Na današnji dan 1992. godine, u bolnici u Banjaluci,
umrla je prva beba zbog nestašice kisika. Zapadne zemlje tada nisu dozvolile
dopremanje humanitarne pomoći zračnim putem. Do 19. juna 1992. u Banjaluci je
umrlo 12 beba čiji su roditelji bili različitih nacionalnosti.
Ovaj šturi zapis ima univerzalnu simboliku
„humanističkog“, zapadnog zla koje se tih vremena stuštilo na područjima bivše
Jugoslavije.
U ime „humanizma“, razbijena je Jugoslavija i time
promoviran rat na ovim prostorima.
U ime „humanizma“, savjetovano je bošnjačkim liderima
da negiraju svoj potpis na Lisabonski sporazum za mirno rješenje konflikta u BiH
što je bilo povod za posebno krvav bratoubilački rat.
U ime „humanizma“, dovođeni su u BiH, od strane
Zapada, mudžahedini i kršen embargo UN o prodaji oružja zaraćenim stranama.
U ime „humanizma“, sugerirano je Bošnjacima da negdje
pretrpe gubitak od 5.000 žrtava, kako bi Zapad mogao bombardirati Srbe.
U ime „humanizma“ dozvoljeno je Orićevim trupama
„Armije BiH“ stacioniranim u Srebrenici, koja je trebalo da bude
demilitarizirana zona, da oko Srebrenice spaljuju srpska sela i ubijaju srpske
civile od 1992-1995. To, naravno, ni na koji način ne opravdava teške srpske zločine nad Bošnjacima
počinjenim u julu mjesecu 1995., kao ni srpske zločine počinjene uopće.
U ime „humanizma“ i dandanas se negiraju zločini
drugih zaraćenih strana nad Srbima.
U ime „humanizma“, se jedva ili nikako ne
identificiraju srpske žrtve.
U ime „humanizma“ Haški tribunal praktično sudi jedino
Srbe.
Sve u svemu, tragedija banjalučkih beba je metafora za
sve „humanističke“ zločine koje je „međunarodna zajednica“ prouzrokovala na ovim
prostorima. Drugim riječima, sve poginule bebe i sve poginule odrasle osobe
svih nacionalnosti i vjera na ovim prostorima su žrtve, direktno i indirektno,
ovih krvavih „humanista“ koje će kad-tad stići osuda historije.
