Priopćenje povodom suđenja historiji i pjesnicima u Haškom tribunalu

Haški tribunal, ne samo da je otvoreno, antisrpski pristrasan i krajnje ciničan, već je i odvratno smiješan. Takozvani međunarodni suci, papige zapadnih gospodara, koji su bahati i misle da se mogu iživljavati nad svim što je srpsko, počeli su optuženim Srbima pronalaziti „korijene njihove genocidnosti“.  Prvo su ih, devedesetih „pronašli“ u 'Načertaniju', a sada su se uhvatili Njegoša. Uopće ih nije stid, zarad njihove profesije, što evocirajući nešto intelektualno čije im značenje, kao i majmunima, apsolutno izmiče, što se usuđuju da svoju neizmjernu glupost javno obznane.

Ergo (dakle), ovi su papci „shvatili“ da je Njegoš, govoreći o poturicama, pripremao etničko čišćenje muslimana, pa čak i uživajući, tražio njihovo ubijanje. Ovi praznoglavci nemaju veze sa semantikom. On nije govorio o Srbima koji su se POMUSLIMANILI, nego o onima koji su se POTURČILI. Razlika je suštinska! Prelazak neke osobe na neku drugu vjeru, ne znači i gubljenje njenog nacionalnog identiteta. Ima Arapa koji su kršćani, a ostaju Arapi, Amerikanaca koji su muslimani, a ostaju Amerikanci, itd. Njegoš je govorio o onima koji su, ne samo primali tuđu vjeru, nego su se u svemu identificirali sa okupatorom, u ovom slučaju sa Turcima.

A izdajice vlastitog naroda su uvijek gori od okupatora. Njemački okupatori su se, na primjer, zgražavali nad ustaškim zločinima; najstrašniji ustaški koljači su poticali iz srpskih porodica. Tako svaki narod ima svoje poturice. Norvežani su imali svoje kvislinge, španjolci svoje petokolonaše, Francuzi kolaboracioniste, itd. I svi su se narodi borili protiv domaćih izdajica koji su surađivali sa okupatorima. Normalno je, dakle, da su i Srbi, koji su bili pet stoljeća pod turskom okupacijom, doživljavali poturčenja dijela Srba kao izdaju i da su se borili protiv onih koji su se u potpunosti priklonili okupatorima.

Sve u svemu, bilo bi dobro da se one skupo plaćene osobe, ograniče na zadatak koji su primili, na osudu Srba, a da svoje krvništvo ne šire na povijest i na pjesnike misleći da će tako udovoljiti svojim gospodarima koji, malo-malo, pa svojim „inteligentnim bombama“ prave genocide na nivou planete. Ali, ničija nije do zore i „kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom“.

Priopćenje o toku „narančaste revolucije“

„Narančasta revolucija“, na koju je ovaj kabinet u više navrata upozoravao, u punom je zamahu. Miloševićevska Srbija i sadašnja Ukrajina, modeli su po kojima se proizvode isprovocirani neredi u BiH. Cilj je više nego jasan. Suštinski i formalno ukinuti Republiku Srpsku. Protivljenje ovog entiteta ulasku u NATO i njegova orijentacija prema Rusiji, glavna je optužnica Zapada radi čega se ova „revolucija“ i sprovodi. Usput, po namjerama oslabljene velesile, predvodnika Zapada, BiH je predodređena da u njoj zavlada umjereni islam, ne onaj SDA-ovski i SDP-ovski, kako bi se njime moglo manipulirati protiv daljnjih integrativnih procesa Evropske Unije.

Sada otpadaju sve tvrdnje onih u RS, da vanjska opasnost više ne postoji i da je glavni problem za Srpsku loša ekonomska i socijalna situacija. Ovaj je kabinet, i to svi znaju, također, i to vrlo oštro, ukazivao na prisutne ekonomske i socijalne probleme, i svojih se ranijih stavova ne odriče. Ali smatra da je, u ovim trenucima, sadašnji ubistveni napad na RS i odbrana Republike od „međunarodne zajednice“, nešto što ima apsolutni prioritet nad svim ostalim problemima.

Otužno je to, što oni, koji po svaku cijenu žele da sruše sadašnju vlast, i koji se apsolutno oslanjaju na prljavu „narančastu revoluciju“ koja je u toku, ne žele da vide da „sa đavlom tikve sade“. I kada bi i uspjeli u svom naumu, cijena bi bila propast Republike Srpske. Ili možda misle da „Veliki brat“, koji je podržavao i podržava na desetine reakcionarnih režima u svijetu, želi na ovim područjima ekonomsku i socijalnu pravdu? A možda smatraju i da bi im svjetski Sotona besplatno pomagao u njihovom naumu? I konačno da li shvaćaju da, udružujući se sa otvorenim neprijateljima Republike Srpske, postaju izdajice svog naroda i svoje zemlje?

Zapadna štampa o Orićevim zločinima

Do 1992. nekih 50 srpskih sela oko Srebrenice bilo je napadnuto od Muslimana. 1.500 ljudi koji nisu pobjegli bili su ubijeni a srpske kuće su spaljene. U tom času, muslimanski komandant bio je Naser Orić, koji je od Hašog tribunala bio optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječanstva. Ali dobio je svega dvije godine, „zato što nije bio u mogućnosti da kontrolira one čiji je bio komandant“, a koji su zločinački djelovali iz „demilitarizirane“ Srebrenice. Izašao je iz zatvora znatno ranije, a sud mu se čak izvinuo što ga je predugo držao u zatvoru!

Međutim, u februaru 2004, francuski general Morijon (Morillon), bivši komandant UN snaga u BiH, posvjedočio je, da je u ratno doba Orić apsolutno kontrolirao svoje ljude koji su sprovodili teror:

“Naser Oric was a warlord who reigned by terror in this area and over the population itself. … He could not allow himself to take prisoners. According to my recollection, he didn’t even look for an excuse”.

Sve u svemu, jasno je, da Orić nije mogao istinski biti osuđen od strane Haškog tribunala jer bi onda javnom mnijenju u svijetu bilo jasno da je zločin nad muslimanima počinjen u julu 1995., suštinski bio osveta zbog prethodnih Orićevih zlodjela nad srpskim civilima:

Both Morillon and Lt. Gen. Karremans, commander of the Dutch troops charged with patrolling the Srebrenica “safe area,” testified that Oric’s forces had razed 192 Serb villages. Morillon even said that he was “convinced” the events of 1995 were, in the words of Judge Robinson, a “direct reaction to what Naser Oric did to the Serbs two years before.”

Pogledajmo sada  što je inozemna štampa pisala devedesetih godina o Naseru Oriću.

"Bill Schiller, izvještač Toronto Star-a, pisao je 16. jula 1995. o jednom intervjuu sa Orićem i video traci koju je ovaj pokazao, na kojem on lično drži u ruci odsječene glave njegovih srpskih žrtava. Schiller je nazvao ovaj isječak 'Najveći hitovi Nasera Orića'. Schiller je napisao: 'Uhvatili smo ih u zamku,' rekao je Orić kada se popriličan broj pobijenih Srba pojavio na ekranu. Slijedeća grupa leševa bila je dokrajčena eksplozivom: 'Poslali smo ih na mjesec,' hvalio se Orić. Kada se pojavila scena opustošenog i metcima izrešetanog grada u kojem nije bilo vidljivih leševa, Orić je požurio da izjavi: 'Tu smo ubili 114 Srba'."[1]

Čak je i američki State Department primijetio neke od ovih zločina:

"14. decembar: Bosanske muslimanske snage iz Srebrenice ubile su najmanje 60 Srba, uglavnom civila, u selima blizu bosanskog grada Bratunca, prema riječima nekih stanovnika tog grada. Kao rezultat neprijateljstava, do 5.000 ljudi - uglavnom žene, djeca, stariji i ranjeni - prebjegli su preko rijeke Drine u Ljuboviju iz bosanskih sela Bjelovac, Sikirić, Voljevica, Jugovići i Loznička Rijeka."[2]

Postoji i drugi, mnogo pohvalniji opis "zlog heroja" Nasera Orića i njegovih djela:

"Ljudi u Srebrenici su shvatili (1995., -E.V.) da su oni poseban slučaj, da su godine masakra i odmazde značile da ne mogu očekivati nikakvu milost nakon nebrojenih napada koje je izveo njihov neustrašivi komandant Naser Orić na obližnja srpska sela, napada u kojima su izgladnjele izbjeglice iz Srebrenice navaljivale na srpske položaje, ispraznivši svu hranu iz kuća prije nego što bi ih spalili...

Treba se prisjetiti Orićeveih „smionih“ napada na srpska sela i gradove: njegov ubilački napad na Podravinu, na primjer, tokom kojeg su njegovi torbari, omršavjele muslimanske izbjeglice iz Bratunca i drugih gradova koji su slijedili napadačke vojnike, ubijali ranjenike drvenim palicama i sjekirama, а onda pljačkali i palili njihova sela; ili poznati napad na Kravicu, uoči pravoslavnog Božića u januaru 1993, kada su Orićevi ljudi upali iz snijega koji se vitlao, ubili barem trideset Srba, i istjerali čitavu populaciju prije no što su pokupili bogat plijen božićne hrane i pića i nakon toga spalili kuće u Kravici do temelja."[3]

U februaru 1994., Naser Orić, dvadesetsedmogodišnji nekrunisani kralj sada opustošene Srebrenice, primio je reportera Washington Posta:

"Naser Orićevi ratni trofeji ne nalaze se poslagani na zidu u njegovom udobnom stanu; jednom od rijetkih u kojem ima struje u ovoj opsjednutoj muslimanskoj enklavi, zabijenoj u prijetećim planinama istočne Bosne. Oni su na video kaseti: spaljene srpske kuće i tijela srpskih ljudi bez glave, nabacana na tužnu gomilu.

'Morali smo koristiti hladno oružje te noći, objašnjava Orić, dok se scene iskasapljenih mrtvih tijela vrte sa njegovog Sony video aparata.

Premda su 'plavi šljemovi' UN uspostavili svoje osmatračke postaje između muslimanskih i srpskih linija skoro godinu dana prije, Orić je i dalje mogao voditi svoje ljude na povremene noćne racije, prikradajući se ispred postaja UN, kroz pukotine u srpskom okruženju, a zatim napadajući i pljačkajući srpska sela i posjede."[4]

Ovo ne samo da je razljutilo Srbe, koji su optužili UN trupe da nisu spriječili Orića i njegove ljude, i koji su uzvratili blokirajući dostavu goriva i opreme 'plavim šljemovima'; to je isto tako razljutilo i UN.

"Prema Chuck Sudeticu, 'holandske trupe koje su posjedovale opremu za noćno osmatranje, prijavile su da su vidjele muslimanske vojnike kako se šunjaju kroz perimetar oko Srebrenice i otvaraju vatru na holandske osmatračke postaje... da bi stvorili utisak kao da ih Srbi napadaju.'

Takvi incidenti nisu začuđujući. Muslimani su vjerovali da njihov opstanak ovisi o prisilja­vanju UN trupa da se odreknu njihove cijenjene 'neutralnosti' i podrže ih u borbi protiv Srba.

UN zvaničnici, međutim, su smatrali srebreničke muslimanske lidere korumpiranim i opasnim provokatorima. 'Od Yasushi Akashi-a nadalje,' piše Sudetic, 'UN osoblju, vojnom i onom zaduženom za pitanja izbjeglica, bilo je dosta Nasera Orića. Akashi je lično smatrao više mulimansko rukovodstvo Srebrenice kriminalnom bandom, podvodačima i crnoburzašima.'"[5]

U studiji o Srebrenici Jan Willem-a i Norbert Both-a, nivo opravdanja Orićevih zločina još je viši, popraćen monstruoznom tvrdnjom:

"Naravno da je bosanski garnizon rukovođen Orićem bio kriv za zločine, posebno tokom zima 1992/1993; i izvjesno je da se nisu razoružali, kao što je to bilo predviđeno planom o 'sigurnosnim zonama'. Ali ovi zločini bili su samo reakcija; oni se ne mogu nikako porediti sa proračunatom kampanjom agresije i etničkog premještanja koje su počinili Srbi. Osim toga, samo vještina i nemilosrdnost Orića su mogli spasiti Srebrenicu od skorog istrjebljenja u rukama njenih srpskih susjeda u 1992."[6]

U ovom času, kao što su to istakli 'objektivni' zapadni autori, sasvim je jasno zašto je 50 srpskih sela "moralo biti spaljeno", a hiljade srpskih civila - žena, djece i starijih -"moralo biti preventivno masakrirano" od strane Orićevih trupa: samim tim što su živi, srpski civili bi "mogli prouzrokovati istrjebljenje" srebreničkih Mulsimana!

Prema tome:

1. Kada žrtve nisu Srbi, to je dokaz "srpske bestijalnosti" i "srpske genocidne prirode".

2. Kada su masakrirani nedužni civili Srbi, ovi su zločini ustvari "dobra djela" počinjena od strane "dobrih momaka" kao što je Orić i to kao "reakcija" i "prevencija" na "buduća srpska zlodjela", i kao takva se ni na koji način ne mogu se usporediti sa "proračunatom kampanjom srpske agresije".

Ovo je krajnji dokaz zapadnog "znanstvenog humanizma". Drugim riječima, čini se da su svi Srbi na svijetu, radi njihove"škorpijske naravi", "proračunate ubice". Prema tome, u duhu zapadne propagande, Srbe treba preventivno pobiti. A kao što je poznato, škorpije (odnosno Srbi), čak ni kao mrtvi, ne mogu biti smatrani žrtvama.

---

[1] Izvor: Bill Dorich, objavljeno u 'THE AMERICAN SRBOBRAN', January 18, 2000, AN OPEN LETTER TO MR. BILL MOYERS, PBS (PUBLIC BIAS AGAINST SERBS), NEW YORK

[2] Department of State, END OF DISPATCH VOL 4, NO 6,1993 ARTICLE 4; Fifth Report on War Crimes In the Former Yugoslavia

[3] Izvor: Bosnia: The Great Betrayal, New York Review of Books, March 26,1998

[4] Idem

[5] Blood and Vengeance: One Family's Story of the War in Bosnia, Chuck Sudetic, Jun 1998, objavio Norton, u Bosnia, the Great Betrayal, op. cit.

[6] An Enclave Too Far, Brendan Simms, autor pregleda knjige o Srebrenici Jan Willem Honig-a i Norbert Both-a

Priopćenje povodom kulturnog osamostaljenja Republike Srpske

Sinoć je u 'Dječjem pozorištu' Banjaluke gostovao dragulj svjetskog folklora 'Državni ansambl Srbije – KOLO'. Čarolija koju je prezentirao pred prepunom dvoranom, oduševila je i staro i mlado. Oduševljena publika nije prestajala pljeskati dugo nakon završenog spektakla. U dva sata izvođenja, zaboravilo se na mržnju najbrojnijeg naroda prema „genocidnim Srbima i genocidnoj Srpskoj“, na poziciju i opoziciju, na nezavidnu ekonomsku i socijalnu situaciju, na „nevinog“ Orića u bratskom zagrljaju sa najvišim funkcionarima bošnjačkih partija, na 'Južni tok'.

Ali zbog gostovanja ansambla proslavljenog u čitavom svijetu, jasno se iskazao ogroman problem koji se pod hitno mora rješavati. Banjaluka nema pozorište gdje bi se mogle izvoditi opere, koncerti, baleti i gostovanja slične vrste.

Jer kako stvari stoje, a zbog alarmantne opasnosti da Sarajevo preuzme kontrolu nad čitavom BiH, Republika Srpska bi ubrzo, i to u ovoj godini, mogla postati nezavisna država, u konfederaciji sa ostatkom Bosne i Hercegovine. A Banjaluka će, kao glavni grad, itekako morati afirmirati svoj kulturni identitet ove vrste.