Bojim se da je Milanović istinski sljedbenik Ivice Račana, a to znači da
spada u sortu lažnih reformatora. Za razliku od onih koji ga danas
glorificiraju, smatram da je Račanova vladavina bila na svoj način štetočinska,
ne samo zbog uludo utrošenog vremena, već i zato što su tada betonirani neki
društveni standardi koje je bilo nužno razoriti. Milanović se drži istog
kalkulantskog modela, iako pred njim nisu bila tolika očekivanja.
Pogrešno bi bilo reći kako »Viktora Ivančića ne treba predstavljati«.
Trebale bi stranice i stranice da se podsjeti koliku su pravosudnu, ideološku i
nasilničku energiju socijalizam osamdesetih – a nacionalizam devedesetih
naročito – potrošili, pokušavajući ušutkati »Feral Tribune«, kojemu je
suutemeljitelj i dugogodišnji glavni urednik; a potom – nažalost i u ovim
novinama – i njega samoga.
Danas je Ivančić opet na margini: komentator relevantnih, ali niskotiražnih
Novosti, opet je jedan među rijetkima koji upozoravaju da ustaški ispadi nisu
tek puka politička psihopatologija namrštenih, ali rijetkih tipova. Intervju je
napravljen nakon prošlotjednoga uspješnog Ivančićeva gostovanja u Rijeci.
Vidite li društvenu snagu koja bi se mogla suprotstaviti sadašnjem valu
»desnila«, kako ste u Feralu svojedobno nazivali to hrvatsko vječno vraćanje
istog?
– Dobro je primijećeno da se radi o
»valu«, uz pretpostavku da se zna kako »valovi« čine tek površinu goleme vodene
cjeline, takoreći njezin dekor. Sušta je istina da se Hrvatska kupa u svom
lokalnom fašizmu, i to već više od dva desetljeća, pa me hvata smijeh od onih
što su danas tako silno zaprepašteni »mračnim pojavama« kojima svjedočimo, mada
su ove odavno punoljetne i faktički spadaju u društvenu rutinu. Na djelu je
tradicionalna navada hrvatskog građanstva i njegovih političkih elita da od
»valova« ne vide »more«, to jest da im površina služi za zakrivanje suštine. A
površina je čas blago namreškana, čas se pjeni i ključa, ovisno o tome kako
vjetar puše, no supstanca je stalno ista. Preobrazba Hrvatske u prostor gdje
caruje nacionalna i vjerska isključivost, gdje je patriotizam samo drugi naziv
za netoleranciju, mržnju i nasilje, obavljena je dakle prije dvadeset godina, a
u međuvremenu, mimo skromnih kozmetičkih intervencija, nije poduzet iole
ozbiljan napor da se taj pothvat neutralizira. Naprotiv, u najboljem slučaju je
učinjeno sve da se on banalizira do mjere nekakvoga folklornog dodatka
svakodnevici, takvog kojeg ćemo se po potrebi moći teatralno odricati, a
potajno u njemu uživati.
U više sam navrata pisao o velikome trudu
da se osigura antifašistički ugođaj za uživanje fašistoidnih tekovina. No
sigurno je da to nije rezultat djelovanja marginalnih ekstremista, pa bi već
bilo krajnje vrijeme da se ovdje progovori o ekstremizmu političkog centra. Jer
nisu politički marginalci uklanjali naziv Trga žrtava fašizma, ili uništavali
hiljade partizanskih spomenika, ili nazivali ulice po Mili Budaku, ili očistili
biblioteke od ćiriličnih knjiga, nego je to činila državna vlast, uzastopno
ovjeravana većinskom voljom biračkoga tijela. Javnost je sada tobože osupnuta
Šimunićevim stadionskim »Za dom spremni«, no nitko nije bio osupnut dok je taj
usklik funkcionirao kao službeni pozdrav u sklopu obuke u nekim gardijskim
brigadama Hrvatske vojske, naime dok je bio ugrađen u sistem, premda se taj
podatak mogao pročitati u novinama. I sada smo suočeni s nesporazumom, jer ona
društvena snaga koja bi imala stvarnu moć da povede borbu protiv fašizacije
društva, zapravo je takvo stanje proizvela.
Rasturanje Europe
Kako se onda učinkovito suprotstaviti? Imate li povjerenja u takozvanu
liberalnu javnost?
– Ne znam kako djelovati »na širem planu«,
ne bavim se političkom taktikom. Svatko je odgovoran za svoje postupke. Nisam
siguran ni da nešto poput liberalne javnosti uopće postoji. Jer ako glasilo
koje sebe predstavlja vodećim reprezentantom takve javnosti, u nastojanju da
ukaže na opasnost od nadirućeg šovinizma, osvane s naslovom »Žele li Hrvati
biti Srbi?«, onda to nema mnogo veze s liberalnim mantrama, nego s ambicijom da
se »kultivira« jedna te ista nacionalistička matrica. Aktualna liberalna vlast
je konstantno u takvoj pozi. Ona će, na primjer, rado organizirati raskošan
državni dernek povodom oslobađajućih presuda generalima u Haagu, poticati ratnu
mitomaniju i predvoditi nacionalno slavlje zbog navodne potvrde da »Hrvatska« –
kao izraz skupnog identiteta – nije odgovorna za etničko čišćenje, pa dakle
možemo kolektivno odahnuti, no neće razumjeti da je poniženje što joj je u
Vukovaru nedavno priređeno ishod sasvim sličnog rituala. Ili joj pak neće
smetati kad se na obilježavanjima ratnih obljetnica uz Vladine ministre
postroji i Tomislav Merčep, optužen za masovna ubojstva. To da je Merčep na
slobodi i da ga u državnome protokolu zavode kao dio obaveznog dekora, meni je
nepojmljivo, no očito se smatra kako je u liberalnom duhu biti legalist i u
moralno nepodnošljivim situacijama.
Radi se o tome da u javnome govoru o
»našoj stvari«, koliko god debata bila agresivna i bučna, zapravo ne postoji
kontrapozicija. Uvijek su to u suštini prepucavanja oko količine i kakvoće
neophodnih nacionalnih čuvstava, oko produktivnog i restriktivnog hrvatstva, no
nije dopušten stav da je domoljublje problematično samo po sebi, da je to
parareligijska splačina koja proizvodi sigurnu štetu ako se ustanovi kao
kriterij. Kada se takvi glasovi i pojave bivaju otpravljeni na daleku marginu.
A i tamo se razvijaju vrlo različite strategije otpora. Društvo okupljeno oko
spomeničkog izdanja »Arkzina, recimo, ustanovilo je da su se »vratile
devedesete«, pa je na kioske lansiran paket s kolekcijom starih tekstova. Neki
su izgleda uvjereni kako je nastupila takva strava da joj se mogu suprotstaviti
samo ako se ukažu u vidu mumije.
Europa šuti. Odjednom shvaćamo da Evrope nema, ako ona nismo mi sami.
Zakucavaju li to Hrvati – poslije LePenna, Vildersa, Jobbika, Zlatne zore… –
još koji čavao u njezin lijes?
– Uloga Hrvatske u rasturanju Europe bit
će jednaka onoj kod njezina stvaranja, dakle nikakva. Nema tog svijeta i tih
integracija koje bi mogle narušiti našu provincijalnu samodovoljnost. Europa za
Hrvate ionako otpočetka predstavlja virtualnu činjenicu, ideološku fantazmu
ukrašenu žutim zvjezdicama, nešto čemu treba stremiti tek da bismo se udaljili
od ozloglašenog Balkana, s napomenom da taj klišej naročito vole rabiti
liberalni komentatori. Moglo bi se reći da nas je u ekskluzivni klub dovela
mržnja, a ne ljubav.
Europska radikalna desnica parazitira na
posljedicama krize, prikupljajući energiju socijalnog bijesa kojeg će onda po
uhodanoj šemi nacionalizirati. Oficijelno lijeve stranke, pošto su potpuno
preuzele neoliberalni koncept, izdale svoja socijalna načela i pohrlile u
»zlatnu sredinu«, pretvorile su se u čudne hibridne formacije, posvećene
reprodukciji vladajućeg kapitalističkog poretka, pa u igri više i nema
organiziranih lijevih snaga koje bi bile protuteža jurišnoj desnici. No i tu je
režijska uloga političkog središta presudna, jer Jobbik, na primjer, služi
uglavnom tome da se Orban može predstavljati kao »centar«.
Politika lišaja i mahovine
Zašto, po vašem mišljenju, Ivo Josipović onako klizi niz dlaku Markić,
stožeru i pridruženim batinašima što prijete?
– Josipović je do te mjere ispražnjen od
sadržaja da se bez problema adaptira na svaku situaciju, dakako u svoju korist.
To je politika lišaja i mahovine, dobro pristaje uz bilo koju drvnu građu. Dok
traje ova histerija povodom ćirilice dobro je prisjetiti se njegova svojedobnog
napada na Novosti i invektiva o »etnobiznisu«. Kada je prvi put u svom mandatu
posjetio Split, spavao je u Lori. U toj ciničnoj gesti – da kao građanski
uljuđeni predsjednik jedne države koristiš za rezidencijalni smještaj prostor
gdje je nekoć djelovao logor, gdje su ljudi bili divljački mučeni i ubijani, i
da pritom taj prostor danas nije ni na koji način obilježen, niti spomen pločom
veličine pedlja, a da tebe za to nije ni najmanje briga, već tu samo spavaš,
doručkuješ, briješ se i spremaš za nove državničke podvige – otprilike je
sažeta nijema drama ove zemlje i njezine civilizirane vlasti, ali i moralna
dimenzija Josipovićeve političke pragme.
Je li Milanović nesnalažljiv ili uplašen? U čemu je premijerov problem, pa
da mu tako temeljito ne uspijeva suprotstaviti se desnici?
– Bojim se da je on istinski sljedbenik
Ivice Račana, a to znači da spada u sortu lažnih reformatora. Za razliku od
onih koji ga danas glorificiraju, smatram da je Račanova vladavina bila na svoj
način štetočinska, ne samo zbog uludo utrošenog vremena, već i zato što su tada
betonirani neki društveni standardi koje je bilo nužno razoriti. Milanović se
drži istog kalkulantskog modela, iako pred njim nisu bila tolika očekivanja.
Nemogućnost adekvatnog odgovora rigidnom
nacionalizmu posljedica je krvavosti ispod kože. Umjesto da se s nacionalizmom
uhvati u koštac, da ga svim sredstvima prokaže i odbaci, SDP uzgaja stalnu
tlapnju da će ga uspjeti servirati u ljepšem i prihvatljivijem izdanju. To je
zbilja infantilno, a i s praktičnog stajališta je glupo dodvoravati se
nacionalistima, jer njih sigurno neće pridobiti, a mnoge će pristojne ljude od
sebe odbiti. Nekakva grozna opasnost od »podjele na dvije Hrvatske«, makar joj
vodeći mediji davali kataklizmičke razmjere, samo je sijanje panike na istom
fonu, kao da nije bolje da smo u ovoj stvari razdvojeni najdubljim ponorom nego
da se gušimo u smrdljivom i mučnom jedinstvu. Hrvatska sloga, a ne hrvatski
razdor, ima miris katastrofe! Slična je vrsta tragičnoga koketiranja, uostalom,
njegovana i s Katoličkom crkvom. Uzaludno se sada zgražati nad agitacijama
biskupa i kukati nad crkvenim podrivanjem laičke države, ako Milanovićeva vlada
nema petlje izbaciti vjeronauk iz svjetovnih škola, što je elementarni
preduvjet za izgradnju sekularnog društva. Koliko god ustupaka im pružila,
popovi će koristiti svaku priliku da »crvenoj vlasti« dođu glave.
Kukasta istina
Nakon što je stvorio vukovarski stožer, Karamarko izjavljuje da je protiv
vukovarskog referenduma. Nisu li se tako i Amerikanci svojedobno prekasno
odrekli Talibana?
– Neće se Karamarko odreći svojih
ustašoida, on se sada tek provizorno distancira, a i to pod pritiskom
stranačkih mentora sa zapada. Možemo zahvaliti sreći što šef HDZ-a pati od
fatalnog nedostatka karizme i što je objektivno potkapacitiran, jer bi u
protivnome njegova partija već imala premoć na političkoj sceni. U zadnjim
događajima činilo se da ona tek servisira Crkvu, dok je ova faktički preuzela
koordinaciju konzervativno-šovinističkog »događanja naroda«. Međutim, nema
sumnje da HDZ pod Karamarkom raspolaže ozbiljnim fašistoidnim potencijalom i da
se jedino u tom smjeru kreće. Otkad je preuzeo stranačko kormilo on nije javno
otvorio ama baš ni jednu temu izuzev ugroženog hrvatstva i osvetničkog
antikomunizma najprimitivnijeg tipa, a antisrpska retorika jača je nego u
Tuđmanovo doba. Uz to bi se moglo promijeniti i pravilo iz zadnjeg desetljeća
prema kojemu HDZ, nakon što osvoji vlast, postaje pitomiji nego što je to
njegovo prirodno stanje, jer se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju znatno
smanjuje količina ucjena i disciplinskih mjera iz Bruxellesa. Vidim da se
Karamarku ovih dana kroz Večernji list za savjetnika nudi skoro zaboravljeni
Ivan Aralica, koji u nastavcima poduzima retroaktivnu mistifikaciju »komunizma«
i zagovara široki front borbe protiv njegovih »ostataka«. Odavno se u hrvatskoj
štampi nije pojavio jasnije intonirani fašistički pamflet. To je više-manje
programska osnova sadašnjega HDZ-a.
U desetak dana, kustosi u Jasenovcu, Milorad Pupovac i zastupnik bošnjačke
manjine Hodžić dobili su ozbiljne prijetnje smrću. Prijetnje Nataši Jovičić,
potpisane sa Za dom spremni, policija ne smatra kaznenim djelom. Preuzima li to
država opet pokroviteljstvo nad ustaštvom, kao što ga je imala devedesetih?
– Na ovaj način to svakako čini. Treba
znati da ustašonostalgija iz devedesetih nije bila sentimentalne prirode, već
je predstavljala djelatan državni projekt, što se da dokumentirati s bezbroj
primjera. Kada današnje pravosuđe i današnja policija ne uspijevaju prepoznati
govor mržnje, štoviše, kada sramotnim presudama upućuju otvoreni poziv rulji da
ga koristi u što većoj mjeri, onda je to živa manifestacija nekoć utvrđenog
državnog patronata nad ustaštvom. Nasilje tada postaje neminovno. S istim
rezonom spomenuti Aralica u novinama otvoreno propagira likvidacije. Referendum
protiv ćirilice, ako hoćete, nije ništa drugo nego programski izraz revolta
zbog nedovršenog etničkog čišćenja. On sada traži pukotinu u demokratskoj
proceduri, ali ako je ne nađe, nastavit će djelovati čekićima. S druge će
strane promptno biti policijski ispitan i kažnjen urednik portala koji je, u
kritičkome kontekstu, na hrvatsku zastavu montirao svastiku. Čak su i uvaženi
profesori etike novinarstva graknuli kako »nema satire sa svastikom«, bijedno
pretvarajući konformizam u etički kanon. Čak je i takozvana progresivna
inteligencija upregnuta u obeshrabrivanje društva da pogleda istini u oči. A ta
je istina, bojim se, kukasta.
U novinarstvu ste trideset godina, svega ste se nagledali, sve već znate. A
posao je uvijek iznova na početku. Kažete, nije uzalud, čovjek piše zbog sebe,
ne zato da mijenja svijet. Pomislite li nekad, ipak: ma pametnije bi mi bilo da
sam na vrijeme uhvatio avion za Floridu… I sami ste se, uostalom, svojedobno u
Feralu zajebavali: »Ostajte ondje…« Hoću reći, kakav je to život u kojem ti ne
preostaje ništa drugo nego se natezati s idejama koje nisu drugo nego vrijedne
prezira, i na koje bi, da možeš birati, jednostavno pljunuo i produžio dalje?
– Pitanje je toliko sugestivno da moram
biti kategoričan: Nećeš me, Paveliću, otjerati iz Hrvatske!
