnjom prate moje pisanje. "Ti si kao onaj senator u antičkom Rimu, koji bi nakon bilo kojeg svog govora, obavezno završavao riječima da Kartagu, po svaku cijenu, treba srušiti".

Pokušao sam im reći da se ovdje radi o principu, da smo mi, izvorno, kršćanska civilizacija i da ne želim da mi se, uz sve poštovanje islama, nameće nešto što ja nisam. Ali, njih suština nije zanimala.

"Ti si živio deset godina u muslimanskoj porodici i što ti je falilo? Uostalom, koji si mi ti vjernik, da bi se borio protiv neke druge religije?"

"Ali, ja se ne borim protiv religije", pokušao sam objasniti zadnjim snagama. Ništa nije pomoglo.

"Tvrdiš kako islamski kapital ulazi u Federaciju. Pa što onda? Ne bi nam zgoreg došlo malo islamskog kapitala ovdje u Republici Srpskoj!"

S tim sam se intimno morao složiti, jer i sam činim napore u tom pravcu. Zato sam se ušutio. Mislim se, ova nas Evropa zeza u zdrav mozak. Dijeli nam sve vrijeme lekcije o demokraciji, a nikako da ubaci malo kapitala kako bi se ljudi zaposlili, te bili sretniji i demokratskiji. Na koncu konca, možda će se islam prema nama ipak pokazati kao bolja civilizacija.

Dodik, sport i kultura

Ipak sam bio ljut na samog sebe zbog nedostatka dosljednosti. I uvijek u takvim trenucima moj se bijes usmjerava prema gore. Pošto nisam vjernik, može se zamisliti što znači ono prema gore.

Elem, budemo predsjednik i ja na radnom doručku i to baš nakon kritike mojih prijatelja, koji su me dodatno optužili da sam predsjednikov poltron pošto javno izjavljujem kako ću mu pomagati dušom i srcem. Naravno, opet ništa nije vrijedilo to što sam im napomenuo da je to u kontekstu njegove uspješne borbe za očuvanje RS.

Što bilo da bilo, nas dvojica smo se malo, prijateljski, zakačili. Psihoanalitički gledano, pored mog opravdanog bijesa protiv sebe samog, meni je možda i krivo što ja nisam na njegovom mjestu.

Pokušao sam mu kazati nešto o dvostrukoj opasnosti, koja prijeti Srpskoj. S jedne strane, želja najmoćnijeg dijela međunarodne zajednice da u BiH oktroira unitaristički ustav, a s druge strane opasnost od loše socioekonomske situacije.

On je rekao kako sam ja možda dobar profesor, ali kako ne razumijem baš praktičnu politiku te da se ništa značajno neće u neposrednoj budućnosti dešavati. Ne znam kako smo nakon toga došli na sport, ali nisam htio propustiti priliku. Uljudno sam napomenuo kako je sport, doduše, dio kulture, ali da kultura ima i svoje druge segmente. Isto je tako dobro što on razvija sport u RS i što se sam bavi sportom. Ipak, iako je hvale vrijedno to što neizostavno prisustvuje košarkaškim i boks mečevima, trebalo bi da malo promijeni imidž i da ga se ponekad vidi i u pozorištu, na koncertima i slično. Malo je razmislio i rekao da će od ove jeseni i to upražnjavati. Vidjet ćemo.

SDS i zdravstvo

Imam u SDS nekoliko prijatelja s kojima održavam dobru i regularnu komunikaciju. Doduše, ne slažemo se baš uvijek u svemu. Tako ja mislim da bi trebalo stvarati posebne i paralelne veze s Hrvatskom, koja ubrzo ulazi u EU, a oni baš nisu time oduševljeni. Tvrde, da kad god su Srbi nešto pokušavali s Hrvatima, ovi bi ih na kraju grubo prešli. Imaju činjenica na pretek ali, što bi Hegel rekao, tim gore po činjenice. Možda sadašnji historijski moment traži drukčije ponašanje od jednih i od drugih. Također, nikako da se složimo oko toga da Srpskoj više ne prijeti opasnost izvana i da je došlo vrijeme da se pažnja isključivo usmjeri na unutrašnje probleme.

Ipak, globalno gledano, na vrhu ove stranke se nalazi mlada, pozitivna ekipa bez oraha u džepu. Njen nedavni nastup u vezi s problemom u zdravstvu, metodološki je bio impresivan. Napravljena je ozbiljna analiza problema u tom domenu prezentirana od strane desetak liječnika. Jedan značajan dio te analize ukazao je na nesklad između pribavljene tehničke, vrlo skupe, opreme i djelomične nemogućnosti njenog korištenja zbog nedostatka stručnjaka. Sve u svemu, poruka je bila: bolje manje tehnike, a više kvalificiranih kadrova. Bit će neizmjerna šteta ako se ova primjerna i kompetentna analiza SDS o problemima u zdravstvu ne nastavi. Bilo bi sjajno kada bi slične, stručne i naučne analize o ekonomiji, socijali, odnosima među entitetima u BiH, kulturi komuniciranja, bile ponuđene javnosti popraćene odgovarajućim društvenim tribinama.

ATV i Predsjedništvo

Nedavno je predsjednik Srpske dao intervju, ATV-u, odnosno, kako on tvrdi, jedino zbog Marina Marinkovića, mog dobrog prijatelja i voditelja emisije "Jedan na jedan". Poznato je, da odnosi između predsjednika i ATV nisu baš dobri. Ipak mi se čini, da je ovaj kontakt, kako god da je objašnjavan, jedna dobra stvar. U stvari, bitno je, da je kontakt uspostavljen. Predsjednik je dovoljno širok da shvati da malo konstruktivne kritike na račun politike koju vodi i nije na odmet. ATV bi, s druge strane, trebalo da shvati, da jedna kritika ne smije biti senzacionalistička i na granici ukusa. I Dodiku i ATV-u je, a što je sasvim izvjesno, stalo do Republike Srpske. Nadajmo se, da će to biti dobra osnova za njihovu buduću suradnju.

Humanizam i teror

Autor: FOKUS   

četvrtak, 22 septembar 2011 21:09

Prije šest decenija, francuski filozof, Moris-Merlo Ponti, napisao je knjigu "Humanizam i teror" gdje je u ime imaginarne komunističke budućnosti opravdao Staljinove koncentracione logore. Ta knjiga je izazvala prezir i zgražanje tadašnje evropske intelektualne, demokratske ljevice. Danas, šezdeset godina kasnije, u ime "humanizma" novog svjetskog poretka kojim se navodno promoviraju ljudska prava i demokratske vrijednosti, stvaraju se logori i mučilišta širom svijeta. Primjerice, američki zatvor Gvantanamo na Kubi, tajni, nelegalni američki logori u Evropi gdje se masovno primjenjuje tortura, Abu Graib, američki sadistički logor u Iraku, itd. Logorima prethodi uništavanje cijelih naroda bilo direktno kroz ekonomski embargo i nelegalna bombardiranja, pa do isfabriciranih državnih udara i revolucija: Čile, Rumunija, Jugoslavija, nedavne "revolucije" u Tunisu, Egiptu i Libiji, sadašnji pokušaji državnog udara u Siriji i Jemenu. Kada "demokracija" pobijedi u tim zemljama, novi gospodari svijeta dovode na političke i druge javne položaje svoje marionete koje su "za šaku dolara", ali ponekad i poradi svoje gluposti i mediokritetstva, spremne izdati vlastiti narod i zemlju. Ovaj model neokolonijalnih odnosa posebno je vidljiv u srpskom/srbijanskom slučaju. Propašću komunizma, Amerika je postala jedina svjetska supersila koja je kao konkurente vidjela buduću ujedinjenu Evropu i mogućeg oporavljenog giganta Rusiju. SAD su usporile evropsko ujedinjenje iniciravši seriju balkanskih ratova na prostorima eks-Jugoslavije o čemu postoje otkriveni autentični dokumenti. U tim ratovima, Srbi su bili prokazani kao glavni krivci zato što su SAD bile i ostale ubijeđene da će Srbi, u slučaju konfrontacije Zapada i Rusije, uvijek stati na rusku stranu. Srbiju je, zajedno sa srpskim narodom u regionu, trebalo poniziti i rasparčati, a sam srpski narod podvrći mentalnom genocidu.

Zamišljeno, učinjeno. Prvo je NATO izvršio agresiju na Jugoslaviju/Srbiju i okupirao Kosmet čime je beogradski režim bio ozbiljno uzdrman. U 2000, nakon "oktobarske revolucija" (Koštunica) kojom je svrgnut Milošević uz obilnu pomoć Vašingtona koji je na tu operaciju potrošio 70 milijuna dolara (keša), na vlasti u Srbiji su se smjenjivale podložne političke ekipe koje su izvršavale sve naloge svojih zapadnih gospodara: uništile su vojsku, dozvolile pljačkanje privrede preko privatizacije, prodale vlastiti bankarski sistem strancima, dale autonomiju/državnost Vojvodini, poslali sve svoje heroje u Hag i pasivno se ponijele prema gubitku Kosmeta. Naravno, za uzvrat nisu ništa dobile, a budući "put prema Evropi" bit će popraćen novim ucjenama od strane Zapada, a možda, nakon konačnog raspada, jedan mali dio nekadašnje Srbije ipak stigne u Evropsku uniju. Aferim. Ali, najstrašnije od svega što se srpskom narodu desilo, bio je doživljeni mentalni genocid. U Srbiji nitko više ne reagira na konstantnu demonizaciju srpskog naroda i na ostale, gore opisane, pošasti koje su ga snašle. Političke, kulturne i ekonomske elite su kupljene i kušuju ili pak vode propagandu protiv svega što je srpsko. A narod šuti. Nema ni vođu ni partiju koji bi ga poveli u borbu protiv sramote koja mu se nameće. Posebno je to vidljivo danas, kada je srpski narod apsolutno nijem iako je onaj ostatak Srba na sjeveru Kosmeta zatvoren u najveći koncentracioni logor koji aktualno postoji u Evropi.

U sličnoj situaciji, za vrijeme Pariske komune, Francuzi su se opirali njemačkom okupatoru i domaćim kvislinzima koliko su mogli. U Varšavskom getu prije 70 godina, Jevreji su se digli na ustanak i hrabro izginuli. Današnji Srbi/Francuzi/Jevreji, iskazuju revolt na drugi način. Postavili su smiješne barikade koje ne predstavljaju nikakvu prepreku bilo kojoj vojnoj sili. Zadržali su i ponos kojeg su drugi Srbi odavno izgubili. Pred očima NATO okupatora, oni na barikadama plešu svoja narodna kola, pjevaju i održavaju književne skupove. Mogu se zamisliti NATO okupatori kako na to reagiraju: misle, vjerojatno, da su Srbi lud narod. A ti preostali kosmetski Srbi spremni su izginuti. To se, vjerujmo, neće desiti, ali je njihov egzodus s kosmetskih područja tek stvar vremena. Zapadni "humanizam" zasnovan na teroru još jednom je trijumfirao.

Priopćenje za javnost sa sastanka HE Fletcher M. Burton-a sa potpredsjednicima RS gospodinom Emilom Vlajkijem i gospodinom Enesom Suljkanovićem

Potpredsjednici Republike Srpske gospoda Emil Vlajki i Enes Suljkanović su se, na današnjem sastanku u Palati RS, upoznali sa novoimenovanim ambasadorom OSCE HE Fletcher M. Burton-om. Tokom sastanka su razmijenjene korisne informacije o dosadašnjim i tekućim aktivnostima koje OSCE provodi na području BiH, kao i o aktualnoj situaciji, gledištima OSCE i oba potpredsjednika RS o aktualnoj situaciji i planovima za aktivnosti u narednom periodu.

Kosovo je Srbija

Autor: FOKUS   

nedjelja, 16 septembar 2011 16:18

Da li se itko sjeća februara 2008. godine, u kojoj je, zahvaljujući Sjedinjenim Državama, proglašena ta­kozvana Republika Kosovo. Nekoliko dana nakon proglašenja, u Beogradu se okupilo više od 500.000 ljudi iz svih dijelova zemlje koji su satima skandirali: KOSOVO JE SRBIJA. Na tribini, pred tolikim naro­dom, političari su se kleli da će sve učiniti, pa i život dati za Kosovo, ako bude bilo potrebno. Da, ali jedan političar je izostao. Bio je to predsjednik Srbije, Boris Tadić, najtragičnija figura kosmetske drame, ubijeđen da će žrtvujući južnu srpsku pokrajinu njegova zemlja postati dio Europe.

Na tribini se pojavio i Milorad Dodik. Nije baš bio dobro primljen od mase, ali od tada se situacija pro­mijenila i sada je Republika Srpska percipirana kao jedini moralni i teritorijalni branilac srpstva. Danas bi najveći dio srpskog naroda želio da je Dodik pred­sjednik Srbije. A ono što je ostalo od srpskog naroda na Kosovu, danas na barikadama postavljenih da se onemogući prolazak okupacionih snaga KFOR-a i EULEKS-a koje otvoreno pomažu Albance, uzvikuje Dodikovo ime i kune se u njega: "Kada bi on barem bio naš vođa!"

Naravno, od obrane i vraćanja Kosova nije bilo ap­solutno ništa. Vladajuća srpska politička elita, s pre- tekstom da je ostatku Srbije najvažnije da uđe u Europsku uniju, faktički je prepustila Kosovo Alban­cima. Dvije stotine hiljada ljudi je već napustilo ovu južnu srpsku pokrajinu, a ostatak, od 50.000- 100.000, opkoljen sa svih strana neprijateljem, te osim ako se neko čudo ne desi, osuđen je na propast. Historijat ove tragedije je mnogo dublji. Godine 1389. Srbi su izgubili bitku na Kosovu i taj poraz su platili gubitkom slobode sljedećih 500 godina. Poslije 600 go­dina opet ih je porazila najmoćnija vojna koalicija svijeta. Stiče se utisak da će ovoga puta posljedice biti mnogo gore nego poslije onog prvog poraza. U svakom slučaju, u toku posljednjih dvadeset godina "međuna­rodna zajednica" koristi Kosovo kao neku vrstu "keca iz rukava" pomoću kojeg je prvo uništila Titovu Jugo­slaviju, zatim federaciju Srbije i Crne Gore, a sada uništava Republiku Srbiju. Sve se ovo obavljalo po­moću dugotrajne i suptilne igre zasnovane na nepo­mirljivim etničkim tenzijama između Srba i Albana­ca.

Stvaranjem Titove Jugoslavije odmah po završetku Drugog svjetskog rata Albanci na Kosovu dobivaju autonomiju koju uživaju sve etničke manjine u jednoj suverenoj državi. To je činjenica. Pored toga. tokom jednog dugog vremenskog perioda (1969-1989) ova autonomija je u veoma velikoj mjeri prevazilazila svjetske standarde, tako da je stvorena, ako ne de ju­re, ono bar defacto, nezavisna država Kosovo. Među­tim, činjenica je i to da Albanci nikada nisu željeli ni ovakav svoj status. Oni su, u stvari, htjeli da se otcijepe od Srbije, što bi im omogućilo ili da stvore nezavi­snu državu uz moguću aneksiju dijelova Makedonije, Crne Gore i južne Srbije, u kojima također živi alban­ska manjina, i da konačno svi zajedno udu u sastav velike Albanije. Znači, za kosovske Albance pitanje autonomije predstavljalo je samo korak ka ostvarenju krajnjeg cilja. U tom cilju su im, u svakom smislu (vojnom, financijskom, političkom), pomogle Sjedinje­ne Države. Ali Miloševićeva Jugoslavija/Srbija je bila vojno previše jaka za albanske separatiste. Tada su SAD odlučile da vojno unište tu zemlju. Prvo su je natjerali da dođe u Rambuje (Francuska) na "miro­vnu" konferenciju, a onda su je stavili pred ultimatu­mom: ili će Srbija dozvoliti da bude vojno okupirana, ili će NATO započeti s agresijom na tu zemlju.

Teško je zamisliti da bi se bilo koja suverena država dobrovoljno odrekla vlastitog suvereniteta nad svojim teritorijem, a Srbija još nije bila ušla u tu današnju, sramnu fazu. Srpska skupština je vodila diskusiju o ovom "mirovnom sporazumu" i 23. marta odbila nje­gov vojni dio, odnosno NATO okupaciju. Skupština je, međutim, izrazila spremnost da razmotri prihvatanje međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu. To je bio dovoljan razlog da "međunarodna zajednica" do­nese odluku o vojnoj intervenciji. NATO snage su ot­počele bombardiranje Jugoslavije 24. marta 1999. go­dine obarajući se na škole, bolnice, dječje vrtiće, vodo­vodne i električne sisteme, mostove i slično, te ubivši pritom hiljade civila, prvenstveno djece, žene i staraca, a sa osiromašenim uranijumom su zatrovali vo­du, zemlju i zrak. Vojne snage Srbije su, međutim, os­tale praktično netaknute. Ipak je borba bila neravno­pravna. I kada je zapriječeno rukovodstvu Srbije da će Beograd biti potpuno uništen mnogo više nego što je to učinila nacistička Njemačka, ova je zemlja mo­rala ustuknuti nakon više od dva mjeseca herojske borbe gdje su po prvi put u Miloševićevom režimu po­zicija i opozicija, staro i mlado bili zajedno, a srpska omladina je svojom neustrašivošću zadivila svijet. Potpisan je Kumanovski sporazum koji je rezultirao okupacijom Kosmeta od strane NATO zemalja. Oku­pacija je omogućila da se kosmetski Albanci pripreme za otcjepljenje od Srbije i da osnuju svoju državu što su i uradili osam godina kasnije uz aktivnu podršku SAD. U međuvremenu, Albanci su uništili najveći dio srpskog srednjovjekovnog nasljeđa na Kosmetu od preko 200 srpskih manastira, otjerali više od 200.000  Srba i pripadnika drugih naroda, i ubili više od hilja­du Srba koji su naivno ostali medu albanskim živ­ljem. Beogradske vlasti se tek deklarativno bore protiv ovakvog stanja stvari "mirnim, diplomatskim putem" nadajući se da će gubitak Kosmeta kompenzirati ulaskom u Europu. U stvari, Srbiju danas svatko mo­že čerupati kako mu se svidi. Dovoljno je da neka ma­njina u toj zemlji odluči da prvo stvori svoju autono­miju, a da se onda otcijepi, jer pritom može bezuvje­tno računati na podršku "međunarodne zajednice". Srpska politička elita na vlasti odmah kaže kako je protiv toga i da će se za povrat svog teritorija boriti svim međunarodno pravnim, miroljubivim sredstvi­ma. Naravno, miroljubiva borba ne uspije, međuna­rodno pravo omane i nova država je rođena. Postoji i čitava bulumenta onih, pripadnika takozvanih hu­manitarnih i nevladinih organizacija, koji su "za ša­ku dolara" spremni odreći se bilo koga i čega najmili­jeg, a usput proglašavati i svoju zemlju genocidnom. Oni su ti koji govore kako su Srbi zarobljenici "kosov­skog mita" i kako to onemogućava Srbiju da ude u Europu. Sutradan će iste laži zasigurno pričati i za druge, novonastale državice na srbijanskom teritori­ju: za Preševsku dolinu, Sandžak i Vojvodinu. Na sje­veru Kosmeta Srbi su danas okruženi sa svih strana neprijateljem, prvenstveno onim iz NA TO pakta, čes­to bez hrane, struje, telefonskih veza i lijekova, i nala­ze se u sličnoj poziciji kao nekada Jevreji u Varšavskom getu. Njihove političke elite su ih napustile, ma koliko god tvrdile suprotno. Ipak. ostaje jedna neuni­štiva snaga sposobna za čudo: narod. Zato bi svi Srbi, gdje god se nalazili, morali ustati protiv te nepravde koja pogađa njihovu braću i sestre na Kosmetu, a zavijene u ciničnu oblandu humanizma i ljudskih pra­va. Morali bi posvuda svakodnevno manifestirati i pokazati svijetu da još nisu moralno pobijeđeni, da je za njih još uvijek Kosovo dio Srbije i da će zauvijek tako biti.

Svečano puštanje u rad donirane Trafo stanice u Kotor Varoši

Dopredsjednik RS iz reda hrvatskog naroda prof.dr.sc. Emil Vlajki osigurao je u suradnji sa multinacionalnom kompanijom Nesma Holding Co., donaciju trafo-stanice snage 650 KW vrijedne 80 000 KM koja u značajnoj mjeri poboljšava kvalitet elektro opskrbe grada Kotor Varoša.

Zajedno sa izaslanstvom donatora gospodinom Faisal Al Turki -podpredsjednikom Nesma Holding Co. i  g. Siegfried Hagleitner Generalnim direktorom  Nesma Electric i Aikon d.o.o. te Končar i industrijske nekretnine d.o.o. iz Dicma  i zamjenikom generalnog diroktora Nesma Electric g. Salah Al-Sunaid te gospođom Sekom Kuzmanović direktorom Elektrokrajne Banjaluka, gospodin Vlajki pustit će sutra 15. 09.2011 u 12,00 u pogon doniranu Trafostanicu na lokalitetu Donja varoš u Kotor Varoši.

Elektrokrajina Banjaluka će na račun ove donacije, u dogovoru sa Dopredsjednikom Vlajkijem do kraja septembra obnoviti  elektro mrežu u hrvatskom povratničkom lokalitetu Orahova, a do konca oktobra i elektromrežu u selu Bilice.

Dopredsjednik Vlajki slijedom do sada urađenog na obnovi cestovne infrastrukture u zoni Šimića i KotorVaroša, sa Direktoricom Elektrokrajine, predstavnicima lokalne uprave i nevladinim povratničkim organizacijama dogovorio je sličnu suradnju na projektima obnove u ratu porušene cestovne i elektro infrastrukture i za narednu godinu.

Politička konstrukcija islamofobije

Autor: FOKUS   

nedjelja, 11 septembar 2011 20:39

Sablast fobija kruži Bosnom i Hercegovinom. U situaciji nezaposlenosti, gladi i nedostatku bilo kakve pozitivne vizije, ljudi postrojeni u nacionalne i vjerske torove šicaju se etiketama nazivajući "one druge" četnicima, ustašama, islamskim fundamentalistima, čifutima, itd. Plaše se "onih drugih", ali ne i svojih ratnih profitera, pljačkaša, organizirane mafije, "intelektualaca" sa lažnim diplomama, političkih autokrata i mediokriteta svih vrsta. Svaka propaganda "naših" je "istina", a sve od "onih drugih" je laž i manipulacija.

U takvom stanju konfuzije, oni koji dobro znaju što rade i zašto rade, imaju velike projekte etničke i teritorijalne homogenizacije koje su se uglavnom i ostvarile u regionu. RS, kao i RH s druge strane Save, praktično su postale nacionalno homogene teritorije, Srbija se reducira na Beogradski pašaluk, pošto su odlasci na kraći i duži rok Kosmeta, Sandžaka i Vojvodine praktično neminovni. Crna Gora se maćehinski odnosi prema Srbima, mada će u budućnosti imati problem sa islamo-etničkim grupama. Makedonija je etnički podijeljena, ali joj stabilnost održava Amerika, sve dok proces stvaranja "velike Albanije" ne pređe u završnu fazu. Turska, svojom agresivnom diplomacijom, nastoji da homogenizira moguća islamska područja na Balkanu gdje bi ona bila glavni faktor i dominirala. Sve u svemu, sve više se stvaraju, za sada ne baš vidljiva, dva osnovna područja - islamofilsko i kršćansko.

Jedino je Federacija u BiH "nezavršena priča". Četvrtina hrvatskog stanovništva od ukupno dva milijuna duša je žrtvovana od strane njene "rezervne domaje", prepuštena je samoj sebi i osuđena na polagano nestajanje, dok se Srbi, koji su etnički očišćeni i kojih je svega par postotaka, više "ne kontaju" kao ozbiljan politički subjekt. Oni najbrojniji bi se, normalno, htjeli širiti. Ali stvari nisu tako jednostavne što se ekspanzije većinskog naroda tiče i koji smatra da Hrvati i Srbi imaju rezervnu domovinu, a oni, Bošnjaci, nijednu. Podatak bi također mogao biti i to što milijun i šesto tisuća Bošnjaka želi lebensraum (životni prostor), jer se nalaze na svega 30% Federacije, pa se nastoje izboriti za ostatak teritorije, ili barem za njegov veći dio, a to se prvenstveno odnosi na srednju Bosnu, nastanjenu s dvjesto tisuća Hrvata. "Bošnjački Incko" je dao temelje tom nastojanju, dajući legalnost nelegalnoj "platformaškoj" vladi, koja je odmah postavila svoje ljude na svim političkim i ekonomskim punktovima, a u suradnji s nekoliko kvislinških hrvatskih partijica. Politički i ekonomski ugušeni, Hrvati će se ubrzo početi seliti u Hrvatsku, koja će kao članica Europske unije biti dio ogromnog tržišta radne snage. U prilog ovakvoj bošnjačkoj politici išla je i činjenica što su iza "platformaša" bezuvjetno  stajale, i stoje, SAD i Turska, kao i bogate islamske zemlje.

Ovaj proces teritorijalne ekspanzije Bošnjaka nije bilo teško zapaziti. Posebno su kritike dolazile iz Republike Srpske. Da bi tome parirali, bošnjački vjerski, politički i intelektualni krugovi su primijenili pet taktika.

- Prva je bila izmišljeni referentni okvir za prikrivanje njihovih pravih namjera: građansko društvo, ljudska prava i slobode, multikulturalizam, socijaldemokracija, sveprisutna konstitutivnost naroda. Oni su, dakle, svoje partikularne interese pokušali prikriti općeljudskim interesom. U Europi je ta vrst "multikulturalizma" muslimana odlučno odbačena  od "europskih islamofoba" (čitaj: skoro svih političkih lidera i naroda Europske unije), a ni kod nas ova "građanska" priča više ne pije vode. Ipak, ima izvjestan broj naivnih osoba, nepopravljivih idealista, u sve tri konstitutivne etno-religijske BiH grupacije koje istinski vjeruju da je u ovoj zemlji moguće novo, obnovljeno, ako ne baš bratstvo i jedinstvo, onda zasigurno tolerancija, međusobno uvažavanje i zajednički, građanski (su)život gdje religioznost i nacionalnost postaju privatna stvar svakog pojedinca i ništa više. I autor ovog teksta "koga život ništa nije naučio", spada među takve pojedince;

- Druga taktika se svodila na jednostavno negiranje njihove uočljivo intonirane teritorijalno ekspanzivne politike;

- Treća se temeljila na prljavoj kampanji ad hominem (kad nemaš kontraargumenata, popljuj osobu koja argumente iznosi) u kojoj su posebno učestvovali "priznati" bošnjački  intelektualci i mediji, unižavajući islamsku rafiniranost, te kulturu ophođenja i komuniciranja;

- U četvrtom naporu, a po sistemu: napad je najbolja obrana, Bošnjaci su došli na dobru ideju da svako osporavanje njihovih teritorijalnih pretenzija nazovu islamofobijom. Citirali su i imena kritičara ove politike, "ljutih islamofoba", i tako su sa svog osvajačkog djelovanja skrenuli pažnju na jednu inteligentno smišljenu floskulu. Slijedio je medijski cirkus oko toga u koji je bio uključen najveći broj "stručnjaka" za društvene nauke, "islamofobi" su prešli u obrambeni gard, narod je dobio novi ciklus tračerskih igara, nažalost ne i kruha, a na Hrvate i na nelegalnu vlast "platformaša" svi su zaboravili. Da bi stvari bile uvjerljivije, a da se "Vlasi ne dosjete", Islamska zajednica BiH je "ko fol" napala neke svoje medije koji, inače, na razne suptilne, indirektne načine, omogućavaju bošnjačko osvajanje teritorija Federacije;

- Peta taktika je zasigurno bila (i ostala) najsuptilnija. Jedan dio bošnjačke inteligencije se angažirao da pokvari hrvatsko-srpsku alijansu, koja se počela stvarati na ovim prostorima. Preko svojih medija i neformalnih, ali utjecajnih, kanala neformalnog komuniciranja, insistiraju na najbolnijim povijesnim momentima hrvatsko-srpskih odnosa koje vješto, sve intenzivnije, plasiraju jednoj i drugoj strani. A poznato je da žabu nije teško u vodu natjerati, pa se novonastalo, krhko povjerenje između Srba i Hrvata ubrzano kvari kao majoneza na suncu. U ovom specijalnom ratu razbijanja svijesti o neminovnosti stvaranja neke vrsti "kršćanske koalicije" protiv nadiruće islamizacije Balkana, bošnjački su intelektualci posve sigurno postigli najveći uspjeh.

Naravno, sve ovo skupa ne znači da na našim prostorima islamofobija kao pojava ne postoji u svijesti mnogih nemuslimana. Slično je i sa srbofobijom i hrvatofobijom. Ali dok su Srbi na ovim prostorima demonizirani do granica apsurda, a Hrvati marginalizirani do besvijesti, Bošnjaci su, zahvaljujući specifičnoj konstelaciji međunarodnih odnosa, u snažnom, agresivnom usponu. Konačan cilj ove privremene etno-kategorije (a, u stvari, religijsko-civilizacijske kategorije) jeste Umma, svjetska islamska zajednica, a ne samo zakašnjelo građansko formiranje jedne od europskih nacija, Bošnjaka. Stoga je njihovo insistiranje na islamofobiji jedno od sitnijih "lukavstva Uma" (Hegel) te civilizacije. Da je to tako i da je njihovo nacionalno opredjeljenje nešto povijesno privremeno, lako je za razumjeti kroz proučavanje njihovih fundamentalnih spisa i načela, ali i kroz razmatranje puke pojavnosti. Na primjer, možemo se upitati zašto se u odnosu na Bošnjake ne upotrebljava izraz bošnjakofobija umjesto islamofobije, a na čemu insistira i Islamska zajednica BiH, kao i bošnjački intelektualni krugovi?

I tako, kako god okrenuli stvari, dola

zimo do trenutačnog suživota, razgraničenja, a možda i do sukoba dviju civilizacija na BiH prostorima. Tu je islamofobija umjesto sociopsihološkog fenomena, politička konstrukcija namijenjena teritorijalnoj ekspanziji jednog naroda koji, intencionalno gledano, samog sebe prevazilazi kroz vlastitu religiju. Problemi će za Bošnjake, a i za ostale nacije gdje će islam možda postati dominantan, nastati eventualno onda ako se Europa emancipira u odnosu na SAD, koje podstiču ekspanziju islama na Balkanu. U tom će slučaju islamofobija poprimiti posve drugo značenje, kao dio otpora Zapada ne prema toj religiji, već prema njenom ideološko-političkom projektu teritorijalnog širenja, koje se nastoji realizirati na balkanskim područjima.

Čija je Bosna i Hercegovina

Autor: FOKUS   

nedjelja, 04 septembar 2011 16:18

Dejtonska Bosna i Hercegovina, nakon deceniju i pol egzistencije, proživljava teške momente. Jad i tuga je pritisli. Jedni je negiraju, drugi dijele, a treći svojataju i vjerski unificiraju. Ovi posljednji, dolazeći izvana, a imajući kao zaleđinu NATO i "Velikog brata", suprotno svim pravilima diplomatskog ophođenja, samouvjereno i bahato tvrde da je Bosna i Hercegovina njihova i kako će, izgleda, ona od njih biti ponovo "civilizacijski okupirana" kao i u prethodnim stoljećima.

Ali da ne bismo spekulirali, evo i najnovije izjave turskog ministra vanjskih poslova, Davutoglua, date u društvu Mustafe Cerića i Bakira Izetbegovića, a prilikom "privatnog" boravka istog BiH za vrijeme nedavnog Malog (ramadanskog) Bajrama:

"BiH je naš dom, BiH je naša porodica. Kao što to reis Cerić reče, ovo je sastanak koji čekamo više od stoljeća. Bili smo ovdje, ovdje smo i bit ćemo ovdje zauvijek." Ovaj nečuveni diplomatski skandal nije naišao ni na kakvu osudu državnih organa, prvenstveno Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Da bi stvari bile jasnije, zamislimo da njemački ministar vanjskih poslova dođe u Pariz, nađe tamo grupu istomišljenika i javno kaže kako je Njemačka okupacija Francuske bila civilizacijski poduhvat, kako je njegov dolazak susret sa historijom, kako su Nijemci bili tamo, kako sada jesu i kako će zauvijek biti. Bio bi istog časa označen kao persona non grata i letio bi naglavačke iz Francuske. Jednom se francuski političar Le Pen drznuo da kaže kako njemačka okupacija Francuske i nije bila tako strašna. Cijela francuska javnost se digla na noge i Le Pen je bio prisiljen da se istog časa izvini francuskom narodu. Ovo poređenje koje je dato moglo bi se umnožiti u nedogled. Kao što Turci svojataju BiH zato što su na našim prostorima bili kao okupatori pet stoljeća, Grci bi mogli, s mnogo više prava, polagati pravo na dijelove Turske, na primjer na Konstantinopolis (današnji Carigrad), jer su tamo bili oko tisuću godina. A i Jermenija, nad čijim je narodom Turska počinila genocid, mogli bi reklamirati dijelove Turske. A što bi tek Kurdi imali reći, itd.

Ovo nije prvi put da Davutoglu izjavljuje slične stvari. On je već obznanio kako je "soft", "prijateljsko" zaposjedanje BiH dio državne politike Turske. Istovremeno, on svaki čas dolazi u Rašku, Sandžak i priprema teren za izdvajanje tog teritorija iz Srbije, a uz punu podršku srbijanske vlade.

Bujrum! Ali ovo nije Srbija već Bosna i Hercegovina. Cerić može govoriti koliko hoće kako nema nikakve razlike (fizičke, mentalne?) između Bošnjaka-muslimana i Turaka. Slično, i turski  premijer Erdogan, dan nakon pobjede njegove stranke na izborima u Turskoj, BiH stavlja isključivo u kontekst islamskog svijeta, a stanovnicima Bosne i Hercegovine pridodaje semitske oznake i istu vjeroispovijest izjednačavajući ih s Libanoncima, Sirijcima i Palestincima što nije korektno ni diplomatski, ni etički, ni faktično i što je u svakom slučaju čista laž. Cerić, Erdogan i svi ostali koji smatraju da je Turska "duhovna majka Bošnjaka", trebalo bi da znaju da u BiH žive i dva krišćanska naroda: Hrvati i Srbi koji nimalo ne misle da je Turska okupacija ovih područja bila civilizacijska.

Ne smatraju ni da je BiH dio Turske ni da će to više ikada biti. A ako već to bude bilo, što se, nažalost, čini realnom budućnošću, onda ta neoosmanska "civilizacijska okupacija" ne može, u Bosni i Hercegovini, zahvatiti područja koja obitavaju Hrvati i Srbi. I sada ulazimo u srž problema.

Naime, cijela bošnjačko-platformaška priča o funkcionalnoj BiH koja, eto, iz praktičnih razloga mora, u mnogo čemu biti centralizirana, nije ništa drugo već borba za teritorij. Bošnjaci imaju jednostavnu logiku koja, naizgled, zvuči zdravorazumsko i u njihovim očima opravdava njihovu ekspanziju: Hrvati, tvrde Bošnjaci, imaju svoju rezervnu domovinu, Srbi isto tako, pa je red da i mi imamo našu državu. Zahvaljujući hrvatskim petokolonaškim partijicama, te "bošnjačkom Incku" i njegovom antipravnom dekretu, bošnjačko-platformaške partije su dobile mogućnost da ovladaju cijelom Federacijom na račun Hrvata. Oni će od sada ubrzano nastaviti egzodus iz BiH ukoliko njihovo političko vođstvo ne organizira referendum tamošnjeg hrvatskog puka i ne stvori svoju autonomnu jedinicu.

Pošto, kako se sada čini, nema mnogo šanse da se to posljednje desi, BiH bi ubrzo mogla biti sastavljena od dva, relativno etnički čista entiteta: bošnjačkog i srpskog. Ako se planovi "platformaša" ostvare, na redu je i srpski dio BiH, a "međunarodna zajednica" sve radi da se i ta druga bošnjačko-turska faza realizira. Sve u svemu, imajući SAD, Tursku i (druge) islamske zemlje kao podršku, Bošnjaci su postali samouvjereno arogantni i prijete dvjema krišćanskim nacijama: Srbima i Hrvatima. Zna se da je Lagumdžija izjavio da ukoliko Hrvati budu ostvarili svoju autonomiju u BiH, da će biti krvi do koljena, te da će Tripoli biti pravi Dizniled u odnosu na BiH. Prije par dana, ne imenujući direktno na koga se to odnosi (najvjerovatnije na Hrvate "autonomaše"), Bakir Izetbegović objavljuje, na dan Šehida, jednako ratničko-stravičnu izjavu:

"Probosanske snage mogu odbarniti Bosnu i Hercegovinu posigurno. Kad su mogle to uraditi '92. godine sigurno mogu i 2011. i 2012. Dakle, ovdje će uvijek biti ljudi, evo ovoga kova, kojima smo ovdje okruženi, koji su spremni život rizikovati i dati za Bosnu i Hercegovinu, a Bosanci i Bošnjaci su rođeni ratnici. To su dobri ljudi, ali kada nagazite na njih onda dobijete ono što su dobili dušmani '92 godine, pa su se začudili s kim imaju posla. I mislim da su pelcovani za dugo vrijeme, neće im za dugo vrijeme na um pasti da napadnu ni Bosnu ni Bošnjake, ni Bosance i Hercegovce."

Na kraju, izgleda da se više ne postavlja pitanje: čija je BiH, već čija će biti. Ako Hrvati i Srbi ne prevaziđu svoje međusobne strahove i ne prestanu optuživati jedni druge, a što neprestano rade, referirajući se na bolne momente i pokrete njihove povijesti: NDH, Jasenovac, Blajburg, Vukovar, "Oluja", ustaše, četnici, itd., i ne pruže zajedno otpor staro-novom protivniku koji je u punoj, skoro nezadrživoj, ekspanziji, Bosna i Hercegovina će u dogledno vrijeme biti bošnjačko-turska.