Anđelina potpomaže "bošnjakizaciju" Federacije

Autor: FOKUS   

nedjelja, 26 februar 2012 21:39

Po Andželini su svi Srbi krivi. Oni genocidni, oni polugenocidni, oni jedva genocidni i oni negenocidni. Svi oni bi trebalo, kad-tad, da kao Raskoljnikov, u horu, zajednički počnu vikati pred Haškim tribunalom: "Mi smo ratni zločinci, kajemo se i strpajte nas sve u zatvor!"

Kaže se da je vrijeme novac. Ali u BiH, vrijeme je teritorij. Zahvaljujući nelegalnom Inckovom dekretu, Bošnjaci su formalno zauzeli vlast u Federaciji i posvuda postavili svoje ljude. Ali tu vlast treba implementirati. Drugim riječima, treba pripremiti i učvrstiti teren za izgon većeg dijela Hrvata iz centralne Bosne kojih ima preko dvije stotine tisuća.

Dok se te pripreme za osvajanje federacijskog teritorija čine, a "da se Vlasi ne dosjete", vrši se odvlačenje pažnje svim sredstvima. Nije uopće važno da li su ti postupci pametni ili glupi, točni ili netočni, agresivni ili pomirljivi. Bitno je za Bošnjake dobiti na vremenu. Evo osnovnih postupaka:

- Lansiraju se bombastične poruke koje upućuju Cerić, Izetbegović, Lagumdžija i ini, uglavnom na račun Srba i njihove "genocidnosti", ali i otvorene prijetnje Hrvatima, što izaziva velike polemike koje usmjeravaju hrvatsko i srpsko pučanstvo od bošnjačke agresije na Federaciju;

- Medijski se napadaju viđeniji Srbi sa službom u Federaciji: Aleksandra Pandurević, Mladen Bosić, itd, sa istim efektom;

- Vrši se, na vlastitu štetu, čak i revizija "srebreničkog genocida", s tvrdnjama kako su stotine muslimana, do sada smatrani mrtvima, a koji su u međuvremenu pokopani uz velike pompe i naricanja kao žrtve "zvjerskih Srba", u stvari živi, da ne mogu biti življi. Sve u svemu, Bošnjaci će čak djelomično i Srebrenicu žrtvovati samo da bi učvrstili svoj osvajački pohod na Federaciju;

- Nude se neke fotelje viđenijim članovima HDZ, kako bi "zaboravili" njihove pripreme za izgon Hrvata;

- Financira se snimanje filmova sumnjivih kvaliteta vezanih za imena zvijezda kao što su Džordž Kluni, Rade Šerbedžija, Andželina Žoli, itd, gdje se pokazuje "škorpionska" narav "genocidnih" Srba navodno iskazana u prošlom ideološko-vjerskom ratu u BiH. Pritom je Šerbedžija posebna faca. U svom nedavnom gostovanju u Banjoj Luci barem je deset puta publici izjavio kako je on Srbin, dok drugdje čini neizmjerne štete Srbima gdje god stigne.

Posljednji film antisrpske holivudske produkcije, "U zemlji krvi i meda", najobičnije je smeće čije je financiranje krajnje sumnjivo, vjerojatno, posredno, islamske provenijencije. Ali i smeće se može dobro prodavati ako ima za ambalažu Andželinu Žoli, a samim tim i Bred Pita. Pošto je o "umjetničkoj" strani filma već sve rečeno u medijima širom svijeta, a sam film je doživio pravi financijski krah, jer je publici dosta priča o "genocidnim Srbima", ovdje će se istaći svega par aspekata ove filmske rugobe koju nije mogla spasiti ni sama Zana Marjanović, glavni ženski lik (Lajla), koja je maestralno odigrala svoju ulogu.

Andželini ni Dostojevski nije ravan

Poznat je lik Raskoljnikova u romanu Dostojevskog "Zločin i kazna". On ubija dvije osobe. Nema svjedoka. Ali, iako je zločin nemoguće dokazati, Raskoljnikov se iskreno kaje i priznaje svoj grijeh, pa biva zatvoren. Taj motiv je, s obzirom na svoj kapacitet, Andželina nesvjesno, "sjajno" iskoristila prevazišavši i samu imaginaciju Dostojevskog.

Elem, u filmu "U zemlji krvi i meda", gdje su Srbi prikazani isključivo kao silovatelji, zločinci, genocidne škorpije i slično, nasuprot "božjih ovčica": muslimana, pojavljuje se neuobičajen srpski lik: Danijel (glavna muška uloga koju igra Goran Kostić). Tip je prehuman čak i za mirnodopske svrhe. Protiv je zločina koje, kako se prikazuje, masovno čini njegov, srpski narod. Povrh svega nježan je i tolerantan, mada u nekim situacijama i plah (ratna su vremena, pa je shvatljivo). Točno je, ubija, na kraju filma (i rata) svoju ljubav u nastupu bijesa zbog pogibije svojih ratnih drugova za koju krivi Lajlu. Ali ubojstva u ljubavnom afektu su tema mnogih literarnih djela, opera i filmova. U svakom slučaju, ne radi se o ratnom zločinu.

Sve u svemu, taj krajnje pozitivan srpski lik (po Andželini ima i takvih Srba, rijetki su, ali ih ima), na samom kraju filma, dolazi pred vojnike UNPROFORA (valjda simboliziraju budući Haški tribunal) i viče: "Ja sam RATNI ZLOČINAC!"

Ovaj "dostojevskovski" obrat je zasigurno najveća svinjarija koju je Andželina mogla smisliti. Poruka je sljedeća:

Ako je Danijel, ta potpuno normalna ljudska osoba, sebe proglasila ratnim zločincem, kakvi su tek istinski ratni zločinci, odnosno svi ostali Srbi! Oni su mnogo, mnogo više od toga. Oni su genocidni na kvadrat. Da bi stvar bila i najglupljoj osobi jasna, na kraju filma se, na engleskom, "diskretno" čuje radio izvještaj gdje ona vještica, Medlin, govori o srebreničkom genocidu nad 8.000 muslimana počinjenih od strane Srba! Ta je izjava dana koncem jula 1995, kada posmatrači UN na terenu negiraju čak i masovna ubojstva u Srebrenici. Ali, naravno, vještice sve unaprijed znaju!

Ergo (dakle), po Andželini su svi Srbi krivi. Oni genocidni, oni polugenocidni, oni jedva genocidni i oni negenocidni. Svi oni bi trebalo, kad-tad, da kao Raskoljnikov, u horu, zajednički počnu vikati pred Haškim tribunalom: "Mi smo ratni zločinci, kajemo se i strpajte nas sve u zatvor!"

Pedeset hiljada silovanih Bošnjakinja

I taman kada čovjek pomisli da je, sa završetkom ovog antifilma, svinjarijama došao kraj, Andželina se potrudila da to, ipak, ne bude tako. Nakon samog konca ove filmovane demonizacije Srba, pojavljuje se crno-bijeli slajd na kojem piše da je tijekom rata u BiH silovano 50.000 Bošnjakinja! Evo nekih refleksija o tom pitanju:

Evropski parlement u Edinburgu utvrdio je decembra 1992. godine da je samo u Republici BiH bilo zatočeno nekoliko tisuća muslimanskih žena i djevojaka, koje su bile sistematski silovane i mnoge od njih su ostale u drugom stanju. Ove su tvrdnje bile popraćene izvještajem Evropske zajednice koji je iznosio slične neosnovane tvrdnje, bez ikakvih dokaza.

Čudno je onda da nitko nije nikada našao niti jedan logor za silovanje u Bosni, i da je član ekipe Evropske zajednice, koja je bila poslata 1992. da pronađe te logore, dao ostavku zato što je delegacija intervjuirala svega četiri žrtve prije no što je objavila izvještaj u kojem je stajalo da je 20.000 žena bilo silovano.

U vezi s tvrdnjom EZ, danski profesor državnog prava na Univerzitetu u Leidenu, Fric Kalshoven, je izjavio:

"Pogledajte šta se desilo u Edinburgu. Prvo su žestoko osudili počinjene zločine, a tek su onda poslali ljude da ispitaju da li su se te stvari stvarno i dogodile."

Autorica Nora Beloff i novinar Paul Lewis istakli su činjenicu da su glavni izvori informacija o srpskim "zločinima silovanja" došli od Hrvata i Muslimana koje su započeli rat sa Srbima.

Neke su novine (New York Times, 15. januara 1993) bile toliko nemarne da nisu uopće obraćale pažnju na činjenicu da mlade muslimanske djevojke, koje su navodno bile silovane od Srba i ostale u drugom stanju, nisu nikako mogle biti trudne svega četiri mjeseca i poroditi se (u avgustu 1992), jer trudnoća traje devet mjeseci, a rat u Bosni je otpočeo u aprilu 1992.

...ili

"Toronto star" (2. februara 1993) donosi fotografiju jedne "Muslimanke", Z. R., koju su navodno silovali Srbi. U stvari, Srpkinju Z. R. silovali su Muslimani.

...ili

Jedna Muslimanka koja je svjedočila da je bila silovana od Srba i pritom ostala u drugom stanju, porodila je crno dijete u Ženevi!

Kao što je profesorka Marsha Hewitt s Univerziteta u Torontu izjavila u maju 1994:

"Istinske žrtve silovanja nije bilo moguće vidjeti, sakrivene iza medijskog spektakla koji nije nimalo mario za njih, nego je bio motiviran drugim interesima koji nisu imali nikakve veze s patnjama tih žena."

Međunarodni Crveni križ nije mogao pronaći nijedan dokaz za postojanje takozvanih logora za silovanje.

U oktobru 1993. Komisija UN za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji objavila je ukupan broj od 330 dokumentiranih slučajeva silovanja za sve tri zaraćene strane.

Anđelina zaboravila na Hrvate

Zna se da su u prethodnom ratu u BiH učestvovale tri strane, žestoko i podjednako. Ali Hrvata u ovoj antifilmskoj priči ni za lijek. Možda je za holivudski Andželinin mozak bilo prekomplicirano ubaciti i tu dimenziju. Ili, možda, ipak, nije! Jer tko god sa Zapada pogleda ovu antisrpsku svinjariju, pomislit će da u BiH žive samo Bošnjaci/muslimani i Srbi. A možda je Andželina upoznata sa razmjerima etničkog čišćenja koje se u Federaciji priprema za Hrvate, pa unaprijed prejudicira nacionalno čistu bošnjačku Federaciju.

FIAT JUSTITIA PEREAT MUNDUS (Neka se vrši pravda makar propao svijet)

Autor: FOKUS   

nedjelja, 19 februar 2012 22:19

Na teritoriju BiH vodi se pravi psihološki rat jednako žestok kao i onaj fizički. Stvari se polako profiliraju u korist islamizacije Balkana. U tom ratu, Bošnjaci, podržani od "međunarodne zajednice" imaju izrazitu prednost i forsiraju nekoliko osnovnih premisa koje su strateške i taktičke naravi:

- Napadaju sve one koji govore o spomenutoj islamizaciji nazivajući ih "islamofobima";

- Polako, ali sigurno, osvajaju teritorij Federacije i pripremaju teren za etničko čišćenje Hrvata iz Srednje Bosne;

- Kako se sve to ne bi tako brzo primijetilo, neprekidno insistiraju na srebreničkom mitu, genocidnosti Srba, napadajući žestoko sve one koji to argumentima osporavaju;

- Za sve to, na raspolaganju im stoje političari i mediji najvećeg dijela Zapada, glavne islamske zemlje i lobi grupe po cijelom svijetu;

- Jedna od njihovih taktika je i stvaranje (dodatnog) razdora između Hrvata i Srba, dvaju kršćanskih naroda koji su u ovom procesu islamizacije upućeni jedni na druge;

- Nažalost, u svemu ovome učestvuju, iz različitih pobuda, mnogi Srbi i Hrvati;

- U ovakvom kontekstu, pravo i pravda su izgubili svaki smisao i postali su obična, cinična karikatura u službi onih koji stvaraju lažne predstave o situaciji u BiH i njima manipuliraju.

Dobrovoljačka i hrvatsko-srpski odnosi

Susretnem prije par dana neke poznanike, kad oni: "Opet ste nas vi Hrvati zeznuli!"

Odgovorio sam da nemam pojma o čemu se radi, jer sam se tek vratio iz Izraela.

"Pa da, ti i Josipović se tamo sastajete."

Našalio sam se: "Znate da je i Dodik bio tamo neposredno prije mene." Naravno, nisam imao veze ni sa dolaskom Dodika, ni Josipovića. Čista slučajnost.

Onda su me poznanici podsjetili kako je, nakon skidanja Dobrovoljačke s dnevnog reda u Tužilaštvu BiH, srpska strana dala inicijativu u parlamentu BiH da se ukine Sud i Tužilaštvo BiH, a da Hrvati to nisu podržali. Sve u svemu, zaključili su, s vama Hrvatima ne valja "tikve saditi" jer nas uvijek pređete kada ste nam najpotrebniji.

Pomislio sam, kako je čudno da ljudi ponekad ne znaju ili, ne žele, da razmišljaju.

Stvari treba šire gledati, rekao sam. Da bi Hrvatska ušla u EU, to mora ratificirati 27 zemalja. Da su BiH Hrvati glasali za srpski prijedlog o ukidanju Suda i Tužilaštva koje podržava "međunarodna zajednica", to bi se odmah, s pravom, povezalo s Hrvatskom i od Europe ne bi bilo ništa. Da li nam je važnija Hrvatska koja je u EU, ili Hrvatska van Europe?

Kiselo su me pogledali i rekli: "Baš ste vi Latini lukavi."

"Tko uđe, nek' se kani svake nade" (Dante Alighieri)

Prije izvjesnog vremena, izraelsku javnost ustalasao je "slučaj Cvetković". Aleksandar Cvetković je izraelski građanin, jer je oženjen ukrajinskom Jevrejkom i živi s njom i s dvoje djece u Izraelu. Prije nekoliko mjeseci je tamo uhapšen na osnovu Interpolove potjernice koju je proslijedilo Tužilaštvo BiH, jer je bio šofer u Desetom diverzantskom odjelu VRS koji je, navodno, u Branjevu, počinio ubojstvo nad oko 1.200 zarobljenih Srebreničana. Glavni svjedok navodnog zločina je, liječnički ustanovljen psihijatrijski slučaj, Dražen Erdemović, bivši pripadnik svih triju zaraćenih vojski u BiH. On je tvrdio da je na Branjevu osobno pobio 120 zarobljenika za 12 kilograma zlata! On je, za sada, jedini svjedok "srebreničkog genocida" koji je "spontano sve priznao" i zbog kooperacije s Haškim tribunalom, pušten je, nakon pet godina zatvora na slobodu!!! Nikakva tijela u većem obimu nisu tamo pronađena, ali se tvrdilo da su ona dislocirana u sekundarnim grobnicama.

Ali se ovdje ne želi otvarati polemika o Srebrenici, niti se želi bilo koga braniti od dokazanih počinjenih zločina. Cvetković je već bio pred istražnim organima Haškog tribunala koji ga nisu ničim teretili. Za sada, on bi trebalo da bude izručen pravosuđu BiH "samo" kao svjedok počinjenog zločina.

Ali ovo nije pravni proces. Da jest, ni po jada. To je politički proces, i zna se kako Srbi prolaze pred pravosudnim organima BiH. Povrh svega, jedna strana komisija koja je ispitivala uvjete u zeničkom zatvoru gdje bi Cvetković trebalo da bude zatvoren, zaključila je da je tamo situacija stravična i da, pored toga, nikakvo fer suđenje nije moguće!

Glede toga, izraelsko pravosuđe je dozvolilo ekstradiciju Cvetkovića, ali tako da netko iz Izraela povremeno bude prisutan i da nadgleda cjelokupnu situaciju.

Međutim, to je iluzija. Jednom kada bude tamo, Cvetković će biti slomljen i na kraju će mu ponuditi nekakav dil kojeg će on morati prihvatiti. Staljinističko-nacističke metode tretiranja zatvorenika nisu tajna ni za koga.

Jedan kuriozitet. Dražen Erdemović nije htio da dođe u BiH i da svjedoči u slučaju zločina Desetog diverzantskog odjela na Branjevu. Valjda, osim ako se ne plaši da dođe u Sarajevo, negdje na Havajima uživa zahvaljujući zlatu kojeg mu je navodno dala VRS. Ovo posljednje je krajnje sumnjivo, ali da je dobio debele pare za svoje "istinito" svjedočenje pokrenuvši tako "srebrenički genocid", to je više nego izvjesno.

"Najnovija" vijest u svemu ovome je da PIK, dakle Zapad, osim Rusije, čvrsto podržava objektivan, pravedan pravosudni sistem na nivou BiH.

"Na Zapadu ništa novo" (E. M. Remark)

Vidim ja, gdje god dođem, optužuju za nešto Srbe. Iz Izraela stižem u Banju Luku i čitam kako su A. Pandurević, O. Tadić i M. Bosić na bošnjačkom tepihu. A najnovije je to, što su se posljednja dvojica slikala nekad s nekom ženom za koju se sada tvrdi da je za vrijeme rata maltretirala Bošnjake/muslimane. Ova stvar ima nekoliko dimenzija:

- Nastavlja se s demonizacijom Srba preko napada na SDS. Pošto je SDS utemeljitelj Srpske, "dokazati" kako su kadrovi SDS učesnici zločina, znači ujedno i "dokazati" kako je Republika Srpska zločinačka.

- Pored strateškog, postoji i praktičan aspekt ovih napada. Pokazuje se, da su SDS kadrovi na nivou BiH, štrumfovski rečeno, junačko-srpski, dobro se drže, pa ih treba oblatiti, pokolebati.

Ali, ja znam da, pored ovih važnih aspekata, postoji i onaj glavni, najaktualniji.

U Izraelu sam razgovarao sa ženom prije spomenutog Cvetkovića. Ona mi je objašnjavala kako nepravedna optužnica protiv njenog supruga ima za glavni cilj dodatno dokazivanje "srebreničkog genocida".

Ona se začudila kada sam rekao da se s tim ne slažem. Obrazložio sam joj, da je "srebrenički genocid" odavno "dokazan". Da je postao mit koji će trajati još generacijama, bez obzira na dokaze.

Ono što je za Bošnjake najvažnije, to da ovladaju nad cijelim teritorijem Federacije, da počiste Hrvate iz Centralne Bosne i da tamo ostvare viziju političkog islama. To je ono na čemu sada intenzivno rade. Povika na vuka, odnosno na "genocidne Srbe" služi samo kao dimna zavjesa kako bi se prikrila sprovođena islamizacija.

I tako prolaze zemaljski dani u tamnom vilajetu s božanskom ravnodušnošću. Što se stvari naizgled više uzburkavaju, što se više priča o promjenama, o građanskom životu, o prestanku mržnje i netolerancije i slično, sve ostaje sve više isto. "Bog je mrtav" (Niče), nepravda je pravda, laž je istina, a ne-bitak jedina suština.

Priopćenje povodom sastanka sa predstavnicima Svjetskog jevrejskog kongresa

Na poziv više asocijacija da posjeti Izrael, Emil Vlajki je u svom susretu sa Svjetskim Jevrejskim Kongresom govorio o geostrateškim kretanjima na Balkanu i, posebno, na prostorima ex Jugoslavije. 

Nakon izlaganja, višesatna diskusija koja se razvila imala je za sadržaj entitetske odnose u BiH kao i njene budućnosti (unitarizacija, federalni odnosi, konfederalno razdruživanje), pitanje istinske realizacije ravnopravnog položaja Hrvata u toj zemlji, pitanje implementacije presude suda u Strazburu u slučaju Sejdić-Finci. 

Govorilo se i o nejasnoćama oko pojma „genocid“ u kontekstu stradanja Jevreja, Jermena, BiH muslimana, ali i drugih naroda: Hrvata i Srba u ratu 1992-1995.

Ubojstvo u Sheveningenu

Autor: FOKUS   

nedjelja, 12 februar 2012 22:37

Kako stvari sada stoje, moglo bi se desiti da u Sheveningenu, najhumanitarnijoj ustanovi za Srbe u svijetu, uskoro otputuje na ahiret i Vojislav Šešelj. Inače, u Haškom tribunalu, u zemlji crnih lala, Srbi ili ostaju tamo pokoju deceniju, ili odu bogu na raport

Prate me strani agenti

Voju sam upoznao na mom fakultetu, FPN, gdje sam radio kao docent. On je upravo bio završio prava i zaposlio se kod nas kao asistent. Dok je studirao, bio je i sekretar Saveza Komunista Pravnog fakulteta. Vrlo brzo je magistrirao i doktorirao na općenarodnoj obrani na temama kao što su marksizam, Tito i narodnooslobodilačka borba što nitko nije previše cijenio. Ali, imao je formalne kvalifikacije, pa je i on ubrzo postao docent.

Ipak, njegova briljantna inteligencija bila je neosporna. S druge strane, konstantno je pokazivao izrazitu emotivnu nestabilnost koja se najviše ogledala u neizmjernoj želji za privlačenjem pažnje po svaku cijenu. Neki njegovi nastupi te vrste su postali maltene legendarni. Tako, kad je trebalo da bude biran za docenta, predložio je tadašnjeg dekana Fakulteta za zapisničara nakon čega je ovog posljednjeg skoro šlog strefio.

Ni ja nisam bio pošteđen njegovih šala. Jednog dana, dok sam razgovarao u holu sa studentima, Vojo, znatno viši od mene, istrgne mi novine iz ruke. Naravno, svi su se okrenuli put njega, a on sav sretan i nasmiješen što je uspio privući pažnju, reče: "Je sam te Vlajki zajebo, a?"

Mnogo godina kasnije, nešto prije nego što će dobrovoljno otići u Sheveningen, sjedio sam s njim u "njegovoj" gostionici u Zemunu, "Kapetaniji", gdje se sastaje Sava i Dunav. Oko njega je bilo dvadesetak ljudi uključujući Vučića i Nikolića. U trenutnoj, velikosrpskoj inspiraciji, obratio mi se na svoj način: "Emile, ne znam da li da te više mrzim kao Hrvata, ili kao Jevreja!"

Ali od nekih njegovih duhovitosti prolazili su nas hladni trnci. Tako na jednom naučno-nastavnom vijeću, završio je svoje obraćanje riječima: "Upravo tako je govorio najdostojniji sin svih naših naroda i narodnosti…". I dok smo svi očekivali da će reći: "Josip Broz Tito", on nastavi: "Petar Petrović Njegoš!" Svi smo pretrnuli od straha. Vjerovali smo da je sala ozvučena i samo čekali da se policija pojavi na vratima učionice.

Vojo je i u najtežim momentima mogao biti izuzetno duhovit. 1984, kada je bilo jasno da će svaki čas biti uhapšen zbog, kako se tvrdilo, nacionalizma, Vojo i ja šetamo centrom Sarajeva. Bilo je to doba suđenja Aliji Izetbegoviću zbog "Islamske deklaracije". Vlast je, pored jednog Muslimana, tražila još jednog Srbina i jednog Hrvata. Malo je falilo da ja budem taj Hrvat, ali s obzirom na moje jevrejsko porijeklo po majci, od toga se u zadnji čas odustalo.

U stvari, jedino ja sam se usuđivao s njim javno pojavljivati. Milicija nas je vidljivo pratila, kad će Vojo: "Vidjet ćeš sad Emile što ću uraditi!" Elem, u blizini je bila milicijska stanica i mi uđosmo unutra. Vojo pristupi dežurnom milicajcu i vrlo ozbiljno mu se obrati: "Dužnost mi je, kao građanina ove zemlje, da vam kažem, da su se u Sarajevu infiltrirali strani agenti koji prate ovdašnje najznačajnije ličnosti. Tako i mene prate već pola sata, pa bi bilo dobro da ih što prije uhapsite." Zabezeknuti milicajac, koji je dobro znao o čemu se radi, ali se morao praviti kao da to ne zna, pa je počeo čak pisati prijavu protiv "stranih agenata"! Ipak, najveći šou izveli smo nas dvojica u sudnici. Kada su ga zatvorili, odmah se znalo da će dobiti 8 godina zatvora, tako da je cijelo suđenje bilo sudska farsa. Ja sam nakon 22 sata ispitivanja u policiji trebao da svjedočim kako je Vojo govorio protiv Saveza komunista (SK).

I napokon je došao taj trenutak kojeg prenosim u originalu:
Sudac: "Da li ste ikada čuli da je V. Š. govorio protiv SK?"

Ja: "Žao mi je, ali ako je to tako i bilo, to mi je kazano u četiri oka, pa mi savjest ne dozvoljava da išta kažem o našim privatnim razgovorima, osim ako mi sam optuženi to ne kaže."

Sudac: "Nemojte se na njega obazirati, samo vi slobodno govorite."

Ja: "Žao mi je, ali ja mogu govoriti samo ako mi dr Šešelj to odobri."

Vojo je vidio da nešto smjeram: "Dozvoljavam Vam profesore Vlajki da slobodno kažete o čemu smo razgovarali."

Ja: "U redu, ako mi Vi to dozvoljavate."

Okrećem se sucu: "Točno je, da je dr Šešelj bio kritičan prema SK, ali tko to danas nije? Pogledajte!"

U ruci sam držao tjednik "Danas" i rastvorio ga. Na duplerici je pisalo u naslovu: Radnici brodogradilišta "Uljanik" (koji su stupili u štrajk) oštro kritiziraju SK." Okrenuo sam se publici i počeo im pokazivati članak. Sudac je pocrvenio u licu i rekao mi da ne trebam više svjedočiti. Epilog je, što se mene tiče, bio trostruk:

- Sutradan su sarajevske novine objavile kako sam podržao optužnicu, ali je "Nin" točno opisao što se dogodilo.

- U završnoj riječi, javni tužilac je izjavila kako je Vojo neosporno kriv, ali kako sam ja, u stvari, mnogo više zasluživao da se nađem na optuženičkoj klupi!

- Pošto je bilo ljeto, nakon izvjesnog vremena, dekan mog fakulteta telegramski je pozvao članove naučno-nastavnog vijeća na sjednicu gdje je trebalo ispitati moje, navodno, skandalozno svjedočenje u slučaju V. Š., što nije donijelo nikakve rezultate, jer je nakon Titove smrti SK sve više slabio.

Vječiti opozicionar

Vojina želja za isticanjem nije prezala ni pred čim. Kada je došao u konflikt sa SK, Vojo je preda mnom, u dvorištu Fakulteta, vikao članovima Općinskog komiteta kako je on veći komunista od njih! Nakon toga je, naglo, postao četnik! Ja, koji ne podnosim ni četništvo, ni ustaštvo (vidjeti na internetu moje članke: "BiH, Pijemont Jugoslavije", "Zmajevo sjeme nacionalizma",  "Nova četnička država" i "Ustašluci"), a što mi mnogi Srbi zamjeraju tvrdeći kako četništvo i ustaštvo nisu, ni na koji način, ista stvar, jasno sam to Voji stavio na znanje. To je znatno ohladilo naše odnose, zatim nas je rat rastavio i tek nakon deset godina smo se ponovo susreli. Vojo nikada nije imao ni snage, ni psihičke stabilnosti da bi bio osoba na vlasti. On spada u Frojdovu shemu osobe s instinktom samodestrukcije. Kada se buni, onda je to njegovo prirodno stanje i sposoban je da sebe i uništi kako bi istrajao u svom buntu. To je jasno pokazao u Sarajevu osamdesetih. 1993. suprotstavio se i samom Miloševiću koji ga je strpao u zatvor. Vojo je taj koji je, praktično, natjerao Ćosića da dade ostavku kao predsjednik Srbije. Vojo je jedino bio sposoban da bude u vlasti, ali se plašio bilo kakve istinske, državničke odgovornosti. 1996. pobijedio je na općim izborima Milutinovića, ali je stao u njegovu sjenu. Ali, dok je bio u strukturama vlasti, posebno u Zemunu, pokazao se kao osoba koja ima sluha za probleme naroda. Nakon svrgavanja Miloševića, počeo je njegov politički kraj. Kao opozicionar je pravio cirkuse u Skupštini Srbije što, osim medijskog, nije imalo nikakve druge efekte.

Osuđen na smrt

Nešto prije ubojstva Đinđića, Vojo je sam otišao u zatvor u Sheveningenu. Znao je da će tu voditi svoju odlučnu bitku, možda i najvažniju, protiv novog svjetskog poretka koji je namjerno uništio Jugoslaviju, a sada se svim silama trudi da uništi Srbiju. U procesu koji se vodi protiv njega, iskazao je svoju izuzetnu inteligenciju i savršeno poznavanje prava. Totalno je razbucao optužnicu i pokazao pravi, ideološko-politički karakter suda koji je, u Vojinom slučaju, ispao krajnje smiješan. Ali, upravo zbog toga, on ne može biti pušten. Pustit će ga jedino onda ako budu bili sigurni da će, vrlo kratko nakon puštanja, Vojo biti mrtav. Njega sada polako ubijaju na različite načine isto kao što ubijaju Srbiju i srpski narod. Ima nade da neće biti zaboravljen od onih za koje on daje život.

Demistifikacija "Srebreničkog genocida"

Autor: FOKUS   

nedjelja, 05 februar 2012 22:07

Film "Srebrenica, izdani grad" zapadnih autora, gdje se uveliko osporava brojka od 8.000 pobijenih Muslimana, samo je jedna u nizu izjava i dokumentiranih istraživanja u svijetu kojima se demistificira "srebrenički genocid". U ovom tekstu će se telegrafski naznačiti reduciran broj tih osporavanja koja potječu sa Zapada

Opći uvid

Zločin u Srebrenici ima dvije faze: zločini počinjeni nad Srbima i isprovocirani zločin Srba nad Muslimanima (sadašnjim Bošnjacima).

- Zločini nad Srbima u Srebrenici odvijali su se od 1992. do 1995. godine. Zločine su vršili pripadnici Armije RBiH stacionirani u Srebrenici, a pod rukovodstvom Nasera Orića. UN zvaničnik Yasushi Akashi smatrao je muslimansko rukovodstvo u Srebrenici kriminalnom bandom, korumpiranim i opasnim provokatorima, podvodačima i crnoburzašima.

Generalni sekretar UN-a Kofi Annan rekao je da su se Orićeve trupe koristile tehnikama etničkog čišćenja paleći kuće, te ubijajući i terorizirajući civilnu populaciju.

U veljači 2004. godine, Orić je primio reportera "Washington Posta":

"Orićevi ratni trofeji ne nalaze se poslagani na zidu ...već na video-kaseti: spaljene srpske kuće i tijela srpskih ljudi bez glave, nabacana na tužnu gomilu. Morali smo koristiti hladno oružje te noći, objašnjava Orić, dok se scene iskasapljenih mrtvih tijela vrte s njegovog "Sony" video-aparata."

Koliko je srpskih sela spaljeno, a civila ubijeno ne zna se.

Procjene iz stranih izvora se kreću oko nekoliko desetina srpskih sela i više stotina ubijenih srpskih civila, dok srpski izvori govore o 3.500 ubijenih.

- Drugi dio srebreničkog zločina, onaj izvršen od strane Srba nad Muslimanima, desio se od 11. do 19. srpnja 1995. godine. Neke prethodne činjenice su zbunjujuće.

1. Predstavnici muslimanske zajednice okupili su se u Sarajevu 28. i 29. rujna 1993. Neki su kasnije rekli da im je Izetbegović kazao da bi NATO, prema predsjedniku Clintonu, intervenirao u BiH samo pod uvjetom da Srbi pobiju barem 5.000 osoba.

2. Očito je, da je Srebrenica "data na tanjur" Srbima. Orić je helikopterom prebačen iz Srebrenice sedam dana prije njenog pada. Dan prije pada, cjelokupna muška muslimanska populacija napustila je Srebrenicu gdje je ostalo oko 300 muškaraca.

3. Zločin nad Muslimanima se desio nakon zarobljavanja, kada su se oni nastojali probiti kroz srpske položaje prema svojim bazama. Masovne egzekucije nad Muslimanima vršene su u mjestima Pilice, Branjevo, Petkovac, Kozluk i Kravica.

4. Broj hladnokrvno pobijenih zarobljenih Muslimana je, međutim, upitan. Postoji razlika u brojkama između deklarirano nestalih osoba i forenzičkih nalaza ostataka tijela. Osim za oko tisuću osoba, gdje je stvar očita, za druga nađena tijela nije jasno u kojim su okolnostima poginula ili umrla i kada.

Napomena: masovne grobnice su uobičajena stvar u ratnim vremenima kada se vrši asanacija terena kako ne bi došlo do masovnih zaraza.

5. Među nastradalima "srebreničkog genocida" evidentirani su i oni koji su danas živi. Ima i onih koji su umrli/poginuli davno prije 1995. godine. U razračunima među samim muslimanima u Srebrenici nastradalo je više stotina osoba koje su pokopane kao žrtve srpskog genocida.

6. Simptomatično je da ni u holandskom izvještaju o Srebrenici, ni u francuskom izvještaju, nema očevidaca počinjenog zločina. Jedini "pravi" svjedok je psihopata Erdemović, koji je u Hagu ustvrdio kako je prilikom masakra lično pobio više od 100 Muslimana za 12 kilograma zlata.

- Na kraju općeg uvida, evo zbog čega srpski zločin nad muslimanima ne može biti genocid:

Kada se vrši genocid, onda se neselektivno ubijaju svi pripadnici neke zajednice, a ne ostavljaju se u životu reproduktivno sposobne osobe (žene i djeca). Proglašavanje zločina nad Muslimanima genocidom, direktno se vrijeđa spomen na oko četiri milijuna Jevreja nastradalih u Drugom svjetskom ratu. Jer da su nacisti postupali kao Srbi poštedjevši ženu, djecu i stare osobe, nastradalo bi manje od polovice Jevreja.

Izjave i istraživanja sa Zapada

Luis Mekenzi, bivši komandant mirovnih snaga u BiH je podsjetio je da su Muslimani pod komandom Nasera Orića ubili nekoliko hiljada srpskih civila. Za kanadski list "Gloub end mejl" ocijenio je "da u Srebrenici 1995. godine nije pobijeno 8.000 Muslimana. Evidencija dostavljena Haškom tribunalu izaziva ozbiljnu sumnju u ovakvu tvrdnju. U taj broj uračunato je i 5.000 onih koji su se vodili kao nestali. Također, više od 2.000 tijela pronađeno je u Srebrenici i oko Srebrenice i među njima su i žrtve trogodišnjih borbi u toj oblasti. Muslimanski muškarci i stariji dječaci su odvojeni, a starci, žene i djeca su prebacivani u pravcu Tuzle na bezbjedno. To je strašno, ali isto tako treba reći da ako neko želi da izvrši genocid, on neće dozvoliti ženama i djeci da odu.

Evo što o srebreničkom zločinu iz 1995. misli Kristof Flige, aktualni sudac Haškog tribunala. U intervjuu njemačkom tjedniku "Špigel" izjavio je sljedeće:

Slučaj Karadžić se odnosi na pitanje odgovornosti za masovno ubijanje, o čemu se govori kao o genocidu.

Međutim, stručnjaci za međunarodno pravo su podijeljeni o tome da li bi se masakr u Srebrenici mogao definirati kao genocid. Ja sebi postavljam pitanje: da li nam je izraz genocid potreban da bi okarakterizirali takve zločine?

Trebalo bi da uvedemo novu definiciju takvog zločina.

Možda bi izraz masovno ubojstvo otklonio neke od teškoća s kojima se suočavamo.

Karlos Martins Branko, portugalski vojni zvaničnik posvjedočio je da je broj žrtava od 7.300 falsificiran, da bi bio korišten za propagandne svrhe. On je 1998. napisao da "postoji malo sumnje da je najmanje 2.028 bosanskih Muslimana poginulo u borbi s bolje uvježbanom i bolje komandiranom Vojskom RS u tri godine žestokog ratovanja". Mnoga tijela, kaže Branko, nalazila su se u zoni grada i prije pada Srebrenice.

Iz izvještaja visokog komesara UN za ljudska prava Henrija Vilenda koji je poslije petodnevnog ispitivanja izbjeglica u Tuzli (1995.) rekao:

"Nismo našli nikoga ko je svojim očima video neki zločin."

O pometnji među narodom koji se povlačio za 28. divizijom Armije RBiH iz Srebrenice, pisao je i Džonatan Ruper iz BBC: "I holandski mirovni kontingent i obavještajni oficiri britanskih specijalnih jedinica SAS, koji su se nalazili u gradu kad je pao, bili su svjedoci ogorčenih borbi između samih Muslimana u Srebrenici kratko vrijeme prije nego što su Srbi ušli. Također postoje izvještaji da je znatan broj poginuo prelazeći minska polja koja je njihova strana postavila.”
Filip Korvin, nekadašnji visoki funkcioner Ujedinjenih nacija i izaslanik generalnog sekretara UN u Bosni:

Ako je od 37.000 žitelja Srebrenice preživjelo njih 35.500, onda je računica vrlo prosta, otkriva Korvin. Ja i dalje tvrdim, naravno na osnovu čvrstih dokaza i prikupljenog materijala, da je cifra o 7.000 ubijenih Muslimana preuveličana i da ona ne može biti veća od 1.000 ljudi.
Karemans, komandant holandskih snaga u Srebrenici, rekao je u jednom intervjuu u Zagrebu 1995, da je ponašanje Srba u pogledu srebreničke tragedije bilo donekle razumljivo, jer su Muslimani s njihovim napadima iz Srebrenice (1992-1993), do temelja spalili 192 srpska sela i pobili njegove stanovnike!

Edvard Herman, američki profesor objavio je, sa svojim suradnicima, knjigu (2010.): "Srebrenica, dekonstrukcija jednog virtualnog genocida."

- Sami Muslimani iz Srebrenice dali su objašnjenja neočekivanog povlačenja jakih snaga 28. korpusa.

Ibran Mustafić, osnivač SDA u Srebrenici i poslanik u skupštini Federacije BiH, u intervjuu 1996. godine je rekao: "Scenario za izdaju Srebrenice je svjesno pripremljen. U taj posao su umiješani bosansko predsjedništvo i komanda Armije". On je naglasio da su napadi iz zaštićene zone bili "svjesno davanje povoda srpskim snagama da napadnu", a da su tragični scenario napravile "ličnosti koje su u ljeto 1995. napustile Srebrenicu bez ogrebotine".
Još veći skandal izazvalo je svjedočenje Hakije Meholjića, nekadašnjeg šefa policije u Srebrenici. On je otkrio da je cilj povlačenja 28. divizije bio sračunat da dovede do što većeg broja žrtava, da bi se dobio povod za NATO intervenciju.

Evo još nekih imena istaknutih javnih radnika Zapada koji su nastojali demistificirati "srebrenički genocid":

Jared Israel, Sarah Standefer, Noam Chomsky, Rene Gremaux, Louis Dalmas, George Pumfrey, Abe de Vries, Jaques Verges, Max Sinclair.