"Nijesam ja gospodini moji, četrdeset gradi budala,
već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer
sam danas pred ovim sudom plak'o ispred milijun duša, koje su se od silnog
dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu". (Petar Kočić, "Jazavac pred sudom")
1. Dan prije dana D
Budim se rano ujutro i uključujem TV. Vijesti su prepune crnih
prognoza o onome što će se sutra desiti. Okupacione trupe ("mirovne
snage") na Kosmetu najavljuju kako više neće trpjeti srpske barikade na
sjeveru do Ibra, a unutar američko proklamirane Republike Kosovo, te ako ih
sami Srbi ne odstrane, onda će to NATO uraditi. Srbijanska vlada u svojoj
nemoći govori o miroljubivim rješenjima, a i kako ne misle davati instrukcije
onima dole na barikadama. Rusi šute.
Posebno sam senzibilan na one koje je čitav svijet napustio.
Polovica moje porodice, po majčinoj liniji, nastradala je u Hitlerovim
koncentracionim logorima gdje su Jevreji bili napušteni od čitavog svijeta.
Kada je, koncem rata, bila pobuna u Varšavskom getu, savezničke
snage, iako su mogle intervenirati, pustile su da Nijemci pobiju pobunjene
Jevreje.
Odmah sam u sebi povezao stvari: Varšavski geto – Kosovska
Mitrovica. To me je podsjetilo i na sadašnji položaj Hrvata u Federaciji koji
su također tamo etnički ugroženi i za čija sam se prava intenzivno borio tokom
nekoliko zadnjih mjeseci. Sabravši sve to, donio sam odluku: odoh u Kosovsku
Mitrovicu, pa što bog da.
Došao sam u Predsjedništvo i sazvao sve s kojima svakodnevno
radim. Objasnio im situaciju:
"Ja odoh, a vi ne morate, jer će se dolje možda
pucati".
Oni me gledaju i šute. Napokon, jedan od zaštitara progovori:
"Ne razumijemo što nam govorite, mi radimo naš posao, pa
kud Vi, tu i Mi".
Tajnik me pita, kada bi se išlo. Velim ja, sutra, pa bi sada
trebalo uspostaviti sve potrebne kontakte sa srpskim čelnicima na terenu i
međunarodnom zajednicom. Trebalo bi nabaviti i pancir košulje, zlu ne trebalo.
Ja moram do Predsjednika. Silazim kat niže i pitam da li je On tu. Nekoliko
ljudi čeka da budu primljeni. Dobivam potvrdan odgovor.
Nenajavljen upadam u njegov kabinet. Sam je. Ne prosvjeduje.
Navikao je na moje ponašanje. Nakon par mojih kritičkih napisa o njemu i
nekoliko verbalnih duela, pomirio se s tim da me mora trpjeti. Zna da nisam
zloban i da mu želim dobro.
"Ne mogu sad s tobom pričati. Odoh kod liječnika. Vrati se
za jedan sat".
"Ne treba mi toliko. Samo par sekundi. Prvo, htio sam Vas
pozdraviti prije vašeg odlaska u SAD. Drugo, da li imate što protiv toga da
odem na Kosmet?"
"Šta bi imao protiv"?
"Hvala i sretan put".
U kabinetu su moji već nešto uradili. Prijavili su nadležnima
naš odlazak i uspostavili kontakt sa čelnikom srpskih zajednica. On im je rekao
da smo dobro došli, ali da s međunarodnom zajednicom neće ići lako. Službene
granične postaje su vojno blokirane, a dozvole za ulazak, s obzirom na opsadno
stanje, neće se tako brzo dobiti. Ali, predlaže nam da uđemo na Kosmet
alternativnim putem kojeg je NATO napustio. Uspostavljam s njim komunikaciju
insistirajući na legalnosti mog prelaska. On me pita što je legalno u
okupiranoj zemlji i sa proklamiranom nelegalnom Republikom Kosovom. A kad
budemo na licu mjesta, uspostavit ćemo međunarodne kontakte. Uostalom, veli on,
i tu mi je dao lekciju iz prava, Kosmet je dio Srbije pa što bi tu onda moglo
biti ilegalno. Na koncu, mnogo je zvaničnika kod nas tako došlo.
Ne znam što da radim. Njegovi su argumenti neoborivi, a sutra je
dan D. Ako budem tamo, možda ću uspjeti spriječiti krvoproliće. Umišljam sebi
da sam pametan i da ću već nešto smisliti. Velim osobi s druge strane žice da
dolazim i da ćemo biti u kontaktu glede našeg dočeka.
Dan D
Kreće se u tri sata ujutro. U osam sati prelazimo granicu BiH.
Do administrativne granice s Kosmetom treba nam tri sata. Na alternativnom
prijelazu, dočekuje nas ekipa momaka u automobilu i predvodi nas do Kosovske
Mitrovice. Zaustavljamo se pred jednom od barikada. Tu je nekoliko stotina
ljudi.
Čuli su da dolazim. Izlazim iz kola. Ljudi plješću i okružuju
me. Pružaju mi ruku. Vidim da im nije lako, ali su uspjeli pretvoriti bol u
osmijeh i nadu. Nakon dužeg vremena, neko od zvaničnika u regionu ih je
posjetio. Osjećam se istovremeno sretnim i ništavnim. Znam da ne mogu mnogo
uraditi da im pomognem, ako uopće išta i mogu. Grč mi je u duši i suze mi klize
niz obraze.
Tu su i novinari. Nekoliko desetaka njih. Probili su se kroz
gomilu s kamerama i diktafonima. Pitanja sa svih strana.
"Ovdje sam da bih vidio što se događa. Kosmet je dio Srbije
koji je nasilno izuzet iz svoje cjeline. S jedne strane goloruki, miroljubivi
ljudi, a s druge strane, neprijatelji potpomognuti NATO-om u različitim
formama: KFOR, EULEKS, itd. Ovaj narod zaslužuje divljenje čitavog svijeta zbog
svog gandijevskog, herojskog otpora. S druge strane, svijet treba da se stidi
što dozvoljava otvoreni genocid nad Srbima u posljednjih petnaest godina. Iz
Hrvatske ih je moralo izići tristo tisuća, dvjesto tisuća iz Federacije BiH,
dvjesto tisuća sa Kosmeta. I sada NATO hoće da protjera i ovih zadnjih
šezdesetak tisuća sjeverno od Ibra. Povrh svega, nakon okupacije Kosmeta 1999.
godine, Albanci su, naočigled NATO, pobili više tisuća Srba i spalili nekoliko
stotina srpskih samostana. 'Humani' Zapad bi trebalo da se stidi svojih
nedjela".
Konačno se oslobađam novinara i dolazim u općinu. Svi čelnici
srpskog naroda su tamo. Tražim i dobivam kontakt telefone okupacionih NATO
snaga.
Zovem jednog pukovnika i predstavljam se. Pita me na engleskom
što radim tu i kako sam uopće došao do Mitrovice.
"Došao sam alternativnim putem, a ovdje sam da bih, ako je
to moguće, pronašao miroljubljivo rješenje za ovaj konflikt".
Osjećam preko telefona njegov kiseo osmijeh.
"Ne sviđa mi se što ste tu. Ali dat ću Vam broj jednog
zvaničnika iz OESC".
Nakon par sat uspijevam dobiti izvjesnog G. F. Talijan je i ja
ga pozdravljam na tom jeziku, ali zbog nedostatka prakse, moj talijanski je loš
pa nastavljamo na engleskom. I on isto izražava nezadovoljstvo zbog uplitanja,
kako on kaže RS u kosovsko pitanje.
Ponavljam kako su moje namjere miroljubive, a plus toga je
normalno da se iz Republike Srpske zvaničnici interesiraju za jednu srpsku
pokrajinu. Nekako uspijevam da sa par talijanskih rečenica smirim tenziju, pa
čak i da konverzacija poprimi prijateljski tok. Na kraju mi kaže da će
obavijestiti Brisel.
Nedugo nakon toga zvoni telefon. Brisel. Glas sa druge strane
žice je ljutit.
"Vi se nemate pravo miješati. Vi ovdje, a Dodik u
Vašingtonu. Što smjerate?"
Pokušavam da objasnim, da ne bi bilo mudro da se barikade danas
napadnu jer se sutra održava sjednica odbornika sjevernog Kosmeta, pa će se
možda doći do kompromisnog rješenja. Kaže da će se to razmotriti i spušta
slušalicu.
Posjećujem još nekoliko barikada. Zatim šećem gradskim ulicama.
Sve izgleda normalno, ali su prolaznici rijetki kao i saobraćaj. Prodavaonice
su napola prazne kao i apoteke. Lijekovi i osnovne namirnice dopremaju se
alternativnim putevima pošto su glavne postaje blokirane NATO trupama. Negdje
oko deset uvečer odlazim u studentski dom na spavanje.
Dan nakon dana D
Ujutro odlazim u Zubin Potok gdje se održava sjednica četiriju
srpskih općina sjevernog Kosmeta. Dočekan sam aplauzom. Odbornici za govornicom
izuzetno inteligentno nastupaju. Kritiziraju srbijanske političare i pokazuju
odlučnost da ne popuste NATO-u, pa što bilo da bilo. I ja sam pozvan da
govorim. Kažem ono što mislim da jedino može pomoći:
"Treba probuditi srbijanski narod s one strane
administrativne granice. Neka dođe nekoliko tisuća, ili nekoliko desetina
tisuća, neka pređu administrativnu granicu i neka kažu NATO-u da pucaju ako
hoće jer su oni svoji na svome. Ako se srbijanski narod probudi, onda će
'međunarodna zajednica' morati drugačije da razmišlja i da traži
kompromis."
Samo je jedan medij prenio moju izjavu, a prisutni odbornici
nisu to stavili u svoje zaključke. Vidio sam da u tom času više nemam tu što
raditi i vratio se u Banju Luku. Sutradan je NATO počeo napad na barikade.
