Priopćenje povodom izjave Patrika Muna o njegovoj frustriranosti Predsjednikom RS

Veleposlanik najmoćnije zemlje na svijetu u posjeti Srpskoj, odbio je da se vidi sa predsjednikom Dodikom zato jer, navodno, Predsjednik na njega djeluje frustrirajuće!?

Na ovaj postmoderan način diplomatskog verbalnog, „učtivog“ odnošenja, Dodik mu je poručio da i na njega djeluje frustrirajuće ponašanje najmoćnije zemlje na svijetu koja nikako da shvati frustriranost Srba. Frustriranost zbog toga što se bombardiraju, demoniziraju, ucjenjuju, zato što im se otkidaju teritoriji, što ih se proglašava genocidnim narodom, zbog toga što se Srpska naziva „genocidnom tvorevinom“, što joj se ukidaju Dejtonske nadležnosti, zato što se zločini učinjeni Srbima ne procesuiraju, zato što se srpske žrtve sporo, ili nikako, ne identificiraju, zbog toga što se legalno izabrani srpski predstavnici, „onako đuture“ smjenjuju sa smiješnim obrazloženjima, i tako dalje.

Imaju i Hrvati, uovom našem neokolonijalnom protektoratu, zbog ponečeg da se frustriraju. Zato što su ih Ameri prevarili Vašingtonskim sporazumom 1944., zato što im je ukinuta Herceg-Bosna, zato što im je uništena, materijalno (vojnom intervencijom!) i financijski, njihova banka, zato što „bošnjački Incko“ radi na štetu hrvatskog naroda u Federaciji, zato što administracija „Ujka Sama“ odbija bilo kakvu pomisao na treći, hrvatski entitet, itd.

A i Bošnjaci-muslimani su frustrirana, ali u ovom času mudro šute zato jer im Ameri i njihov NATO daju punu podršku u svemu, a na uštrb Hrvata i Srba. Bošnjaci-muslimani pate zbog toga što, na primjer, najmoćnija zemlja na svijetu prouzrokuje masovno uništavanje njihove braće po vjeri u Afganistanu i Iraku, ili što kontroliraju i eksploatiraju naftne resurse islamskog svijeta.

Svi su dakle frustrirani, a zajednički nazivnik, imenitelj svih tih frustracija je, upravo, prva svjetska velesila i njeno razorno djelovanje. Bilo bi dobro, kada bi se njen veleposlanik u BiH nad ovom činjenicom malo i zamislio.

Priopćenje povodom „Briselskog parafiranog sporazuma“

Ovo je početak nove faze tragedije srpskog naroda, posebno onog na Kosmetu. Od sada, ako državni srbijanski vrh potpiše „Briselski parafirani sporazum“, onda je Kosmet, sa smiješnom autonomijom svog sjevernog dijela, pod jurisdikcijom „Republike Kosovo“ što znači da je ova NATO tvorevina i službeno priznata od Srbije koja je time sebi amputirala 15% teritorija.

To što je potpisano da će „Republika Kosovo“ poštivati postignut dogovor o autonomiji kosmetskih Srba, može se „objesiti mačku o rep“. U relativno kratkom vremenu, njene jedinice potpomognute tamo stacioniranim NATO trupama, preuzet će totalnu vlast na čitavom teritoriju. Primjera za to, na našim prostorima, ne manjka. Tako su, prilikom operacije „Oluja“, hrvatske trupe ignorirale vojnike OUN-a koji su razdvajale Hrvate i Srbe. Ili, 2004., NATO trupe su na Kosmetu zajednički, skupa sa Albancima, vršile etno-genocidno čišćenje Srba na tim prostorima.

Sramota je za čitavu zapadnu civilizaciju da se, u zadnjih 20 godina, jedan europski narod, Srbi, tretira kao nekada Jevreji, da se bombardira, decimira, demonizira, ucjenjuje, tjera u koncentracione logore, protjeruje te ekonomski i teritorijalno uništava. Tragedija Srba poprima epske razmjere, pošto će Zapad sa takvom praksom nastaviti i u ovoj deceniji.

Preostali Srbi na Kosmetu imaju tragičan izbor. Ili da se odupru i da dobrim dijelom izginu, ili da (na vrijeme) pobjegnu.

A što se tiče ostatka Srbije, njena kalvarija će se, ako ne iskrsne neki istinski vođa i pokret, nastaviti. Primjer Jugoslavije je jasno pokazao da, kada se jedna zemlja počne raspadati, njen raspad se više ne može ničim zaustaviti.

Priopćenje povodom upozorenja Аmeričke ambasade da se ne gradi pravoslavna crkva u blizini Memorijalnog centra

Kao bomba je odjeknula vijest da je Ambasada SAD pozvala vlasti RS, kao i crkvene vlasti, da ne grade crkvu u Budaku koja bi bila blizu (?!) Memorijalnog centra u Potočarima kod Srebrenice. Moralizatori su nadali dreku kako je to neprihvatljivo jer to znači grubo miješanje jedne države u interne stvari druge države.

To, međutim, jednostavno nije istina. BiH, a pogotovo njen srpski dio, je kolonijalni protektorat Zapada. Tu okupacione vlasti mogu da rade što hoće. Mogu da beskonačno bombardiraju taj prostor osiromašenim uranijumom, da prouzrokuju kolateralne štete, to jest da neplanirano ubijaju dodatno stanovništvo, da demoniziraju, ucjenjuju, da razvlašćuju njene demokratski izabrane predstavnike, uključujući i predsjednike njenih entiteta i tome slično. To je sve normalno i spada u osnovne ljudske slobode i u humanitarno pravo „Velikog brata“.

Ono što moralizatorski bukači nisu shvatili je mnogo dublje naravi. Ambasada svjetskog lučonoše je implicite ukazala na mnogo značajniju stvar, i tu je neophodno poznavanje Aristotelove deduktivne logike. Naime, Srbi su počinili genocid nad Bošnjacima, zbog čega ovi posljednji opravdano smatraju da su Srbi genocidan narod, a RS genocidna tvorevina. A čim je to tako, onda je i duhovna podloga srpskog naroda također genocidna. Drugim riječima, pravoslavna crkva je ta koja je, suštinski, u osnovi srpske genocidnosti. I zbog toga, materijalni oblik te genocidnosti, to jest srpski pravoslavni hram, za kojeg bi neupućeni rekli da, kao vjerski objekt, nema nikakve veze sa genocidnim činom pojedinaca, ta pravoslavna crkva u blizini Memorijalnog centra je direktna uvrjeda za tamo pokopane žrtve genocida.

To je, dakle, prava poruka Ambasade. Jedino u čemu je ona pogriješila, to je što nije precizno označila parametar unutar kojeg ništa što spada u srpsku duhovnost ne smije da se sagradi.   

Priopćenje povodom svjedočenja Predsjednika RS pred Haškim tribunalom

Milorad Dodik, predsjednik RS-a, pokazao je kao svjedok Karadžićeve obrane izuzetnu hrabrost i časnost.

Razotkrio je politizaciju i militarizaciju vjere, demonizaciju srpskog naroda, politikantstvo Haškog tribunala. Na taj se način usprotivio novom svjetskom poretku, njegovim zločinima, slugama i lažima. Zbog svoje vanjske politike, Milorad Dodik je pred međunarodnom javnosti, u izvjesnoj mjeri, vratio teško, lažima oštećeno, dostojanstvo srpskog naroda i na pravi način, još jednom, afirmirao Republiku Srpsku u internacionalnim razmjerima. Zato će definitivno ući u povijest srpskog naroda kao pozitivna ličnost, a svojim izuzetnim nastupom pred Haškim tribunalom osvojio je naklonost milijuna Srba i svih istinoljubivih ljudi, kako u zemlji tako i u dijaspori.

Priopćenje povodom posljednje runde briselskih pregovora o Kosmetu

U ovom se času vodi sudbonosna borba srpskog naroda za njegovu stratešku orijentaciju u 21. stoljeću i to kako u Srbiji, tako i, posredno, u Republici Srpskoj.

Drugim riječima, „Briselski pregovori“ nisu samo borba za 15% srbijanskog teritorija KiM-a i za preostale Srbe koji tamo žive kao u koncentracionim logorima, već i za opredjeljenje Srbije bilo prema SAD („euroatlantskim integracijama“), bilo prema Rusiji.

U tom pogledu, srbijanski državni vrh je jasno podijeljen. Potpredsjednik vlade, zasigurno u najboljoj namjeri, orijentiran je prema Americi, dok Predsjednik Republike i Predsjednik vlade nisu na toj poziciji.

Ma kako to izgledalo banalno, Amerikanci i Rusi se sada natječu tko će više ponuditi Srbiji na ekonomskom planu.

- Amerika je u posljednje vrijeme omogućila Srbiji sklapanje nekoliko trgovinskih ugovora sa nekim arapskim zemljama vrijednih nekoliko stotina milijuna dolara, a planira i neke pretežno vojne investicije manjeg obima i u samoj Srbiji.

- S druge strane, Rusija je obećala Srbiji dispečerstvo gasa prema Europi u okviru „Južnog toka“ i milijardski kredit, a i konzument je srbijanskih poljoprivrednih proizvoda.

Pitanje je, da li nekoliko stotina milijuna dolara može kompenzirati Srbiji gubitak, nasilno oduzetog, njenog teritorija, ljudske i materijalne štete nastale NATO bombardiranjem 1999., te poniženja i ucjene od strane Zapada kojima je ova zemlja podvrgnuta već više od dvije decenije.

Nasuprot tome, Rusija mora „odriješiti kesu“, i to pod hitno, mora biti mnogo izdašnija i konkretnija u svojoj ponudi, ako želi sačuvati svoj utjecaj u Srbiji.

Ako Rusija „omane“, državni vrh Srbije će biti prisiljen da prihvati „briselski papir, to jest da faktički prizna „Kosovo Republiku“ kako bi dobio nekakav fantomski, apsolutno bezvrijedan, termin za pregovore sa EU. Ta će kapitulacija, relativno brzo, rezultirati daljnjim oduzimanjem srbijanskih teritorija, „garnirano“ novim ucjenama, a i svođenjem Republike Srpske, ostavljene samoj sebi, na „praznu ljušturu“ jedinstvene BiH koja će možda ući u NATO, ali, kao ni sadašnja okrnjena Srbija, nikada u Europsku Uniju.