Dokle će nas komadati

Autor: FOKUS   

nedjelja, 30 oktobar 2011 20:03

Hamletovsko pitanje, kako neki tvrde, za nemoguću državu BiH, je već duže vremena u našoj javnosti slijedeće: kojem se carstvu, američkom ili ruskom, prikloniti? Šteta je, što ova zemlja nije normalna i što je u suštini banditska, okupirana, kolonizirana i djeljiva po perverznoj volji stranih "humanista". Ipak, pitanje je djelomično dobro, jer je bipolarna podjela svijeta postala očita realnost.

Mi hoćemo, a NATO "začudo" oklijeva

Činjenica je, da je nakon dvije decenije apsolutne dominacije američkog carstva, drugo carstvo je već tu, ono rusko, prosperitetno, izniklo kao feniks iz pepela nakon što je izgledalo upropašteno od Gorbačova i Jeljcina. Druge, moguće, prvenstveno ekonomske svjetske velesile o kojima se ponekad priča, kao Indija i Brazil, nemaju, i neće zadugo imati infrastrukturnih elemenata da bi mogle predstavljati takve snage koje bi ozbiljno stavile u pitanje sadašnje dvopolarno stanje međunarodnih odnosa. Naravno, netko će odmah prigovoriti da je tu i Kina. To je neosporna činjenica. Ali, kroz svojih pet tisuća godina povijesti, Kina se uvijek samoizolirala te, ako jednom i osvoji zemaljsku kuglu, to će biti zahvaljujući svojoj demografskoj, a ne ratnoj, ekspanziji i humanističkom barbarstvu. Na kraju, tu je i Europska unija, ali je ona u vazalnom odnosu prema SAD. Sve u svemu, za BiH, pitanje je, naizgled, logično: dali ući u euroatlantske ili euroazijske integracije. I da je naša politička i kulturna javnost normalna a ne ideologizirana i izdijeljena mržnjom, a i da istinski želi živjeti u zajedničkoj državi ravnopravnih građana i naroda te baviti se ekonomijom, a ne politikantstvom, ona bi to pitanje ozbiljno i postavila. Jer, na njega nije lako odgovoriti. Na to bi se moglo odmahnuti prezrivo rukom s tvrdnjom kako Vlajki izmišlja lažne dileme pošto nema pojma ni o najjednostavnijim stvarima jer je, pobogu, svima jasno da mi hoćemo u Europu, a ne u nekakvu Euroaziju, te da je uvjet za to biti u NATO-u. Povrh svega, tvrdit će mnogi "dobro obaviješteni" samozvani analitičari,  mi smo praktično već u NATO paktu, a to što još nismo i formalno, to je zbog toga što sam NATO, iz tehničkih razloga, oklijeva da nas primi. Dakako, uvijek postoji mogućnost da je sve to tako, ali ja bih ipak onima "dobro obaviještenima" postavio "nebulozno", vlajkijevsko pitanje: ako je sve tako jasno, zbog čega NATO oklijeva da stvar finalizira kad se zna da su, na primjer, neke druge nerazvijene zemlje kao Rumunjska i Bugarska odavno u tom savezu mada za to nisu imale, ni približno, ekonomske i vojne uvjete po NATO standardima? Jer, kada je, na koncu konca, Predsjedništvo BiH, uključujući i srpskog predstavnika (?!), uputilo zahtjev za ulazak u NATO, primanje se nakon tog ishitrenog čina moglo izvesti bez problema. "Dobro obaviješteni" mediokriteti bi replicirali kako NATO ima svoje standarde koje mi u BiH još nismo dosegli, ili kako oklijevaju, jer prethodno treba izvršiti unitarizaciju BiH.

Zašto nas NATO možda ipak neće

Razlozi su, u perspektivi koju ću obrazložiti, očigledni. SAD na ovim prostorima, a u okviru Federacije, favoriziraju stvaranje islamske države pod dominacijom Turske, a na račun Hrvata koji su žrtvovani od strane Hrvatske kao i na račun bošnjačkih, intelektualnih, građanskih tendencija koje bi htjele da BiH bude europska, laička, građanska zemlja. Islamizacija nekog prostora neumitno zahtijeva i stvaranje fundamentalističkih elemenata čiji je sastavni dio terorizam, a čija je jedna od primarnih funkcija danas da sudjeluje u zastrašivanju i izgonu Hrvata u centralnoj Bosni. Terorizam se, naravno može držati pod kontrolom koju vrše političke strukture umjerenog islama, ali sve do jednog dana. Pored svega, u vehabijskim logorima kod nas gdje se islamističke oružane formacije svakodnevno obučavaju gađajući bojevom municijom Dodikove slike, nalaze se i potencijalni teroristi koji će sutradan napadati civilne ciljeve na Zapadu (P.S. Ova je kolumna napisana dva dana prije terorističkog napada u Sarajevu).

Suštinsko je, dakle, pitanje zbog čega SAD to rade iako su, s druge strane, objavile rat svjetskom terorizmu? Jedini pravi odgovor je da aktualni lider Zapada želi da drži ovaj prostor u stanju latentnog sukoba kojeg će u određenom trenutku aktivirati. On se ponaša jednako kao i prilikom isprovociranih događanja nedavnog "arapskog proljeća". Tada su u tim zemljama stvoreni potencijalni i stvarni islamistički režimi koji će generirati terorizam pa će prvoj imperija svijeta to poslužiti kao predtekst za njezine daljnje male prljave ratove koji joj služe za sanaciju njene ekonomije i moći.

Zatim, "Veliki brat" zna da se Hrvati i Srbi u BiH nikada neće dati unitarizirati tako da Bošnjaci zauzmu sve važne političke i ekonomske komande u zemlji kao i da navedena dva kršćanska naroda nikada neće prihvatiti da se utope u takozvanu bosansku naciju što bi značilo, pored ostalog, gubitak njihovog kulturnog, duhovnog i teritorijalnog identiteta pa je u skladu s takvim razmišljanjem islamsko-kršćanski sukob uvijek lako izazvati.

A što se NATO tiče, ova je vojna organizacija zadovoljna situacijom. Ovdje ima baze i topovsko meso koje se u Avganistanu i drugdje bori za ciljeve Zapada. Povrh svega, oni koji sebe smatraju gospodarima svijeta, cinično se izruguju ovdašnjim muslimanima/Bošnjacima koje su u praksi natjerali da podržavaju njihov imperijalizam koji uništava stotine tisuća muslimana na područjima Sjeverne Afrike, te Bliskog i Srednjeg istoka. Sve u svemu, gradeći jednu zemlju gdje su u svakom trenutku mogu potpaliti sukobi različitog intenziteta, oni preko Atlantika koji rukovode NATO nemaju nikakvog interesa da takva zemlja postane članica ove vojne organizacije.

Još hoće da se napiju naše krvi

Ja sam se rijetko varao u svojim globalnim geostrateškim razmatranjima i, iskreno rečeno, dosadilo mi je da ljude ubjeđujem kako komadanje bivše Jugoslavije još nije završeno. Da je to tako, konačno mi je naznačila "moja Splićanka", a sada banjolučanka Irena Mojović, sjajna advokatkinja, koja me je prije nekoliko ljeta, u šali upitala kome će pripasti pozivni brojevi 383 i 384 (CG je 382, a Hrvatska 385). Ja sam to krajnje ozbiljno shvatio i od tada, stalno postavljam isto pitanje svima dajući uz to i adekvatno teorijsko objašnjenje. Prva verifikacija te, naizgled banalne, činjenice desila se 2008. godine kada je Amerika, "u ime humanizma i ljudskih prava", a prethodnom agresijom 1999, brutalno otkinula Srbiji 15% njenog teritorija, da bi naknadno formirala takozvanu Republiku Kosovo. Nakon toga je pozivni broj 383 dodat novostvorenoj banana državi. Slijedeći ovu logiku, postavljam novo pitanje: kome će pripasti pozivni brojevi 384 i 388 (BiH je 387, a Makedonija 389)? Razmotrimo ovu izvjesnost koja bi kod pametnih ljudi trebalo da se pretvori u noćnu moru. Jedan je od navedenih brojeva, s velikim stupnjem vjerojatnosti, rezerviran za buduću državu: Republiku Vojvodinu. Postoji i visok stupanj vjerojatnosti da će se u daljoj budućnosti Makedonija raspasti na dva dijela, a u cilju formiranja velike Albanije. Međutim, nas zanima što će biti s Bosnom i Hercegovinom. Prisilna unitarizacija diktirana od SAD međunarodne zajednice je, naravno moguća, ali teško održiva. Ipak, mnogi fakti ukazuju na različit scenarij, a jedan od mogućih koji bi trebalo pod hitno razmatrati je slijedeći:

Srbija, ako se ne desi neko čudo, ako se ne probudi svijest i ponos kod njenih vladajućih elita, zasigurno gubi Kosmet i Vojvodinu (a nije jasno ni što će biti sa Sandžakom), rješenje koje je "Veliki brat" odavno projektirao. "Ako bude bila dobra", to jest ako nastavi s moralnim i teritorijalnim samouništenjem, Srbija će vjerojatno dobiti kao kompenzaciju istočni dio Republike Srpske. Brčko je kontrolirano od međunarodne zajednice i NATO trupe mogu podjelu manjeg entiteta bez problema osigurati. Zapadni dio bi po projekcijama krvavih arhitekata trebalo da gravitira Zagrebu.

Cijela stvar u vezi s komadanjem bi mogla biti vjerojatna i zbog toga što je sada Republika Srpska postala okosnica srpstva, a to se spomenutim geoarhitektima nimalo ne dopada pošto je njihov cilj do kraja uništiti istinske nosioce srpstva koji su, u njihovim paranoičnim glavama, suštinski opredijeljeni rusofili.

U narednoj kolumni nastavit će se s tretiranjem ove problematike.

Srbe treba uništiti

"Nijesam ja gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plak'o ispred milijun duša, koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu". (Petar Kočić, "Jazavac pred sudom")

1. Dan prije dana D

Budim se rano ujutro i uključujem TV. Vijesti su prepune crnih prognoza o onome što će se sutra desiti. Okupacione trupe ("mirovne snage") na Kosmetu najavljuju kako više neće trpjeti srpske barikade na sjeveru do Ibra, a unutar američko proklamirane Republike Kosovo, te ako ih sami Srbi ne odstrane, onda će to NATO uraditi. Srbijanska vlada u svojoj nemoći govori o miroljubivim rješenjima, a i kako ne misle davati instrukcije onima dole na barikadama. Rusi šute.

Posebno sam senzibilan na one koje je čitav svijet napustio. Polovica moje porodice, po majčinoj liniji, nastradala je u Hitlerovim koncentracionim logorima gdje su Jevreji bili napušteni od čitavog svijeta.

Kada je, koncem rata, bila pobuna u Varšavskom getu, savezničke snage, iako su mogle intervenirati, pustile su da Nijemci pobiju pobunjene Jevreje.

Odmah sam u sebi povezao stvari: Varšavski geto – Kosovska Mitrovica. To me je podsjetilo i na sadašnji položaj Hrvata u Federaciji koji su također tamo etnički ugroženi i za čija sam se prava intenzivno borio tokom nekoliko zadnjih mjeseci. Sabravši sve to, donio sam odluku: odoh u Kosovsku Mitrovicu, pa što bog da.

Došao sam u Predsjedništvo i sazvao sve s kojima svakodnevno radim. Objasnio im situaciju:

 "Ja odoh, a vi ne morate, jer će se dolje možda pucati".

Oni me gledaju i šute. Napokon, jedan od zaštitara progovori:

"Ne razumijemo što nam govorite, mi radimo naš posao, pa kud Vi, tu i Mi".

Tajnik me pita, kada bi se išlo. Velim ja, sutra, pa bi sada trebalo uspostaviti sve potrebne kontakte sa srpskim čelnicima na terenu i međunarodnom zajednicom. Trebalo bi nabaviti i pancir košulje, zlu ne trebalo. Ja moram do Predsjednika. Silazim kat niže i pitam da li je On tu. Nekoliko ljudi čeka da budu primljeni. Dobivam potvrdan odgovor.

Nenajavljen upadam u njegov kabinet. Sam je. Ne prosvjeduje. Navikao je na moje ponašanje. Nakon par mojih kritičkih napisa o njemu i nekoliko verbalnih duela, pomirio se s tim da me mora trpjeti. Zna da nisam zloban i da mu želim dobro.

"Ne mogu sad s tobom pričati. Odoh kod liječnika. Vrati se za jedan sat".

"Ne treba mi toliko. Samo par sekundi. Prvo, htio sam Vas pozdraviti prije vašeg odlaska u SAD. Drugo, da li imate što protiv toga da odem na Kosmet?"

"Šta bi imao protiv"?

"Hvala i sretan put".

U kabinetu su moji već nešto uradili. Prijavili su nadležnima naš odlazak i uspostavili kontakt sa čelnikom srpskih zajednica. On im je rekao da smo dobro došli, ali da s međunarodnom zajednicom neće ići lako. Službene granične postaje su vojno blokirane, a dozvole za ulazak, s obzirom na opsadno stanje, neće se tako brzo dobiti. Ali, predlaže nam da uđemo na Kosmet alternativnim putem kojeg je NATO napustio. Uspostavljam s njim komunikaciju insistirajući na legalnosti mog prelaska. On me pita što je legalno u okupiranoj zemlji i sa proklamiranom nelegalnom Republikom Kosovom. A kad budemo na licu mjesta, uspostavit ćemo međunarodne kontakte. Uostalom, veli on, i tu mi je dao lekciju iz prava, Kosmet je dio Srbije pa što bi tu onda moglo biti ilegalno. Na koncu, mnogo je zvaničnika kod nas tako došlo.

Ne znam što da radim. Njegovi su argumenti neoborivi, a sutra je dan D. Ako budem tamo, možda ću uspjeti spriječiti krvoproliće. Umišljam sebi da sam pametan i da ću već nešto smisliti. Velim osobi s druge strane žice da dolazim i da ćemo biti u kontaktu glede našeg dočeka.

Dan D

Kreće se u tri sata ujutro. U osam sati prelazimo granicu BiH. Do administrativne granice s Kosmetom treba nam tri sata. Na alternativnom prijelazu, dočekuje nas ekipa momaka u automobilu i predvodi nas do Kosovske Mitrovice. Zaustavljamo se pred jednom od barikada. Tu je nekoliko stotina ljudi.

Čuli su da dolazim. Izlazim iz kola. Ljudi plješću i okružuju me. Pružaju mi ruku. Vidim da im nije lako, ali su uspjeli pretvoriti bol u osmijeh i nadu. Nakon dužeg vremena, neko od zvaničnika u regionu ih je posjetio. Osjećam se istovremeno sretnim i ništavnim. Znam da ne mogu mnogo uraditi da im pomognem, ako uopće išta i mogu. Grč mi je u duši i suze mi klize niz obraze.

Tu su i novinari. Nekoliko desetaka njih. Probili su se kroz gomilu s kamerama i diktafonima. Pitanja sa svih strana.

"Ovdje sam da bih vidio što se događa. Kosmet je dio Srbije koji je nasilno izuzet iz svoje cjeline. S jedne strane goloruki, miroljubivi ljudi, a s druge strane, neprijatelji potpomognuti NATO-om u različitim formama: KFOR, EULEKS, itd. Ovaj narod zaslužuje divljenje čitavog svijeta zbog svog gandijevskog, herojskog otpora. S druge strane, svijet treba da se stidi što dozvoljava otvoreni genocid nad Srbima u posljednjih petnaest godina. Iz Hrvatske ih je moralo izići tristo tisuća, dvjesto tisuća iz Federacije BiH, dvjesto tisuća sa Kosmeta. I sada NATO hoće da protjera i ovih zadnjih šezdesetak tisuća sjeverno od Ibra. Povrh svega, nakon okupacije Kosmeta 1999. godine, Albanci su, naočigled NATO, pobili više tisuća Srba i spalili nekoliko stotina srpskih samostana. 'Humani' Zapad bi trebalo da se stidi svojih nedjela".

Konačno se oslobađam novinara i dolazim u općinu. Svi čelnici srpskog naroda su tamo. Tražim i dobivam kontakt telefone okupacionih NATO snaga.

Zovem jednog pukovnika i predstavljam se. Pita me na engleskom što radim tu i kako sam uopće došao do Mitrovice.

"Došao sam alternativnim putem, a ovdje sam da bih, ako je to moguće, pronašao miroljubljivo rješenje za ovaj konflikt".

Osjećam preko telefona njegov kiseo osmijeh.

"Ne sviđa mi se što ste tu. Ali dat ću Vam broj jednog zvaničnika iz OESC".

Nakon par sat uspijevam dobiti izvjesnog G. F. Talijan je i ja ga pozdravljam na tom jeziku, ali zbog nedostatka prakse, moj talijanski je loš pa nastavljamo na engleskom. I on isto izražava nezadovoljstvo zbog uplitanja, kako on kaže RS u kosovsko pitanje.

Ponavljam kako su moje namjere miroljubive, a plus toga je normalno da se iz Republike Srpske zvaničnici interesiraju za jednu srpsku pokrajinu. Nekako uspijevam da sa par talijanskih rečenica smirim tenziju, pa čak i da konverzacija poprimi prijateljski tok. Na kraju mi kaže da će obavijestiti Brisel.

Nedugo nakon toga zvoni telefon. Brisel. Glas sa druge strane žice je ljutit.

"Vi se nemate pravo miješati. Vi ovdje, a Dodik u Vašingtonu. Što smjerate?"

Pokušavam da objasnim, da ne bi bilo mudro da se barikade danas napadnu jer se sutra održava sjednica odbornika sjevernog Kosmeta, pa će se možda doći do kompromisnog rješenja. Kaže da će se to razmotriti i spušta slušalicu.

Posjećujem još nekoliko barikada. Zatim šećem gradskim ulicama. Sve izgleda normalno, ali su prolaznici rijetki kao i saobraćaj. Prodavaonice su napola prazne kao i apoteke. Lijekovi i osnovne namirnice dopremaju se alternativnim putevima pošto su glavne postaje blokirane NATO trupama. Negdje oko deset uvečer odlazim u studentski dom na spavanje.

Dan nakon dana D

Ujutro odlazim u Zubin Potok gdje se održava sjednica četiriju srpskih općina sjevernog Kosmeta. Dočekan sam aplauzom. Odbornici za govornicom izuzetno inteligentno nastupaju. Kritiziraju srbijanske političare i pokazuju odlučnost da ne popuste NATO-u, pa što bilo da bilo. I ja sam pozvan da govorim. Kažem ono što mislim da jedino može pomoći:

"Treba probuditi srbijanski narod s one strane administrativne granice. Neka dođe nekoliko tisuća, ili nekoliko desetina tisuća, neka pređu administrativnu granicu i neka kažu NATO-u da pucaju ako hoće jer su oni svoji na svome. Ako se srbijanski narod probudi, onda će 'međunarodna zajednica' morati drugačije da razmišlja i da traži kompromis."

Samo je jedan medij prenio moju izjavu, a prisutni odbornici nisu to stavili u svoje zaključke. Vidio sam da u tom času više nemam tu što raditi i vratio se u Banju Luku. Sutradan je NATO počeo napad na barikade.

Genocid nad Srbima

Autor: FOKUS   

ponedjeljak, 10 oktobar 2011 08:00

Krvavi oblaci su se nadvili nad Kosmetom. I dok goloruki preostali Srbi, šezdesetak tisuća, bespomoćno dežuraju na barikadama nadajući se čudu, NATO-prištinske snage uvježbavaju desant na ova posljednja ljudska bića koji, u prkos svima, održavaju nekadašnje dostojanstvo srpskog naroda.

A svijet šutke gleda tragediju koja se hinjskim koracima neumitno približava. Zapadna imperijalistička mašinerija sastavljena od državnika, diplomata, vojske, špijunskih službi i medija u punom je zamahu. Mediji su već nazvali ove preostale srpske junake huliganima i kriminalcima koji napadaju tamo stacionirane „miroljubive“ NATO snage. Još treba samo da potplate desetak osoba koje će izazvati nerede, pa da okupacioni „vojnici mira“ novog svjetskog poretka dobiju alibi za nastavak „humanitarnog“ genocida koji se u posljednjih nekoliko decenija odvija nad Srbima.

Što je genocid?

Rafael Lemkin, poljski Jevrej i pravnik, skovao je 1943. godine riječ genocid, da bi opisao uništenje svog naroda u koncentracionim logorima kojeg je u to doba sprovodila nacistička Njemačka na okupiranim područjima Evrope. Nakon pobjede nad nacizmom, stvorene su Ujedinjene nacije koje su 1948. godine pobliže odredile taj pojam. Bilo je to doba dominacije Zapada nad ostatkom svijeta, koji je dobrim dijelom bio koloniziran. Ali se vrijeme dekolonizacije naslućivalo, pa je stvoren niz mehanizama koji će, kada bude zatrebalo, omogućiti Zapadu neokolonijalnu eksploataciju budućih, politički neovisnih, zemalja u razvoju, uključujući tu i vojne intervencije tadašnjih (i današnjih) gospodara svijeta.

Jedan od tih mehanizama bio je i neodređenost u tretiranju genocida, najstrašnije stvari koja može snaći jedan narod. Naime kada se vrši genocid, onda se neselektivno uništavaju svi pripadnici nekog naroda što uključuje i progone, demonizaciju, oduzimanje teritorije i imovine. Najsvježije primjere za to imamo u genocidu Turske nad Jermenima kada je nastradalo milijun i pol osoba, nacista nad Jevrejima (6 milijuna ubijenih), te genocid u Ruandi (milijun ubijenih).

Nasuprot tome, ono što su tadašnji novi gospodari svijeta uradili, bila je perfidna relativizacija tog pojma (vidjeti na internetu). Toliko je stvari umetnuto u definiciju genocida da se i ubojstvo jedne jedine osobe, uz malo medijske podrške, može protumačiti kao genocid.

Kada se radi o Srbima, genocid nad tim narodom ima svoje puno značenje.

Fizičko uništavanje i progoni srpskog naroda

Fizičko uništavanje Srba počelo je 1941. godine sa stvaranjem NDH. Tada je u Jasenovcu, u genocidu nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom stradalo više stotina tisuća Srba. Nažalost, točan broj nastradalih se nikada neće moći ustanoviti jer je precizna evidencija izostala, a današnje područje Jasenovca je pretvoreno u dječje/golf igralište. Isto tako, nitko nije ni priznao ni ispričao se zbog tog genocida, a nadležne vlasti govore jedino o zločinu. S druge strane, zločin u Srebrenici 1995. godine gdje je selektivno stradalo više tisuća Bošnjaka/muslimana, uporno se naziva genocidom. Čudno je što Bošnjaci, tražeći od ostalih da budu principijelni, uporno izbjegavaju spominjati turski genocid nad Jermenima, a stalno ističu kako im je Turska njihova duhovna majka i intenzivno prizivaju njen povratak na Balkan.

Genocid nad Srbima nastavljen je tijekom posljednjih dvadeset godina. Iz Hrvatske je pobjeglo oko 350.000, iz Federacijskog dijela BiH oko 200.000 tako da se procjenjuje da ih je tamo ostalo svega 3 odsto u odnosu na popis iz 1991. Naravno, etničko čišćenje je izvršeno i u Republici Srpskoj, ali u ovom tekstu o tome nije riječ. Uostalom, zašto Bošnjaci u Federaciji odbijaju popis stanovništva koji bi pokazao razmjere etničkog čišćenja u BiH?

Za Srbe je posebno bolno etničko čišćenje kojeg su doživjeli na Kosmetu odakle je ih pobjeglo oko 200.000. Genocid na tom prostoru bio je, u perspektivi gledano, kompletan. Više tisuća naivnih Srba koji su ostali, izuzimajući prostor do Ibra, bilo je pobijeno i tragovi tih zločina više ne postoje, a međunarodna zajednica se trudi da to tako i ostane. NATO okupacione snage zajedno sa albanskim čelnicima direktno su učestvovali u genocidu nad kosmetskim Srbima što se najbolje pokazalo u aprilu 2004. godine kada su Srbi bili ubijani od Albanaca, a istovremeno su NATO vojnici tjerali Srbe iz njihovih kuća. Od 1999. godine, nekoliko stotina srpskih manastira je spaljeno kako bi i posljednji tragovi srpske duhovnosti na tom prostoru nestali.

Mentalni genocid nad Srbima

“Međunarodna zajednica“ je u svojoj namjeri i cinizmu da uništi srpstvo išla toliko daleko da je nad Srbima izvršila pravi mentalni genocid. Mediji u Srbiji su prešli u ruke Zapada i konstantno su ubijali srpski duh. Najbolja ilustracija toga je prijevod knjige „Politika“ amerikanca Hejvuda koji je bio udžbenik za srbijanske studente! U toj se knjizi tvrdilo (tvrdi) da su Srbi genocidan narod i da staju uz bok nacizmu, Hitleru i Musoliniju. I dandanas se ta knjiga koristi kao pomoćna udžbenička literatura!

Potom, preko niza ucjena, Srbi su sve svoje heroje poslali u Hag dok se oni koji su bombama uništavali Srbiju slobodno šeću po toj zemlji. U samodemonizaciji Srba posebno učestvuju „nevladine“ i „humanitarne“ organizacije čije bi antisrpsko djelovanje u svakoj normalnoj zemlji bilo okarakterizirano kao huškačko, antinarodno i antidržavno i kao takvo sankcionirano. Kruna mentalnog genocida nad Srbima bilo je priznanje srbijanske Narodne skupštine da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid nad muslimanima.

Kalvarija Srba se nastavlja

Ljeta gospodnjeg 2002. godine, negdje u lipnju, autor ovih redaka dao je intervju frankfurtskim «Vestima» čiji je naslov bio «Kalvarija Srba još nije počela». U intervjuu, koji se može naći na Internetu, moja je malenkost iznijela sljedeće:

Raspad Jugoslavije/Srbije je neminovan. Najprije će otići Crna Gora, zatim Kosmet, južni dio uže Srbije (Medveđa, Bujanovac, Preševo) lokalno će potpasti pod vlast Albanaca, muslimani će dominirati Sandžakom i zagorčati život Srbima, Vojvodina će dobiti visok stupanj autonomije, a unutar nje će vojvođanski Mađari početi praviti probleme. U stvari, već ih prave, pošto su se žalili Međunarodnom sudu u Strazburu da ih Srbi progone i to mnogo strašnije nego što su to radili sa Albancima! Bit će samo pitanje vremena kada će spomenuta trusna područja, na mig «Velikog brata» tražiti odcjepljenje na osnovu Povelje UN o «pravu naroda na samoopredjeljenje».

Devet godina kasnije, moje se viđenje genocida nad Srbima, na žalost, u potpunosti ostvaruje. Sada svi zajedno prisustvujemo posljednjem činu kosmetske drame koja će se, vrlo vjerojatno, završiti izgonom preostalih Srba sa tog područja. Samo da ne bude krvi.

Poziv na pres konferenciju – Palata Republike Srpske, 05.10.2011. (srijeda) u 17:00

Obavještavamo Vas da će konferencija za štampu povodom održavanja koncerta Radeta Šerbedžije i njegovog orkestra „Zapadni kolodvor“ 05.10.2011. u 20:30 u Narodnom pozorištu Republike Srpske biti održana  05.10.2011. (srijeda) u 17:00 u sali za pres konferencije Palate Republike Srpske.

            Pres konferenciju će održati:

-       GENERALNI POKROVITELJ 

      Dopredsjednik Republike Srpske, gospodin Emil Vlajki,

-    Rade Šerbedžija, 

-    GENERALNI SPONZOR

     direktor „OPTIMA GRUPE“ d.o.o. gospodin Yury Belov i 

-    ORGANIZATOR

     direktor „Queen estrade“ Zoran Đurić.

.

Položaj radničke klase u BiH

Autor: FOKUS   

nedjelja, 02 oktobar 2011 20:40

Karl Marx je u "Komunističkom manifestu" napisao da je dosadašnja historija čovječanstva okvirno poznavala samo dvije klase: većinu naroda koja je bila eksploatirana i eksploatatorsku vladajuću manjinu. Ali, s druge strane, Marx je u mnogo čemu pohvalio kapitalistički sistem koji je ukinuo sve moguće granice, državne, vjerske i nacionalne, i samim tim omogućio svjetsku cirkulaciju kapitala koji će, kako je predviđao, dovesti do znatnog poboljšanja položaja radničke klase tamo gdje kapital odnos bude zamijenio feudalni sistem. Europska civilizacija je slijedila ovu Marxovu misao stvorivši sistem blagostanja koji uključuje i široke narodne mase što je bilo nezapamćeno u dosadašnjoj povijesti.

Klasna struktura BiH: seljaci, radnici, budžetska klasa i klasa "đavoljeg trojstva". 

Ali, što bi rekao Andrić, tamo gdje počinje BiH prestaje svaka logika, pogotovo kapitalistička i građanska. Da parafraziram poznatog banjalučkog ekonomistu Rajka Tomaša, sistem u BiH je banditski. Historija tu ide račjim koracima: unazad. Stvoren je, suštinski gledano, novi, degenerirani feudalni sistem s primjesama razbojničkog, nekonkurentnog i jalovog kapitalizma gdje narod plaća puni ceh, pljačkan je od domaćih i stranih vlasti, a oni koji pune džepove, ne investiraju u domaću privredu već novac čuvaju "u slamaricama" (domaći "kapitalisti") ili njime obogaćuju inozemne privrede (na primjer, strane banke koje su zavladale domaćim bankarskim sistemom). Što se tiče pune klasne strukture, Marxova klasifikacija generalno vrijedi, ali je u BiH "obogaćena" novim momentima. Okvirno gledano, u našoj zemlji radnička klasa i te kako postoji, ali je u privrednom sektoru/smislu ili bez posla (oko 40%), ili je eksploatirana preko sive i crne ekonomije. Oni koji vladaju društvom sačinjavaju "đavolje trojstvo": to su segmenti političkog establišmenta (političke klase) asocirani s mafijom i s predstavnicima stranog imperijalizma reprezentiranog u OHR-u koji BiH drži u (neo)kolonijalnom položaju. Ovo "đavolje trojstvo", u cilju efikasnije vladavine, stvorilo je široko parazitsko tijelo: budžetsku klasu koja i sama živi na račun naroda. Dakle, cjelokupan budžet ide na plaće ove klase, a nijedan njegov dio ne ide na privredni razvoj. Da bi se ovaj čitav neofeudalni sistem održao, u narodu su implantirani "geni" nacionalizma i klerikalizma koji ljude čine "slijepim kod očiju" vraćajući ih par stotina godina unazad, prije početaka građanskog društva.

SIVA I CRNA EKONOMIJA

Pošto nema normalnog privrednog razvoja, siva i crna ekonomija čine temelje gospodarstva BiH. Siva ekonomija je prešutno dozvoljeni oblik ekonomske aktivnosti, ali koji se ne odigrava u okvirima postojeće pravne regulative, što znači da je pravno nelegalna.

- To su kratkotrajni poslovi u domaćinstvima, raznorazne tezge (rad na crno), neregistrirano izdavanje stambenog prostora, deklariranje većih troškova, niže plaće u knjigama, itd.

- Sekundarna siva ekonomija je prikrivanje ukupnih prihoda pred mafijom.

- Crna ekonomija: promet droge, reket, trgovina oružjem i ljudima, utaja poreza, itd.; crna ekonomija je pravno i ekonomski nedopustiva.

- Karakteristike sive ekonomije: izbjegavanje plaćanja poreza, doprinosa, izbjegavanje primjene propisa, na primjer, zaštite na radu, nema statističkih izvještaja.

- U BiH, a što je tragično, siva ekonomija je osnovna privredna aktivnost. Da nema nje, umiralo bi se od gladi. Eksploatacija radne snage je beskrupulozna. Tako se samo u RS radnicima duguje 800 milijuna KM na ime neisplaćenih plaća i doprinosa.

- Smatra se, da je u BiH svaki treći radnik unutar sive i crne ekonomije.

- U mnogim slučajevima, izbjegavanje plaćanja obaveza državi, rješava se korupcijom državnih službenika.

- Učešće sive ekonomije u ukupnim privrednim djelatnostima je oko 30%.

- Zbog sive ekonomije, država gubi godišnje oko dvije milijarde maraka.

- Ali, svejedno, država je zadovoljna: može raskošno živjeti, ne brinuti se previše o dobrobiti masa, a one nekako preživljavaju unutar sive i crne ekonomije.

- Na sivu i crnu ekonomiju neumitno se nadovezuje korupcija. Korupcija je podmićivanje od strane onih kojima nešto treba, onih koji mogu tim potrebama udovoljiti.

- BiH, prema međunarodnim ocjenama, spada u najkorumpiranije zemlje svijeta.

- Kod nas je korupcija prihvaćena, od svih slojeva stanovništva kao nešto normalno.

- U tužilaštvu ima 200.000 neriješenih predmeta korupcije.

- Kazne za korupciju su izuzetno rijetke, skoro nepostojeće. Na primjer, u 2009. godini bilo su svega 122 presude za korupciju što je smiješno i iznosi svega 1% od svih osuđujućih djela: u 96 slučajeva radilo se o uvjetnim kaznama, a u 26 slučajeva o zatvorskim kaznama.

KAKO SE ULJEPŠAVA SIVO-CRNO STANJE U BiH

Prvenstveno preko statistike.

- Interpretacija statističkih podataka može biti krajnje raznolika. Na primjer, nedavno je navedeno da je iz jednog entiteta u inozemstvo otišlo 300.000 osoba. Država je tvrdila da je to jedan od dokaza visokog standarda u tom entitetu. Međutim, u drugačijoj interpretaciji, a uzevši u obzir raspad ex-Jugoslavije, najveći dio odlazaka u inozemstvo se svodi na rođačke i prijateljske posjete u regionu koje su izuzetno jeftine, bezvizne i nemaju nikakve veze s poboljšanim životnim standardom.

- Drugi običajen način manipuliranja je preko jedne od srednjih vrijednosti, odnosno "aritmetičke sredine". Svi znaju za nju. Na primjer, ako jedan radnik zarađuje 300 KM mjesečno, a drugi 2.700 KM, onda je prosjek takvih plaća 1.500 KM, što je daleko od istine. Najčešća manipulacija je, dakle, oko mjesečnih primanja radnika. Tako se tvrdi kako su u BiH prosječne plaće najveće u regionu i iznose oko 850 KM! To je lažno prikazivanje istinskog stanja. Ako se uzme drugi, realniji način računanja srednje vrijednosti koja se zove "mod" koji pokazuje obilježje (na primjer: plaće) najšireg dijela neke statističke mase (na primjer radnika), onda je slika plaća potpuno drugačija. Time se, na primjer, eliminiraju plaće budžetske klase koja predstavlja manjinu stanovništva i koje se kreću u rasponu od 600 KM do fantastičnih 120.000 KM. Pokazuje se, naime, da većina, 63% onih koji rade, ima plaću do 400 KM, a 75% do 500 KM. To je daleko od medijski prikazivanih 850 KM. Dakako, u BiH uzimamo idealnu situaciju zaposlenih, onu na papire, jer oko 40% onih s najnižim primanjima ponekad godinama ne prima nikakvu plaću i/ili im se ne uplaćuju nikakvi doprinosi.

ŠTO DA SE RADI?

Evo nekih rješenja, posebno za RS, iz pera Rajka Tomaša, nedavno objavljenih u "Većernjim novostima" (28. 9):

- Vlada RS mora preduzeća i banke da uputi na tržište, da tamo zarađuju novac i odgurnu ih od javnog novca.

- Odgovorna lica treba da za poslovanje preduzeća odgovoraju svojom cjelokupnom imovinom. Privredni sudovi treba da uspostave "crne liste" direktora koji su preduzeća dovela u stečaj. Raznim mahinacijama s akcijama, fiktivnim dokapitalizacijama, obaranju vrijednosti akcija mimo pravila, ignoriranju malih akcionara, treba stati u kraj. Vlada Republike Srpske ne bi smjela da posegne za uvođenjem novih nameta privredi.

- Treba redefinirati razvojni program da se omogući da se najveći dio novca od privatizacije usmjeri u proizvodne investicije i zapošljavanje. Još nije kasno da se preostali novac usmjeri isključivo u proizvodnju i otvaranje novih radnih mjesta.

- Da sam u prilici, veli Rajko Tomaš, premijeru RS Aleksandru Džombiću bih savjetovao da beskompromisno spriječi tendencije raznih lobija i tajkuna da gospodare ekonomijom RS i da ih gurne što dalje od budžeta, da se žestoko obračuna s korupcijom u državnim organima i institucijama, te da kroz adekvatan socijalni program zaštiti sirotinju koje je sve više.

- Ako Džombić ovo ne bi mogao da uradi ili ne bi želio, savjetovao bih mu da podnese ostavku - kategoričan je Tomaš u odgovoru na pitanje što bi savjetovao premijeru RS.