Posljednji događaji na nivou BiH
jasno pokazuju da je došlo do nove faze borbe za teritorij Federacije,
naravno na štetu Hrvata. Država BiH oko koje se pravi velika, jalova buka, a
koju forsira međunarodna zajednica, očito nikog ne zanima, ali može dobro poslužiti
za različite eksperimente. To je najbolje iskoristio Sulejman Tihić koji je
vještim manevrom, protiveći se budžetu BiH, izdiferencirao „dobre“ Bošnjake iz
SDA od onih „loših“ okupljenih oko Zlatka Lagumdžije i Fahrudina Radončića. U
izborima koji slijede, stranke koje ova posljednja dvojica predvode neće dobiti
ni petinu glasova koje su do sada dobivali. Dakako, baveći se državom BiH,
nitko više ne vodi računa o tome što je federacijska vlast, zbog protupravnog
Inckovog dekreta, i dalje nelegalna, što u njoj nema pravih predstavnika Hrvata
i što se dovršavaju pripreme za „soft“ izgon 220.000 Hrvata iz Centralne Bosne.
Predosjećajući što će se konačno desiti, a nemajući nikakvu stvarnu pomoć ni
Zagreba ni najvećih hrvatskih stranaka u BiH, dobar dio hrvatskog kapitala je
već napustio Centralnu Bosnu.
Sve
u svemu, kako sada stvari stoje, izgleda da je proces „bošnjakizacije“
Federacije nezaustavljiv i da on neumitno vodi ka stvaranju bošnjačke države.
Ako je to tako, čini se da je došlo vrijeme za povijesni kompromis. Trebalo bi,
da se predstavnici triju naroda, bez obzira na političke opcije, okupe oko
zajedničkog stola, bez međunarodne zajednice, da jednom kažu iskreno što tko
hoće i da dođu do povijesnog kompromisa oko ove, po svim karakteristikama,
napaćene i konfederativne države. Naravno, kompromis je uvijek bolan. Ali bi se
ovo, sada izrazito refeudalizirano područje, oslobođeno lažnog isticanja
građanskog koncepta i ljudskih prava, iza čega se krije agresivni nacionalizam
i politizirano svećenstvo, moglo početi oporavljati, krenuti ka dobrovoljnim i
neophodnim ekonomskim i socijalnim integracijama, i ka građanskom ustrojstvu.
