Viktor Ivančić: Nećeš me, Paveliću, otjerati iz Hrvatske!

Bojim se da je Milanović istinski sljedbenik Ivice Račana, a to znači da spada u sortu lažnih reformatora. Za razliku od onih koji ga danas glorificiraju, smatram da je Račanova vladavina bila na svoj način štetočinska, ne samo zbog uludo utrošenog vremena, već i zato što su tada betonirani neki društveni standardi koje je bilo nužno razoriti. Milanović se drži istog kalkulantskog modela, iako pred njim nisu bila tolika očekivanja.

Pogrešno bi bilo reći kako »Viktora Ivančića ne treba predstavljati«. Trebale bi stranice i stranice da se podsjeti koliku su pravosudnu, ideološku i nasilničku energiju socijalizam osamdesetih – a nacionalizam devedesetih naročito – potrošili, pokušavajući ušutkati »Feral Tribune«, kojemu je suutemeljitelj i dugogodišnji glavni urednik; a potom – nažalost i u ovim novinama – i njega samoga.

Danas je Ivančić opet na margini: komentator relevantnih, ali niskotiražnih Novosti, opet je jedan među rijetkima koji upozoravaju da ustaški ispadi nisu tek puka politička psihopatologija namrštenih, ali rijetkih tipova. Intervju je napravljen nakon prošlotjednoga uspješnog Ivančićeva gostovanja u Rijeci.

Razgovarao: Boris Pavelić-Novi list

Vidite li društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti sadašnjem valu »desnila«, kako ste u Feralu svojedobno nazivali to hrvatsko vječno vraćanje istog?

– Dobro je primijećeno da se radi o »valu«, uz pretpostavku da se zna kako »valovi« čine tek površinu goleme vodene cjeline, takoreći njezin dekor. Sušta je istina da se Hrvatska kupa u svom lokalnom fašizmu, i to već više od dva desetljeća, pa me hvata smijeh od onih što su danas tako silno zaprepašteni »mračnim pojavama« kojima svjedočimo, mada su ove odavno punoljetne i faktički spadaju u društvenu rutinu. Na djelu je tradicionalna navada hrvatskog građanstva i njegovih političkih elita da od »valova« ne vide »more«, to jest da im površina služi za zakrivanje suštine. A površina je čas blago namreškana, čas se pjeni i ključa, ovisno o tome kako vjetar puše, no supstanca je stalno ista. Preobrazba Hrvatske u prostor gdje caruje nacionalna i vjerska isključivost, gdje je patriotizam samo drugi naziv za netoleranciju, mržnju i nasilje, obavljena je dakle prije dvadeset godina, a u međuvremenu, mimo skromnih kozmetičkih intervencija, nije poduzet iole ozbiljan napor da se taj pothvat neutralizira. Naprotiv, u najboljem slučaju je učinjeno sve da se on banalizira do mjere nekakvoga folklornog dodatka svakodnevici, takvog kojeg ćemo se po potrebi moći teatralno odricati, a potajno u njemu uživati.

U više sam navrata pisao o velikome trudu da se osigura antifašistički ugođaj za uživanje fašistoidnih tekovina. No sigurno je da to nije rezultat djelovanja marginalnih ekstremista, pa bi već bilo krajnje vrijeme da se ovdje progovori o ekstremizmu političkog centra. Jer nisu politički marginalci uklanjali naziv Trga žrtava fašizma, ili uništavali hiljade partizanskih spomenika, ili nazivali ulice po Mili Budaku, ili očistili biblioteke od ćiriličnih knjiga, nego je to činila državna vlast, uzastopno ovjeravana većinskom voljom biračkoga tijela. Javnost je sada tobože osupnuta Šimunićevim stadionskim »Za dom spremni«, no nitko nije bio osupnut dok je taj usklik funkcionirao kao službeni pozdrav u sklopu obuke u nekim gardijskim brigadama Hrvatske vojske, naime dok je bio ugrađen u sistem, premda se taj podatak mogao pročitati u novinama. I sada smo suočeni s nesporazumom, jer ona društvena snaga koja bi imala stvarnu moć da povede borbu protiv fašizacije društva, zapravo je takvo stanje proizvela.

Rasturanje Europe

Kako se onda učinkovito suprotstaviti? Imate li povjerenja u takozvanu liberalnu javnost?

– Ne znam kako djelovati »na širem planu«, ne bavim se političkom taktikom. Svatko je odgovoran za svoje postupke. Nisam siguran ni da nešto poput liberalne javnosti uopće postoji. Jer ako glasilo koje sebe predstavlja vodećim reprezentantom takve javnosti, u nastojanju da ukaže na opasnost od nadirućeg šovinizma, osvane s naslovom »Žele li Hrvati biti Srbi?«, onda to nema mnogo veze s liberalnim mantrama, nego s ambicijom da se »kultivira« jedna te ista nacionalistička matrica. Aktualna liberalna vlast je konstantno u takvoj pozi. Ona će, na primjer, rado organizirati raskošan državni dernek povodom oslobađajućih presuda generalima u Haagu, poticati ratnu mitomaniju i predvoditi nacionalno slavlje zbog navodne potvrde da »Hrvatska« – kao izraz skupnog identiteta – nije odgovorna za etničko čišćenje, pa dakle možemo kolektivno odahnuti, no neće razumjeti da je poniženje što joj je u Vukovaru nedavno priređeno ishod sasvim sličnog rituala. Ili joj pak neće smetati kad se na obilježavanjima ratnih obljetnica uz Vladine ministre postroji i Tomislav Merčep, optužen za masovna ubojstva. To da je Merčep na slobodi i da ga u državnome protokolu zavode kao dio obaveznog dekora, meni je nepojmljivo, no očito se smatra kako je u liberalnom duhu biti legalist i u moralno nepodnošljivim situacijama.

Radi se o tome da u javnome govoru o »našoj stvari«, koliko god debata bila agresivna i bučna, zapravo ne postoji kontrapozicija. Uvijek su to u suštini prepucavanja oko količine i kakvoće neophodnih nacionalnih čuvstava, oko produktivnog i restriktivnog hrvatstva, no nije dopušten stav da je domoljublje problematično samo po sebi, da je to parareligijska splačina koja proizvodi sigurnu štetu ako se ustanovi kao kriterij. Kada se takvi glasovi i pojave bivaju otpravljeni na daleku marginu. A i tamo se razvijaju vrlo različite strategije otpora. Društvo okupljeno oko spomeničkog izdanja »Arkzina, recimo, ustanovilo je da su se »vratile devedesete«, pa je na kioske lansiran paket s kolekcijom starih tekstova. Neki su izgleda uvjereni kako je nastupila takva strava da joj se mogu suprotstaviti samo ako se ukažu u vidu mumije.

Europa šuti. Odjednom shvaćamo da Evrope nema, ako ona nismo mi sami. Zakucavaju li to Hrvati – poslije LePenna, Vildersa, Jobbika, Zlatne zore… – još koji čavao u njezin lijes?

– Uloga Hrvatske u rasturanju Europe bit će jednaka onoj kod njezina stvaranja, dakle nikakva. Nema tog svijeta i tih integracija koje bi mogle narušiti našu provincijalnu samodovoljnost. Europa za Hrvate ionako otpočetka predstavlja virtualnu činjenicu, ideološku fantazmu ukrašenu žutim zvjezdicama, nešto čemu treba stremiti tek da bismo se udaljili od ozloglašenog Balkana, s napomenom da taj klišej naročito vole rabiti liberalni komentatori. Moglo bi se reći da nas je u ekskluzivni klub dovela mržnja, a ne ljubav.

Europska radikalna desnica parazitira na posljedicama krize, prikupljajući energiju socijalnog bijesa kojeg će onda po uhodanoj šemi nacionalizirati. Oficijelno lijeve stranke, pošto su potpuno preuzele neoliberalni koncept, izdale svoja socijalna načela i pohrlile u »zlatnu sredinu«, pretvorile su se u čudne hibridne formacije, posvećene reprodukciji vladajućeg kapitalističkog poretka, pa u igri više i nema organiziranih lijevih snaga koje bi bile protuteža jurišnoj desnici. No i tu je režijska uloga političkog središta presudna, jer Jobbik, na primjer, služi uglavnom tome da se Orban može predstavljati kao »centar«.

Politika lišaja i mahovine

Zašto, po vašem mišljenju, Ivo Josipović onako klizi niz dlaku Markić, stožeru i pridruženim batinašima što prijete?

– Josipović je do te mjere ispražnjen od sadržaja da se bez problema adaptira na svaku situaciju, dakako u svoju korist. To je politika lišaja i mahovine, dobro pristaje uz bilo koju drvnu građu. Dok traje ova histerija povodom ćirilice dobro je prisjetiti se njegova svojedobnog napada na Novosti i invektiva o »etnobiznisu«. Kada je prvi put u svom mandatu posjetio Split, spavao je u Lori. U toj ciničnoj gesti – da kao građanski uljuđeni predsjednik jedne države koristiš za rezidencijalni smještaj prostor gdje je nekoć djelovao logor, gdje su ljudi bili divljački mučeni i ubijani, i da pritom taj prostor danas nije ni na koji način obilježen, niti spomen pločom veličine pedlja, a da tebe za to nije ni najmanje briga, već tu samo spavaš, doručkuješ, briješ se i spremaš za nove državničke podvige – otprilike je sažeta nijema drama ove zemlje i njezine civilizirane vlasti, ali i moralna dimenzija Josipovićeve političke pragme.

Je li Milanović nesnalažljiv ili uplašen? U čemu je premijerov problem, pa da mu tako temeljito ne uspijeva suprotstaviti se desnici?

– Bojim se da je on istinski sljedbenik Ivice Račana, a to znači da spada u sortu lažnih reformatora. Za razliku od onih koji ga danas glorificiraju, smatram da je Račanova vladavina bila na svoj način štetočinska, ne samo zbog uludo utrošenog vremena, već i zato što su tada betonirani neki društveni standardi koje je bilo nužno razoriti. Milanović se drži istog kalkulantskog modela, iako pred njim nisu bila tolika očekivanja.

Nemogućnost adekvatnog odgovora rigidnom nacionalizmu posljedica je krvavosti ispod kože. Umjesto da se s nacionalizmom uhvati u koštac, da ga svim sredstvima prokaže i odbaci, SDP uzgaja stalnu tlapnju da će ga uspjeti servirati u ljepšem i prihvatljivijem izdanju. To je zbilja infantilno, a i s praktičnog stajališta je glupo dodvoravati se nacionalistima, jer njih sigurno neće pridobiti, a mnoge će pristojne ljude od sebe odbiti. Nekakva grozna opasnost od »podjele na dvije Hrvatske«, makar joj vodeći mediji davali kataklizmičke razmjere, samo je sijanje panike na istom fonu, kao da nije bolje da smo u ovoj stvari razdvojeni najdubljim ponorom nego da se gušimo u smrdljivom i mučnom jedinstvu. Hrvatska sloga, a ne hrvatski razdor, ima miris katastrofe! Slična je vrsta tragičnoga koketiranja, uostalom, njegovana i s Katoličkom crkvom. Uzaludno se sada zgražati nad agitacijama biskupa i kukati nad crkvenim podrivanjem laičke države, ako Milanovićeva vlada nema petlje izbaciti vjeronauk iz svjetovnih škola, što je elementarni preduvjet za izgradnju sekularnog društva. Koliko god ustupaka im pružila, popovi će koristiti svaku priliku da »crvenoj vlasti« dođu glave.

Kukasta istina

Nakon što je stvorio vukovarski stožer, Karamarko izjavljuje da je protiv vukovarskog referenduma. Nisu li se tako i Amerikanci svojedobno prekasno odrekli Talibana?

– Neće se Karamarko odreći svojih ustašoida, on se sada tek provizorno distancira, a i to pod pritiskom stranačkih mentora sa zapada. Možemo zahvaliti sreći što šef HDZ-a pati od fatalnog nedostatka karizme i što je objektivno potkapacitiran, jer bi u protivnome njegova partija već imala premoć na političkoj sceni. U zadnjim događajima činilo se da ona tek servisira Crkvu, dok je ova faktički preuzela koordinaciju konzervativno-šovinističkog »događanja naroda«. Međutim, nema sumnje da HDZ pod Karamarkom raspolaže ozbiljnim fašistoidnim potencijalom i da se jedino u tom smjeru kreće. Otkad je preuzeo stranačko kormilo on nije javno otvorio ama baš ni jednu temu izuzev ugroženog hrvatstva i osvetničkog antikomunizma najprimitivnijeg tipa, a antisrpska retorika jača je nego u Tuđmanovo doba. Uz to bi se moglo promijeniti i pravilo iz zadnjeg desetljeća prema kojemu HDZ, nakon što osvoji vlast, postaje pitomiji nego što je to njegovo prirodno stanje, jer se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju znatno smanjuje količina ucjena i disciplinskih mjera iz Bruxellesa. Vidim da se Karamarku ovih dana kroz Večernji list za savjetnika nudi skoro zaboravljeni Ivan Aralica, koji u nastavcima poduzima retroaktivnu mistifikaciju »komunizma« i zagovara široki front borbe protiv njegovih »ostataka«. Odavno se u hrvatskoj štampi nije pojavio jasnije intonirani fašistički pamflet. To je više-manje programska osnova sadašnjega HDZ-a.

U desetak dana, kustosi u Jasenovcu, Milorad Pupovac i zastupnik bošnjačke manjine Hodžić dobili su ozbiljne prijetnje smrću. Prijetnje Nataši Jovičić, potpisane sa Za dom spremni, policija ne smatra kaznenim djelom. Preuzima li to država opet pokroviteljstvo nad ustaštvom, kao što ga je imala devedesetih?

– Na ovaj način to svakako čini. Treba znati da ustašonostalgija iz devedesetih nije bila sentimentalne prirode, već je predstavljala djelatan državni projekt, što se da dokumentirati s bezbroj primjera. Kada današnje pravosuđe i današnja policija ne uspijevaju prepoznati govor mržnje, štoviše, kada sramotnim presudama upućuju otvoreni poziv rulji da ga koristi u što većoj mjeri, onda je to živa manifestacija nekoć utvrđenog državnog patronata nad ustaštvom. Nasilje tada postaje neminovno. S istim rezonom spomenuti Aralica u novinama otvoreno propagira likvidacije. Referendum protiv ćirilice, ako hoćete, nije ništa drugo nego programski izraz revolta zbog nedovršenog etničkog čišćenja. On sada traži pukotinu u demokratskoj proceduri, ali ako je ne nađe, nastavit će djelovati čekićima. S druge će strane promptno biti policijski ispitan i kažnjen urednik portala koji je, u kritičkome kontekstu, na hrvatsku zastavu montirao svastiku. Čak su i uvaženi profesori etike novinarstva graknuli kako »nema satire sa svastikom«, bijedno pretvarajući konformizam u etički kanon. Čak je i takozvana progresivna inteligencija upregnuta u obeshrabrivanje društva da pogleda istini u oči. A ta je istina, bojim se, kukasta.

U novinarstvu ste trideset godina, svega ste se nagledali, sve već znate. A posao je uvijek iznova na početku. Kažete, nije uzalud, čovjek piše zbog sebe, ne zato da mijenja svijet. Pomislite li nekad, ipak: ma pametnije bi mi bilo da sam na vrijeme uhvatio avion za Floridu… I sami ste se, uostalom, svojedobno u Feralu zajebavali: »Ostajte ondje…« Hoću reći, kakav je to život u kojem ti ne preostaje ništa drugo nego se natezati s idejama koje nisu drugo nego vrijedne prezira, i na koje bi, da možeš birati, jednostavno pljunuo i produžio dalje?

– Pitanje je toliko sugestivno da moram biti kategoričan: Nećeš me, Paveliću, otjerati iz Hrvatske!

 Tacno.net.

Priopćenje povodom najnovijih zbivanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske

Najnovija zbivanja u Narodnoj skupštini Republike Srpske šokiraju mnoge promatrače. Ali, oni se varaju, nisu u pravu jer su igre parlamentarizma jasno definirane.

Demokratski je, da oni koji imaju većinu izglasavaju ono što misle da treba izglasati. Demokratski je, i da se opozicija tome suprotstavlja. Demokratski postupak je i posljednje ponašanje opozicije sa bojkotiranjem sjednice i uručivanjem mikrofona predsjedniku Narodne skupštine. Poziciji će oni dobro doći, s obzirom na estradne performanse nekih njenih članova.

Uostalom, sjetimo se samo provokativnog ponašanja radikala u parlamentu Srbije kada su zabranjivali pristup mikrofonima vladajućoj većini, pa su ih čuvari javnog reda morali iznositi iz te institucije. Pa ipak su oni koji su se najviše isticali u tim neuobičajenim opstrukcijama sada čelni i najmoćniji ljudi Srbije.

Sve u svemu, (predizbornih) igara je na pretek, a kruha sve manje. Vjerujući da će narod ipak ovo sve preživjeti, posljednji skupštinski događaji nisu prešli prag tolerancije. Naprotiv, ako se, do izbora, sve bude odigravalo u sadašnjim, benignim okvirima, pa se počne čak i nazirati rješenje 'Sejdić-Finci', puna šaka brade, a i jeftinih dolara od MMF-a.

Bosna i Hercegovin po zamislima bošnjačke „socijaldemokracije“

Sejfudin Tokić: "Sudbina ove države apsolutno je u rukama Bošnjaka" ('Novo vrijeme', 29. 11. 2013., Naslov redakcijski)

Još mi niste odgovorili na pitanje vodi li ideja o Bosni i Hercegovini kao nacionalnoj državi Bošnjaka nekom novom sukobu?

   Ne. Nadam se da ne vodi. Kad o BiH govorim kao o nacionalnoj državi Bošnjaka(1), ja ne mislim da će Bošnjaci dominirati u takvoj državi (2).

   Ne mora se voditi nikakav rat da bi BiH postala bošnjačka nacionalna država, potrebno je samo primijeniti evropske standarde. Ne mora nigdje u Ustavu stajati da je to bošnjačka nacionalna država, ali neka se primijeni univerzalno pravo “jedan čovjek jedan glas” i BiH će biti nacionalna država Bošnjaka, baš kao što je Hrvatska nacionalna država Hrvata, Srbija Srba itd. Iako moja izjava nekome može zasmetati(3), to je rješenje koje odgovara i strancima(4), jer jedino bošnjačka vlast može spriječiti da se među Bošnjacima pojavi neki radikalizam koji bi vodio terorizmu.

…

   Sudbina Bosne i Hercegovine je apsolutno u rukama Bošnjaka (5). Oni („velikosrpski nacional- šovinisti“, E.V.) u svojim glavama moraju shvatiti da je to njihova („Bošnjačka“, E.V.) država. Naravno, to ne znači da je ona samo njihova i da nema mjesta za druge (6).

--------------

1.To je, izgleda, u glavama „socijaldemokrata“ gotova stvar.

2. ON, dakle, tako NE MISLI. Ali, bože moj, ako bude drugačije, što on tu može.

3. Smeta, smeta! I jednom i drugom konstitutivnom narodu, Hrvatima i Srbima.

4. Zanimljivo je, da je i jedan drugi „socijaldemokrata“, Ž.K., u svom nedavnom intervjuu,

    također ustvrdio da su stranci, u protekle dvije decenije, prvenstveno favorizirali (nekad)

    Muslimane, (danas) Bošnjake.

5. Ama nije čovječe. Vjerujte nam na riječ.

6. Vrlo, vrlo utješno. Pošto autor gornjeg teksta nije naveo u kojem statusu ćemo „MI DRUGI“

    biti, postavlja se slijedeće pitanje. Hoćemo li „MI DRUGI“ imati barem, kao nekad, status

    „RAJE“, ili ćemo, u „modernoj političkoj terminologiji“, imati status „KONSTITUTIVNE

    RAJE“?

KOMENTAR KOJI SE NAMEĆE

Prijetnja je jasna: „VI DRUGI“, ako budete dobri, omogućit će te, u našoj, bošnjačkoj, državi (koja je, perspektivno gledano, gotova stvar), da na vlast dođu dobri političari  koji će se dobro odnositi prema vama. U suprotnom, doći će na vlast loši političari, pa vama kako bude! Mašala(h)!

Čestitka povodom velikog jevrejskog praznika Hanuke

Dopredsjednik Republike Srpske, gospodin Emil Vlajki uputio je danas čestitku svim pripadnicima Jevrejske zajednice u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, povodom velikog jevrejskog praznika Hanuke.

“U ime članova Kabineta i u svoje osobno ime, svim pripadnicima Jevrejske zajednice u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, upućujem najiskrenije čestitke povodom Hanuke velikog i radosnog praznika svjetlosti posvećenog čudesnom ponovnom posvećenju Drugog Hrama, odbrani nacionalnog identiteta i duhovnosti i obnovi političke nezavisnosti, nakon pobjede Jevreja Makabejaca nad nadmoćnijim paganskim helensko-asirskim zavojevačima.

Uz čestitke povodom radosnog praznika slobode, posvećenja i svjetlosti, želim Vam da Hanuku proslavite u radosti i veselju, u krugu obitelji i dragih prijateljia, i da svim narodima u Bosni i Hercegovini svjetlost Hanuke donese nadu u bolju budućnost, ekonomski preporod uz uzajamno poštovanje, uvažavanje i toleranciju.“

HANUKA LESIMHA!

Priopćenje povodom raskoraka unutar vladajućeg političkog establišmenta RS

Vrijeme je, izgleda, za referendum.

Naime, jučer je ministarka pravde Republike Srpske bezuslovno predložila stvaranje još jedne institucije na nivou BiH: ’Viši apelacioni sud’, priznajući implicite ’Sud i Tužilaštvo BiH’.

S druge strane, Predsjednik RS je bio, ali sa dijametralno suprotnom izjavom, isto tako kategoričan: "Nema Apelacionog suda. To nije 'stvar' koja se može izdvojiti niti formirati. Neće pomoći ni preporuke Evropske komisije".

Ovaj bi trend demokratske konfrontacije vjerojatno dobro došao u politički život RS u nekim normalnijim vremenima, ali sada zbunjuje narod, i u suštini se svodi na dilemu: „Da li jačati državu BiH ili ne?“

Narod Srpske bi trebalo da na to dade odgovor.

I da odmah dodam, a u slučaju negativnog odgovora, da to, ni u kom slučaju, ne znači rušenje BiH. Ni jedan narod, pa ni srpski, ne može pristati na suživot s nekim, ako ga taj netko uporno etiketira kao genocidnog, a međunarodno priznati teritorij na kojem taj narod živi također tretira  genocidnim. Taj narod, srpski, također ima osjećaj da ga se diskriminira kako unutar pravnog sistema, tako i unutar drugih institucija BiH.

Ako bi se našlo dovoljno mudrosti, posebno sa bošnjačke strane, da se takav osjećaj srpskog naroda efektivno otkloni, i ako bi se sve uradilo da zajedničke institucije BiH istinski budu pravedne prema svim narodima i građanima, ova bi država mogla i morala da opstane kao zemlja prosperitetnog suživota.

Mada to, vjerojatno, ne znači mnogo, ja bih se prvi iskreno i odlučno založio za takvu državu.

                                                            

Dopredsjednik Republike Srpske, gospodin Emil Vlajki

Priopćenje povodom krize pohađanja nastave u Konjević Polju - prijedlog za rješenje krize

Roditelji, Bošnjaci, u Konjević Polju, suštinski su u pravu kada traže da jedan dio predmeta koji je vezan za specifičnosti njihove nacije bude predavan njihovoj djeci.

Jasno je, na primjer, da je čist ekavski izgovor relativno slabo prisutan u BiH, i da njegovo nametanje, pogotovu onima koji imaju drugačiju jezičku i drugu kulturu, mora djelovati frustrirajuće. Isto je tako jasno, da u književnosti, pretjerano davanje značaja piscima jedne etničke skupine na uštrb druge, također nije u redu. Isto bi se tako, u izučavanju povijesti, moralo doći do kompromisa koji ne bi bili frustrirajući ni za jedan od tri konstitutivna naroda, itd. Naravno, takve bi se stvari morale usaglasiti na nivou BiH.

U konkretnom slučaju, a uzevši u obzir i neophodnu humanu dimenziju, a ta je da je neprihvatljivo da djeca izgube čitavo polugodište, a da ne idu u školu, trebalo bi, ako se ne nađe neki bolji model, da se za bošnjačku djecu omogući izvođenje nastave tako što će bošnjački nastavnici od petog do devetog razreda preuzeti nastavu sporne grupe predmeta od prvog do petog razreda.

Možda će Konjević Polje, ako se ovaj prijedlog usvoji, biti pozitivan podsticaj za jednu sveobuhvatniju i pravičniju reformu, u budućnosti, cjelokupnog osnovnog obrazovanja u čitavoj BiH.

Priopćenje povodom otkrivanja primarne masovne grobnice u Tomašici kod Prijedora

Slike ekshumacije više stotina tijela, rezultat zločina najvjerojatnije nad Bošnjacima i Hrvatima, u mjestu Tomašica kod Prijedora, ostavljaju prostor samo za bol, suze i molitvu.

Pridružujemo se svima koji opravdano vjeruju da tu leže njihovi najmiliji u njihovoj boli,  uz izraze najdublje sućuti.

Kabinet dopredsjednika Republike Srpske, gospodina Emila Vlajkija