Nakon brojnih izjava Davutoglua i Erdogana o organskoj vezi Sarajeva i Istambula (ovog
puta je pridodat i Damask), hrvatski i srpski (kršćanski) političari ponovo
„burno“ reagiraju, poručujući Turskoj „da skloni prste od BiH“.
Ove su izjave, naravno, za javnost, „pucnji iz prazne
puške“, kavansko nadmudrivanje i bit će za par dana zaboravljene. Svima je
jasno da je Turska već tu, zahvaljujući prvenstveno SAD-u i NATO-u. Uostalom,
dovoljno je pogledati na Balkanu
potencijalne islamske krajeve i države: Tursku, Albaniju, samoproklamirano
Kosovo, pola Makedonije, dio Crne Gore, Preševsku dolinu, Sandžak i pola BiH.
Pitanje je samo vremena kada će se ta područja vjerski i ideološki uskladiti.
Politička realnost zahtijeva da se prestane sa
demagoškim osudama prisutnosti Turske na Balkanu već da se stupi u dijalog sa
ovom srednje velikom silom. Pritom se mora jasno staviti na znanje svima koji
misle drugačije, da Hrvati u Federaciji moraju dobiti svoju političku, vjersku
i kulturnu autonomiju, kao i da Sarajevo ne znači simbolički cjelokupnu BiH,
već samo područja u tom entitetu pretežno nastanjenih Bošnjacima-muslimanima.
Bitno je, da se u to prvenstveno ubijedi i Turska koja
bi trebalo da moderira stavove Bošnjaka-muslimana jer, u protivnom, zbog mogućih
teških konflikata koji bi izbili, bila bi dovedena u pitanje već osvojena
pozicija Turske na Balkanu.
Turska je značajna zemlja za cjelokupan Balkan, može
mu znatno pomoći u njegovom razvitku i zbog toga je više nego dobrodošla. S tim
što njena ekspanzija mora biti, kako bi to rekao jedan starogrčki filozof,
provođena s mjerom.
