Dopredsjednik RS Emil Vlajki čestitao Ramazanski bajram

Dopredsjednik Republike Srpske Emil Vlajki čestitao je danas, vjernicima islamske vjeroispovijesti, veliki blagdan Ramazanski bajram. Tom prigodom gospodin Vlajki se vjernicima islamske vjeroispovijesti obratio sljedećim riječima:

„Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini upućujem najiskrenije čestitke povodom velikog praznika, Ramazanskog bajrama.

Želim Vam da ovogodišnji Ramazanski bajram proslavite u miru, zdravlju i sreći, u duhu tradicije i običaja i dobrom raspoloženju okupljanja s obitelji i prijateljima.

Neka Vam Bajram bude ispunjen srećom i Božjim blagoslovom.

BARAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!“

Protiv svih zastava

Milorad Dodik je postao pravi majstor u „dizanju tlaka“ takozvanoj međunarodnoj zajednici. Ode čovjek na odmor, ali stalo mu je da joj malo „zapapri“ pa da par izjava u stilu: „preispitat ćemo u Skupštini ulogu Vijeća naroda u RS (čitaj: a možda i ukinuti to tijelo koje nas neprekidno harangira)“, zatim: „otvorit ćemo predstavništvo RS u Sarajevu“ itd. Iako je rasprava o bilo kojoj instituciji uvijek poželjna, ne može se ni „s glave“ desiti da se Vijeće naroda legalno ukine, pa njegova izjava nema nikakve vrijednosti. S druge strane, to što Bošnjaci u Parlamentu tu instituciju najčešće zloupotrebljavaju u ime  povrede„nacionalnog interesa“, i nije tako strašno. U svim je parlamentarnim demokracijama harangiranje legalne vlasti na različite načine, unutar skupštinskih pravila igre, uobičajena praksa, s tim što se tamo radi o građanskim društvima od kojih smo mi u BiH, kao feudalno društvo sa snažnim segmentom razbojničkog kapitalizma, barem dva stoljeća daleko.

U vezi Dodikove ideje o otvaranju predstavništva RS u Sarajevu, to je već ozbiljnija stvar. Dejtonska BiH je (kon)federalna država sa vrlo malo međusobne povezanosti (ideološke, političke, ekonomske, kulturne), te kao i niz sličnih država sa izrazitim konfederalnim elementima (Belgija, Švicarska, Španjolska, itd), Republika Srpska bi mogla imati neki punkt u glavnom gradu BiH, Sarajevu, koje je praktično bošnjačko i u kojem više nema ni Srba ni Hrvata „osim na kašičicu“. To bi bilo izuzetno korisno za međusobno bolje razumijevanje unutar bosansko-hercegovačkog „melting pot-a“. A možda bi i buduća asocijacija hrvatskih općina u Muslimansko-hrvatskoj federaciji (tako se „Federacija“ izvorno zove), čiji se obrisi već naziru, mogla razmisliti o sličnoj inicijativi glede otvaranja svog predstavništva. Možda bi u tom slučaju etničko čišćenje i uništavanje kulturnog duha Hrvata u ovom entitetu dobilo reverzibilan tok.

I ma što god tko mislio o Dodiku, on za građansku i ekonomski modernu Bosnu i Hercegovinu čini mnogo više od Bošnjaka koji čitavo vrijeme govore o građanstvu a, u stvari, u praksi pokazuju da žele unitarnu, a poneki i teokratsku, BiH gdje bi oni dominirali. Dajmo jedan primjer. Dodik je učinio da profunkcioniraju rafinerije u Brodu i Modričima. I bez obzira na suštinski neopravdane priče njegovih kritičara, ova su se područja bukvalno „digla iz mrtvih“ i grade neku budućnost. Ali, istovremeno, Dodik je time snizio cijene naftnih proizvoda za cirka 70 dolara po toni od čega je i sama Federacija profitirala za više stotina milijuna dolara. Bivši premijer Federacije, Branković, je u niz navrata istakao korisnost Dodikovog poduhvata za BiH. Usprkos tome, pojedini carinski punktovi koje kontrolira Sarajevo kao da uporno harangiraju rusku firmu koja, između ostalog, omogućava preradu i promet naftnih derivata u BiH.

Dodik je čovjek neiscrpne energije, doduše ne previše sofisticiran, i izrazite poslovne inteligencije, sve u svemu najsposobniji političar na Balkanskim prostorima. Jest, priča se, i da voli priskrbiti sebi i svojima, priče su politikantskog karaktera, ali i da je tako,tko to danas, ne samo u BiH nego i u svijetu, ne radi? Da je Europa inteligentna i da joj je istinski stalo do napretka BiH, a pod pretpostavkom da je u stanju da se oslobodi tutorstva SAD, ona bi nametnula novi ustav Bosni i Hercegovini sa velikim predsjedničkim ovlaštenjima. Stavila bi na čelu države Dodika, i BiH bi u nekoliko godina postala ekonomski moderna, građanska država čuvajući usput i ravnopravnost njenih naroda. Dodik ima istinskih potencijala da to realizira, samo mu treba dati pravu priliku.

Nažalost, Bošnjaci-„platformaši“, osim deklarativno, a i vrlo providno, ne žele građansku državu. Gurani od svojih moćnih međunarodnih saveznika po sistemu: njih i onih tamo preko“ velike bare“ zajedno s „bošnjačkim Inckom“ je tristo milijuna + milijardu pride onih trećih, vode vrlo opasnu igru. Ona se sastoji u slijedećem: zainatiti se glede formiranja vlasti u BiH bezobzirno negirajući potpuno razložne srpske zahtjeve. I kada se premaše svi razumni i nerazumni rokovi oko toga, onda će „međunarodna zajednica“,  koja svim tim manipulira, „sasvim opravdano“ reći: „vidite, mi smo vas pustili da sami nešto uradite, a vi ni poslije godinu dana niste uspjeli da se složite“. I nakon toga će, pošto proglase Dodika „remetilačkim faktorom koji neprekidno i grubo spriječava euroatlantske  integracije BiH“ i glavnom opasnošću za mir u svijetu, mliječnoj stazi i crnim rupama, a u cilju „zaštite“ interesa bosanskohercegovačkih  građana, oktroirati novi ustav gdje će Bošnjaci dobiti sve komandne poluge u državi.

Insistirajući s punim pravom na odabiru premijera BiH iz HDZ i ministra vanjskih poslova iz RS, ipak se čini da je Dodik logički natjeran da naglavačke uleti u prethodno rečeno, i da možda ne vidi baš dobro u što je upao. Situacija je, u izvjesnom smislu, slična onoj u Rambujeu prije 12 godina kada je Olbrajtova postavila takav ultimatum Srbiji kojeg ni jedna zemlja na svijetu ne bi mogla prihvatiti pa je, nakon odbijanja ultimatuma, NATO započeo  sa agresijom. Ovdje je scenario različit, ali su cilj i suština isti: stvoriti neprihvatljivu situaciju za srpsku stranu koja se želi uništiti.  Ako Dodik ne uspije izbjeći, makar i po gorku cijenu žrtvovanja jedne od naznačenih fotelja, ovu zamku, njegova dosadašnja uspješna borba protiv svih zastava, a za očuvanje Srpske, mogla bi lako doživjeti težak udarac ove jeseni.

Samo se Srbija može dijeliti

U posljednje vrijeme, u Srbiji su učestale izjave o „podjeli Kosova“. Naizgled, s obzirom na goreće tekuće probleme u južnoj srbijanskoj pokrajini, ovakve izjave mogu djelovati kao zdravorazumske, pa čak i humane. Ali, suštinski, pravno i ljudski, one su antisrbijanske i, šire gledano, antisrpske. Čudno je, na primjer, da Ivica Dačić, potpredsjednik Srbije to ne zna. Pa ako već nije stručnjak za međunarodno pravo i međunarodne odnose, što rade njegovi savjetnici za te oblasti? Ili se, možda radi o nečem sasvim drugom što više zadire u pitanje morala? Što bilo da bilo, ako potpredsjednik Srbije to ne zna, a predsjednik Tadić šuti o tome kao zaliven, dok se s druge strane kao pokvarena gramofonska ploča poziva na međunarodno pravo, potrebno im je izvjesno stručno prosvjetljenje.

Elem, da bi se po međunarodnom pravu nešto dijelilo, treba da kao takvo i međunarodnopravno postoji. Kosovo, ta samoproklamirana, nelegalna tvorevina, nema tu karakteristiku. Točno je, da je ta kvazi država priznata od 70 zemalja svijeta, ali se ona kao „državna“ tvorevina održava jedino okupacijom tog srbijanskog teritorija od strane vojnih snaga „međunarodne zajednice“ kojom, naravno, upravljaju Sjedinjene Države i koje su sve učinile da se Kosmet osamostali u obliku „države“. Ali, SAD, što se „države Kosova“ tiče, neće nikada moći postići ono najvažnije: istinsko priznanje te, silom nastale, protivno postojećem međunarodnom pravu, tvorevine. Osim, ukoliko, sama Srbija to ne uradi. Dakle, usprkos brojnim priznanjima, „ država Kosova“ nije članica ni jedne važnije međunarodne jeinstitucije, a posebno, ni Evropske Unije ni Ujedinjenih Nacija. Mogu ovu nelegalnu tvorevinu priznati još mnoge druge zemlje, ali ona će i dalje ostati nelegalnom tvorevinom.

„Međunarodna zajednica“, samim tim što nije u stanju ugurati „državu Kosova“ u najvažnije međunarodne institucije, implicite i eksplicite priznaju da je postojeće međunarodno pravo još uvijek nezamjenjivo i, što je jednako važno, priznaju i pun teritorijalni integritet Srbije gdje je, prema tome, uključena i srbijanska pokrajina „Kosovo i Metohija“. I to je nec plus ultra, poenta svega oko KIM-a. Sve u svemu, kada vlasti u Srbiji govore o „podjeli Kosova“, i pod pretpostavkom da to rade iz neznanja, one su te koje se odriču dijela svog teritorija jer, međunarodnopravno gledano, jedino one to mogu i učiniti. Drugim riječima, govoriti o „podjeli Kosova“ znači dati toj nelegitimnoj tvorevini pun legitimitet od strane onih koji jedini taj legitimitet i mogu dati. Nekada su takve izjave i čini potpadali pod krivični zakonik zbog toga što je njima rušen teritorijalni integritet izvjesne zemlje.

Što bilo da bilo, ostaje logičan zaključak, da se jedino Srbija može dijeliti. I tu treba biti fleksibilan. Po klasičnim teorijama međunarodnog  prava, a uzevši u obzir i Realističnu Teoriju, da bi jedna država mogla međunarodnopravno egzistirati, mora imati punu kontrolu nad cjelokupnim teritorijem. Jasno je, da Srbija to svojstvo nema i da više ne može kontrolirati prostor južno od Ibra. U kojoj će institucionalnoj formi Srbija taj dio svog teritorija dogovorno tretirati u nekom eventualnom sporazumu sa „međunarodnom zajednicom“, it remains to be seen (ostaje da se vidi). Ali je sasvim sigurno da sadašnja vlast u Srbiji ne smije ni po koju cijenu dozvoliti da se cjelovitost njenog teritorija do Ibra dovede u pitanje, pa ni po cijenu nekakve imaginarne i sve dalje Evrope.

S druge strane ne postoji nikakav mutatis mutandis, barem što se tiče komparacije BiH sa Srbijom. Srbija je cjelovit međunarodno priznat višestoljetni teritorij. Sadašnja Bosna i Hercegovina je Dejtonski nastala kao asocijacija dvaju teritorija: Hrvatskomuslimanske Federacije i Republike Srpske; oba entiteta imaju i danas značajna državnopravna svojstva i učinkovitosti, „što međunarodna zajednica“, iako insistira na cjelovitosti BiH, nikada ta državnopravna svojstva oba entiteta nije dovela u pitanje. Tu bi jedino mogao biti sporan veći entitet koji je prvobitno, prema Vašingtonskom Sporazumu, konfederacijski uređen s namjerom da se taj teritorij u budućnosti dodatno konfederira sa Hrvatskom. Što se tiče rukovodstva Republike Srpske, ono je svjesno svoje konkretne i povijesne odgovornosti, ne želi da zlorabi svoje državnopravne mogućnosti i smatra da je BiH dovoljno širok politički, pravni, ekonomski i socijalni okvir za suživot dvaju entiteta. Ipak, kada se radi o Balkanu, sve je moguće, pošto je jasno da granice sadašnjih država još uvijek nisu fiksirane.

Posljednji Kosovski boj

„Biti il' ne biti? - pitanje je sad. Je l' ljepše u duši trpjeti praćke i strijele sudbe objesne, ili na oružje protiv mora bijeda dići se, i borbom učiniti im kraj?“ (Šekspir, Hamlet)

Šteta je, što Srbija u ovom času nema na svom čelu izvjesnog socijaldemokratu, prvog ratnika Federacije. On je Hrvatima zaprijetio da ako i pomisle da ostvare neku svoju autonomnu oblasti te da tako, po njemu, otkinu dio bošnjačkog lebensvelta (životnog prostora), da će biti krvi do koljena, tako da će sadašnje klanje u Libiji biti Diznilend u odnosu na ono što bi se u Federaciji dešavalo. Isti socijaldemokrata vidi sebe i kao Valtera (Tita) koji brani multikulturno muslimansko Sarajevo i Federaciju, a sutra, ako On bude htio, i čitavu BiH. Mašalah (MA ŠA ALLAH, božja volja)! Dakle, da je taj strašni ratnik na čelu Srbije umjesto sadašnjeg predsjednika srbo-Gandija, sredio bi za tili čas međunarodnu zajednicu, NATO i specijalne policijske snage Albanaca i zavijorio srpsku zastavu nasred Prištine za sve vijeke vjekova.

Nažalost, Srbi nisu te sreće da imaju takvog vođu, pa iz dana u dan tonu u sve veće samoponiženje. Ono malo Srba što je ostalo na Kosmetu prepušteno je samo sebi i vode svoj posljednji smrtonosni boj kako protiv svojih susjeda Albanaca, tako i protiv najmoćnijih NATO zemalja Zapada. Njihova braća s druge strane, silom oružja uspostavljene granice, bez ikakvog vidnog interesa gledaju novu srpsku Golgotu koja je, možda, i dogovorena sa Zapadom od strane srbo-Gandijevaca. Bit će malo medijskog pisanja, preostali Srbi će se iseliti sa Kosmeta i bura u čaši vode će se ubrzo smiriti, a ostatk Srbije će biti u Evropi. Tako su, s izvjesnom vjerojatnošću da je to točno, projektirali srbo-Gandijevci, istaknuti miroljupci i fanatični pobornici međunarodnog prava. Doduše, postoje u Srbiji i oružane snage, ali one se, kako je više puta rečeno, upotrebljavaju jedino protiv srpskih huligana!

Situacija na Kosmetu je, međutim, očajnička po tamošnje Srbe. Okupacione NATO snage (potpuno je svejedno kako se zovu: EUFOR, EULEKS, itd) koje slijede upute političkih vrhova najmoćnijeg dijela Zapada, otvoreno surađuju sa vlastima nelegalno proklamirane države Kosovo. Otužno je gledati kako kosmetski Srbi pregovaraju sa komandantima okupacionih NATO snaga. Ti generali su olovni vojnici prvenstveno SAD, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, i njima je dato naređenje da nelegalne albanske vlasti zauzmu svoje nove granice. I nikakvi pregovori sa ovim olovnim vojnicima, pregovori koji se, ustvari, svode na nemilosrdno ponižavanje Srba, neće ove direktive promijeniti.

Sve u svemu, situacija se svodi na slijedeće. Kosmetski Srbi su prepušteni sami sebi  na milost i nemilost pošto beogradske vlasti osim jalove retorike i otužne patetike, neće ni prstom mrdnuti da im pomognu. Mada, istini za volju, Srbija, prema Kumanovskom sporazumu iz 1999., ima pravo da na Kosmetu drži oko tisuću vojnika, policajaca i carinika. Ali toga, beogradske vlasti koje toliko cijene međunarodno pravo, nikako da se sjete! Povrh svega, kosmetski Srbi, prvenstveno oni do Ibra, nemaju nikakvog adekvatnog oružja kojim bi se suprotstavili okupacionim snagama. Drugim riječima, ako žele da ne izgube svoja tisućljetna ognjišta, preostaje im jedino, ono što je za beogradske vlasti tek neplodna retorika, gandijevski način borbe. Moraju, dakle, održati barikade koje su uspostavili, biti neprekidno i masovno na njima i, bez ikakvog nasilja, iskazati svijetu dostojanstvo i ljubav prema svojoj rodnoj grudi. Ako se nekoliko desetaka tisuća Srba bude, u ovom smislu, beskompromisno ponašalo, NATO okupacione snage bit će nemoćne. Dilema kosovskog raspeća Srbije: otići-pobjeći ili ostati, jest hamletovska, ali vrijedi i pokušati i istrajati u borbi za svoj duhovni i teritorijalni identitet.

Muke po Srbiji

Autor: FOKUS   

nedjelja, 31 jul 2011 17:40

Već više od deset godina nova, "demokratska"  Srbija doživljava pravu Golgotu: teritorijalnu, političku, mentalnu, moralnu, duhovnu i ekonomsku. Otkidaju joj se teritoriji, ubjeđuje se da je njen narod genocidan, njene su političke i kulturne elite postale sluge zapadnog imperijalizma, Pravoslavna crkva snažno naginje katolicizmu, a povrh svega, narod je nezaposlen i gladan.

Srbijanci moraju svakodnevno posmatrati kako su njihova braća na Kosmetu gažena okupatorskom čizmom "međunarodne zajednice", dok vlasti u Srbiji, osim isprazne retorike, ni prstom da mrdnu kako bi se suprotstavile ovom međunarodno pravnom nasilju. Tragikomična strana toga je šminkersko pokazivanje nekoliko desetina džipova srbijanske policije koji su, navodno, na "liniji razgraničenja" s okupiranom južnom srbijanskom teritorijom kako bi, eto, pomogli svojoj braći s druge strane silom uspostavljene granice.

I dok se ta farsa odvija pred TV kamerama, srbijanski Predsjednik patetično uzvikuje kako se Srbija neće dati isprovocirati i kako ona neće ratovati ni zbog Kosova i Metohije, ni zbog Srba koji tamo žive kao u tamnici, pošto se drugačije ne može u Evropu. A njegov Premijer ne govori o nelegalnoj vladi u Prištini, već o privremenoj vladi. Istodobno, ovaj posljednji cinično izjavljuje kako ova vlada nikada neće priznati nezavisno Kosovo. Pa i neće, pošto su joj dani odbrojani. Srbija, dakle, ne misli upotrijebiti nasilna već mirna rješenja za saniranje kosmetske krize. Sve skupa ispada kao da su tamošnji Albanci zavladali milom Kosovom i Metohijom.

Kao da Srbija nije bila bombardirana od strane NATO, kao da potom NATO nije okupirao KiM, kao da se nakon toga nije desio izgon i pomor tisuća preostalih Srba, kao da tamo Srbi nisu bili ubijani radi rasprodaje njihovih organa, kao da 2004. godine nije došlo do brutalnog istrebljenja i progona Srba na pojedinim lokalitetima južno od Ibra i paljenja njihovih domova od strane Albanaca a uz pomoć NATO snaga, kao da je rušenje 200 srpskih samostana rađeno nenasilno, kao da se sadašnje slamanje Srba na sjevernom dijelu KiM ne događa nasilno združenim snagama NATO i specijalaca policije kosovskih Albanaca, i da ne nabrajamo. Sve je to nevažno i nedovoljno da bi se za to ratovalo. Kako bi netko uopće mogao biti isprovociran i suprotstavio se ovim neljudskim postupcima silom. Sjetimo se samo Malvina, nekoliko ostrvskih kamenjara uz obalu Argentine, tada kolonije Velike Britanije, a koje su Argentinci pokušali, s pravom, zaposjesti. Velika Britanija nije ni trenutka oklijevala, iako se ta ostrva nalaze hiljadama milja daleko od njih, te je zaratila s Argentinom i vratila svoju koloniju.

Ali, tragediji Srbije nikad kraja. Još jedna donijeta patetična, "nenasilna" rezolucija u Skupštini o aktualnoj kosmetskoj krizi iskazuje njenu totalnu nemoć. Svi su joj se počeli rugati i potcjenjivati je. Tako Jovan Divjak dolazi prije par dana trijumfalno u Sarajevo iz pritvora u Austriji i izjavljuje kako mu je drago što je druga strana, Srbija, izgubila sudski proces protiv njega. Jer, nastavlja Divjak, Srbi su u ovih dvadeset godina sve izgubili: teritorije, čast i kredibilitet. Frojd je pred kraj svog života iznio teoriju kako pojedinac i narodi imaju u sebi ukomponiran nagon samodestrukcije, a na sadašnju Srbiju se ta teorija savršeno može primijeniti.