Drugi
travanj, dan nove runde pregovora između Srbije i EU, a glede budućnosti
Kosmeta, nije jedino značajan za Srbe, već i za Republiku Srpsku, pa i za
čitavu BiH. Vojislav Koštunica je jasno definirao ove pregovore kao ucjenu od
strane SAD, Brisela i Njemačke po shemi: „Srbijo, faktički priznaj neovisnost
Kosova, pa ćeš dobiti datum za pregovore sa EU“.
Naravno,
takvu ucjenu koja u mnogome liči na onu u Rambujeu 1999., ali i na onu iz
1914., učinjenu od strane Austrougarske, svaka bi država odlučno odbila. Sa
visokim stupnjem vjerojatnosti, to će Srbija i sada uraditi.
Ipak,
pogledajmo posljedice alternative po kojoj bi Srbija kapitulirala. Nije stvar
jedino u tome što bi ona, po tko zna koji put već, pogazila svoje dostojanstvo,
nego bi to odredilo i geopolitičku budućnost ovog dijela Balkana. Kapitulacija
Srbije bi značila i pobjedu pro NATO orijentacije. Istovremeno, Rusi bi ukinuli
svaki vid pomoći Srbiji. Automatski, više ne bi bili zainteresirani ni za
Republiku Srpsku, jer im ona bez Srbije ništa posebno ne znači.
U
NATO-ovskoj BiH, a bez pomoći Srbije i Rusije, RS bi ubrzo nestala. U
novonastaloj situaciji, egzodus Hrvata, koji su najveće žrtve etničkog čišćenja
u BiH, bio bi krajnje intenziviran, posebno iz Centralne Bosne. U Španjolskoj
postoji slijedeća izreka: „Dva toreadora jedan bik, jedan toreador jedan bik,
jedan bik.“
