petak, 17. kolovoza 2012.

Čestitka građanima islamske vjeroispovijesti praznika Ramazanskog bajrama


Svim vjernicima islamske vjeroispovijesti, u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, upućujem najiskrenije čestitke povodom nastupajućeg velikog praznika, Ramazanskog bajrama.

Želim Vam da radost Ramazanskog bajrama podijelite sa najbližima, članovima obitelji, prijateljima i komšijama. Neka Vam se ispune sve želje i ostvare najljepši snovi. Želim Vam mir, zdravlje i sreću kao uspjeh u životu i radu.

Neka radost ramazanskog Bajrama ispuni Vaše domove!

BARAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!



      EMIL VLAJKI, dopredsjednik Republike Srpske

utorak, 14. kolovoza 2012.

Osamostaljenje Republike Srpske


Emil Vlajki - “Nezavisne novine”, 13.08.2012 17:45 


Nedavne Dodikove izjave o RS kao o samostalnoj državi, a koje su bile probni balon kako bi se isprovocirala mišljenja naših protektora, izazvale su reakcije opozicije koja ga je optužila za predizbornu demagogiju i za zapostavljanje socijalnih i ekonomskih problema. 

Sve u svemu, bio bi to uobičajen i jalov folklor da ta situacija nije bila praćena novom krizom "vladajuće šestorke" čiji se promiskuitetni sastav danonoćno mijenja. Dojučerašnji partneri postaju međusobno ljuti neprijatelji. Ne zna se tko se od lidera manje podnosi, da li oni unutar Federacije, ili oni iz suprotstavljenih entiteta. Rezultat: nakon godinu dana nepostojanja bilo kakvih institucija na nivou BiH i kratkotrajnog prisilnog braka entitetskih voždova, savezne ustanove ponovno ne rade, a zahtjevi za smjenama i za krivična gonjenja pojedinih stranačkih čelnika neodoljivo liče na scene iz crtanih filmova. Kruha nam i te kako fali, ali igara, bogu hvala, imamo na pretek.

Međutim, u svakom ludilu ima rezona. Naši "strani zaštitnici" neuobičajeno mlako reagiraju na sadašnju BiH tragikomediju. Štoviše, kako povijesna tako i aktualna analiza pokazuje, da je međunarodna zajednica (MZ) sve uradila da kad-tad prvo dođe do formiranja BiH kao nemoguće države i da, nakon toga, dođe do njenog raspada. Kao prvo, nametnula je ustav na nacionalnoj osnovi. Zatim je entitetima dala svojstva države sa teritorijem, vladom, parlamentom, vojskom, policijom i drugim državnim prinadležnostima. To što je RS imala nesposobne političare koji su bukvalno darivali svoje nadležnosti bošnjačkom Sarajevu samo je zakompliciralo stvari, ali ih nije suštinski mijenjalo. U taktičkom pogledu, ubrzanju osamostaljenja RS pripomogao je Milorad Dodik, koji je dugo lutao u profiliranju svoje političke karijere, pravio greške i, uz malo sreće, ispravljao ih u hodu. Konačno je postao svjestan neophodnosti osamostaljenja Republike Srpske i sada čvrsto stoji na tragu te ideje. Povrh svega, svojim provokativnim potezima napravio je sjajan marketing za RS i dao ovom entitetu pozitivan međunarodni ugled.

Nadalje, analiza situacije u regionu pokazuje da dio MZ koja još vlada Balkanom želi nastaviti mijenjati granice na ovom prostoru u što je uključena i BiH. Doći će do daljnjeg osamostaljenja novih, na silu stvorenih, državica. U međuvremenu, zasad je stopirana ozbiljna fundamentalistička tendencija mnogoljudnijeg dijela Federaciji koja je nadvladala nad građanskim opcijama. Uz pomoć dijela Zapada koji sve više pati od islamofobije, bošnjački političar Lagumdžija izveo je pravi državni udar i napravio novu muslimansko-hrvatsku alijansu. Nije nemoguće da jednom, na teritorijama  koje politički i ekonomski kontrolira, ta alijansa, ako se održi, uđe u konfederaciju sa Hrvatskom kao što je, uostalom, to bilo i predviđeno Vašingtonskim sporazumom 1994. S druge strane, posve je izvjesno da će tamo gdje je u Federaciji nadvladao politički islam, to područje ući u "specijalne i paralelne veze" sa drugim aktualno i latentno islamiziranim dijelovima Balkana: Turskom, Albanijom, Kosovom, dijelom Makedonije i Crne Gore, Sandžakom i Preševskom dolinom.  To će biti povelika, uvjetno rečeno, "filđan država" na svom putu, kako se strahuje, ekspanzije prema ostalim dijelovima Europe.

Što bilo da bilo, raspad BiH je neminovan, barem što se tiče projekcija onih koji nama vladaju. Ali taj proces može degenerirati (na primjer, da se sama RS podijeli na više dijelova kao kompenzacija Srbiji i pod dominacijom Hrvatske). Ne smijemo zaboraviti ni na tendencije za centralizaciju BiH koje su prisutne u jednom dijelu MZ. Zato se budućnost RS ne može prepustiti stihiji. Pošto se čas raspada BiH približava, pozitivno djelotvorna intuicija jedne osobe postaje nedovoljna i mora prerasti u naučno i stručno razrađen sistem. Drugim riječima, mora se formirati savjet (kancelarija, komisija i slično) koji bi od sada trebalo da upravlja osamostaljenjem RS. Pododbori tog savjeta bili bi: analitičko-informativna služba, služba sa iskusnim diplomatima koji bi bili u stalnom kontaktu sa svim relevantnim državama i zajednicama koji bi mogli imati utjecaj na osamostaljenje RS, te propagandni i lobistički dio. Očito je, da će se to osamostaljivanje morati sprovoditi etapno gdje je pretposljednji cilj prerastanje zajednice entiteta u konfederativno uređenje BiH, a onda će se vidjeti.

Na način na koji će se kontrolirati i sprovoditi etapno osamostaljivanje RS ovisit će i sam ekonomski i socijalni oporavak ove buduće države. Drugim riječima, nema istinskog ekonomskog i socijalnog ozdravljenja RS bez njenog konačnog osamostaljenja.

srijeda, 8. kolovoza 2012.

Priopćenje povodom konflikta izazvanog glasovanjem predstavnika BiH i GS UN za rezoluciju o Siriji


Nanovo se preko leđa BiH prelamaju svjetske zavrzlame. „Državni udar“ kojeg je Lagumdžija izveo u Federaciji prekinuvši bošnjačko-muslimansko osvajanje tog entiteta, a u korist Hrvata koji tamo žive, očito se nije mogao sprovesti bez podrške Njemačke, dijela US establišmenta i, vjerojatno, nekih drugih SDP stranaka u regionu. Bez toga „izdajnički“ Lagumdžija bi se teško mogao održati u sredini u kojoj živi.

Ali sve ima svoju cijenu. Zapadna podrška Lagumdžiji zahtijevala je glasovanje  za predloženu SAD rezoluciju o Siriji. Lagumdžija je to na svoju ruku uradio bez stava Predsjedništva BiH koji je apsolutno neophodan i konflikt sa RS nije mogao biti izbjegnut ni formalno, ni suštinski.

Otkada je postao Predsjednik RS, Dodik je nužno bio upućen na formiranje vanjske politike ovog entiteta. Vrlo je hrabro izabrao jedinu moguću opciju koju Republika Srpska mora upražnjavati kako bi bila što samostalnija i prosperitetnija. Oslobodio se ideološke floskule: Zapad (euroatlantske integracije) po svaku cijenu, jer i Istok, Rusija i Kina, imaju što da ponude. Konkretno, i u ovom času, nude, daleko više nego Zapad, sirovine, tržište i investicije. RS, u sadašnjem trenutku, od toga profitira.

Prema tome, Dodikova vanjska politika bi se mogla svesti na slijedeće: Vojni paktovi ne, privredna suradnja sa svima, da.

Naravno, Rusija i Kina su duboko angažirani u sirijskoj krizi i u ovom su času rekli stop politici Zapada koji obara laičke islamske režime u korist fundamentalističkih. Dodikova pozicija je oko ovoga bila krajnje jasna i zdravorazumska a u skladu sa politikom nemiješanja: Ne valja se opredjeljivati ni za koju stranu u ideološko-vojnom konfliktu, a u Generalnoj skupštini UN BiH treba biti neutralna kod glasanja o sirijskoj rezoluciji.

Međutim, desilo se ono što se desilo i što bi moglo nanijeti ogromne štete RS. Naime, RS je dio BiH, ali s obzirom na državosvojnost entiteta, mora postojati suglasnost u Predsjedništvu BiH  u pogledu vanjskopolitičkog konkretnog ponašanja. Pošto je podržana prozapadna rezolucija o Siriji, logično je zaključiti da se je i RS s tim složila. Zato je Dodik na ovaj neusaglašeni bezobrazluk morao javno i oštro reagirati jer je prijetilo da neki aranžmani sa Istokom budu dovedeni u pitanje. Drugim riječima, Lagumdžijin nekorektan potez mogao bi direktno naškoditi privrednim interesima RS.

utorak, 31. srpnja 2012.

Priopćenje povodom izjave opozicije da se ne treba baviti samostalnošću RS


Opozicija je ponovno nastupila sa starom neprincipijelnom tezom: RS se dobro drži i sigurna je  jer je garantirana Dejtonskim sporazumom, a insistiranje Dodikovo na državnosti RS je njegov demagoški predizborni potez.

Ima u toj tezi povijesnog zaborava. Dok je opozicija bila na vlasti, najveći dio nadležnosti RS prenesen je u bošnjačko-muslimansko Sarajevo koje, zahvaljujući strancima, radi što hoće na nivou BiH. Opozicija je, dakle, radila protiv Dejtona skoro deceniju, tako da su praktično RS-u ostale policija i poljoprivreda. Dodik je, ma što god tko mislio o njemu, uspio zaustaviti ovaj proces i dao je kakav takav dignitet Republici Srpskoj u međunarodnim razmjerima. Ruku na srce, nema u RS političara koji bi mu, u tom pogledu, bio ravan.

Naravno, ekonomska i socijalna situacija u RS je njena ozbiljna boljka. Ali, ako tu ima i Dodikove odgovornosti, a očito je ima, korijeni te situacije su suštinski drugdje. Od Dejtona do danas RS nema strategiju razvoja, pa se ekonomsko-socijalna politika svodi na godišnje „gašenje požara“ što neminovno dovodi do sve težih problema. Međutim, Dodik nije bio na vlasti svih 17 godina, pa bi opozicija trebalo da bude svjesna i vlastite odgovornosti za sadašnju, izrazito tešku ekonomsku i socijalnu situaciju.

Govoriti kako je RS stabilna i kako se o tome ne treba brinuti jer Dejton garantira njenu stabilnost, je krajnje površno i neodgovorno. Granice na Balkanu još nisu fiksirane. Situacija u BiH je krajnje kontroverzna i svodi se na nemoguću državu koja se može svakog časa raspasti kao što se može i nastaviti na silu održavati. Nad samom RS visi Damoklov mač u obliku Brčkog koji može ovaj entitet za čas prepoloviti sa nesagledivim posljedicama. Zato je Dodikovo insistiranje na državnosti RS izuzetno važno jer se time „Ispipava puls“ podijeljene međunarodne zajednice.

Zbog toga, koliko god da je SDS suštinski i konkretno zaslužna za stvaranje Republike Srpske, toliko je i Dodik sada zaslužan za njeno održanje i međunarodnu promociju. S druge strane, ne treba sumnjati u patriotizam ni pozicije ni opozicije. Jedino združeni, oni mogu sačuvati RS kako međunarodno, tako socijalno i ekonomski. Jedno bez drugog ne ide. Čuvati kakvu-takvu državnost bez temeljnog rješavanja ekonomsko-socijalnih problema vodi u stabilnu RS, ali bez naroda. Baviti se prvenstveno ekonomskim i socijalnim problemima, smatrajući da Dejton osigurava RS, znači, sa velikim stupnjem vjerojatnosti,  lišiti se Republike Srpske.

četvrtak, 26. srpnja 2012.

O promjenama na političkoj sceni (F)BiH i implikacijama tih promjena


Nakon „državnog udara“ Zlatka Lagumdžije, Hrvatima u Federaciji je je, makar i privremeno, granulo sunce. Lagumdžija, praveći koaliciju sa dva HDZ, praktično je ukinuo nelegalan dekret „bošnjačkog Incka“ koji je Hrvate tjerao na izgnanstvo.

Ovim „državnim udarom“, federacijsko društvo se, grubo govoreći, sada sastoji iz tri dijela: Bošnjaci-muslimani, muslimani - izdajice i Hrvati. Naime, Bošnjaci su oduvijek smatrali SDP kao prikriveno muslimanski i masovno su glasali za tu političku stranku. Dodatnu sigurnost im je ulijevao i hrvatski Bošnjak Komšić koji aktualno, vidjevši Lagumdžijinu igru, napušta SDP i vjerojatno smjera napraviti neku sličnu partiju, „da se vlasi ne dosjete“ u svezi njegovog istinskog nacionalno-vjerskog opredjeljenja.

Pošto je sada Bošnjacima-muslimanima konačno jasno tko je „pravi musliman“, a tko nije, postoji visok stupanj vjerojatnosti da će stranke Lagumdžije i Radončića biti skoro zbrisane sa političke scene na slijedećim izborima. Bit će dobro ako sve ostane na tome.

četvrtak, 28. lipnja 2012.

Dopredsjednik Vlajki razgovarao sa predsjednikom DSS, gospodinom Vojislavom Koštunicom



Gospodin Emil Vlajki je danas 28.06.2012. godine primio predsjednika DSS, gospodina Vojislava Koštunicu sa suradnicima. Tokom ovog susreta, razgovarano je o situaciji na Kosovu, posljednjim provokacijama izazvanim od strane Albanaca kada je ranjeno desetak Srba, teškoj situaciji u kojoj se nalaze Srbi na tom području, kao i o mogućim reakcijama Republike Srbije na novonastalu situaciju.


ponedjeljak, 25. lipnja 2012.

Priopćenje povodom učestvovanja predsjednika Republike Srpske, gospodina Milorada Dodika na 16. ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu


Predsjednik RS Milorad Dodik očitao je ovih dana pravu lekciju iz međunarodnih odnosa euroatlantskom dijelu međunarodne zajednice (MZ).

Ova političko vojna zajednica, osim retorike o ljudskim pravima, nije učinila ništa konkretno za poboljšanje života u BiH. Umjesto građanskog ustava, oktroirala nam je, kroz Dejton, krajnje nacionalistički ustav, a nakon toga je sve uradila da samo jedan narod od toga ima neke stvarne koristi. Uvela je i Bonska ovlaštenja, jednu od najsramnijih stranica nove europske povijesti. Rezultat ovakvog djelovanja iskazao se kao pojačana međusobna netrpeljivost triju konstitutivnih naroda koja se očituje porastom fundamentalizama, stanjem latentnih sukoba i terorističkim aktivnostima. Srbi i Hrvati, posebice preko sudskih i nelegalnih političkih odluka, postali su žrtve ovakve politike. Izuzetno je sramotno presijecanje RS na dva dijela preko takozvanog Distrikta Brčko sa nejasnim namjerama „novih gospodara svijeta“ u pogledu sudbine kako BiH, tako i RS.

Na ekonomskom planu, pomoć koja je stizala iz ovog dijela MZ dobrim je dijelom služila za pranje novca što potvrđuje i „nestanak“ od oko deset milijardi eura. Također je sramotno i to, što su milijuni eura koji su, navodno trebali poslužiti za razvitak Srebrenice, otišli u privatne džepove. Neokolonijalna politika ovog dijela MZ očitovala se, i očituje, kroz dijeljenje kredita, maltene šakom i kapom, od strane zapadnih financijskih institucija BiH što je dovelo ovu zemlju na sam prag dužničkog ropstva.

Predsjednik Dodik je sasvim dobro shvatio ove procese. Vidio je, da od isprazne retorike o ljudskim pravima euroatlantskog dijela MZ nema puno koristi, pa se je kao pametan državnik obratio i drugoj strani. Ekonomske aranžmane koje pravi sa Ruskom Federacijom sasvim će sigurno doprinijeti rješavanju mnogih problema u RS, kako privremeno, tako i strateški.

Za nadati se, da će ovakvo Dodikovo umijeće osvijestiti odgovorne faktore u euroatlantskom dijelu MZ koji će preispitati svoju politiku prema BiH, te posebno prema RS i koji će, napokon, stvarno pomoći ovu napaćenu zemlju, umjesto da je uvaljuju u neokolonijalno ropstvo, u međusobnu mržnju triju naroda, te u latentne i stvarne političke i vojne sukobe.