Sastanak sa nečelnikom općine Prnjavor

Sutra 22.06.2011. godine u 10:00 sati, u Kabinetu dopredsjednika Republike Srpske, gospodina Emila Vlajkija, će biti uručen projekt puta u Kulašima, općina Prnjavor načelniku Općine, gospodinu Darku Tomašu.

        Projekt je donacija Kabineta dopredsjednika Republike Srpske, gospodina Emila Vlajkija.

Hrvati su žrtvovani

Još je iz „Pentagonskih dokumenata“ razotkrivenih 1992., bilo vidljivo da je, nakon propasti SSSR-a, cilj SAD-a bio što sporije i što lošije ujedinjenje Europe koja je jedinoj supersili virtualno bila glavni konkurent. Uslijedio je niz balkanskih ratova u kojima su Ameri prvenstveno pomagali Muslimane, a to su nastavili i kasnije. Sada je njihovo djelovanje vrlo jasno: omogućiti uvjete za islamizaciju Balkana stvaranjem Velike Albanije i objedinjavanjem muslimanskih/bošnjačkih područja. Morao se pronaći i „glavni razlog“ zašto se to čini. I nađen je „žrtveni jarac“: Srbi. Neproporcionalno srpskim zločinima, koje su činile sve tri strane u BiH, tvrdi se da su Srbi u tome bili daleko najizrazitiji pa su demonizirani kao nekad (i sad) Jevreji. No ipak im je dat teritorij koji je, međutim, znatno obesnažen prijenosom nadležnosti i smjenom velikog broja demokratski izabranih parlamentaraca, posebice SDS-a, diskriminatorskim odlukama Visokih Predstavnika.

U ovom času je vidljivo, da najmoćniji dio međunarodne zajednice želi da stvori dva kompaktna etničko-vjerska entiteta u BiH: bošnjačku Federaciju gdje bi Hrvati prvo bili marginalizirani pa postupno i eliminirani, i srpsku RS gdje bi ustavnim reformama Bošnjaci na kraju ipak preuzeli glavne poluge vlasti. Tako su Srbi praktično očišćeni iz Federacije (kao i iz RH ranije), dok se slično desilo sa Hrvatima i Bošnjacima u RS. Ovladavanje Bošnjaka Federacijom koje se naročito danas odvija poduprto SAD-om i moćnim islamskim zemljama, uklapa se u prije spomenuti koncept stvaranja pretpostavki za islamizaciju Balkana, a na štetu dvaju krišćanskih naroda.

Ako su Srbi u ovim trenucima tvrd orah koji se polako misli lomiti, Hrvati su, kao manjinski konstitutivan narod lociran sada prvenstveno u Federaciji,  direktno izloženi pritisku i propadanju. Evo činjenica:

-1994., prekinut je rat između Muslimana i Hrvata i formirana je, Vašingtonskim sporazumom, Muslimansko-Hrvatska Federacija, čime je ukinuta Herceg Bosna, a Hrvatima je obećano da će se Federacija konfederirati sa Hrvatskom. Naravno, od toga nije bilo ništa, pošto je to samo bio trik SAD-a s ciljem da, vremenom, Bošnjaci prevladaju u tom entitetu.

-Hrvati su, otprilike, podjednako „nestali“ iz RS-a kao i iz Federacije. Od prijeratnih 760 000 u BiH, sada ih je u Federaciji oko 420 000 nasuprot 1 700 000 Bošnjaka.

-Oko 180 000 Hrvata „zarobljeno“ je u Srednjoj Bosni općinskim granicama gdje brojčano prevladavaju Bošnjaci. Pored svega, oružani odredi vehabija vrše konstantan psihološki pritisak na Hrvate u cilju njihovog odseljavanja.

-U ovom času, zahvaljujući visokom predstavniku, „bošnjačkom Incku“, u Federaciji je na vlasti nelegalna i nelegitimna vlada sastavljena od Bošnjaka i par hrvatskih partijica-ikebana. Sve u svemu, situacija je za Hrvate očajna jer su, što se tiče njihove budućnosti, unaprijed žrtvovani sa svih strana:

-Zagreb, zbog osjetljivog pristupa EU koji će se odvijati kroz dugotrajan proces ratifikacije, ne može ni u čemu bitno pomoći svom narodu u BiH.

-Vjerojatno zbog toga (?), dvije glavne hrvatske partije, dva HDZ-a, nisu snašle snage da položaj Hrvata riješe na jedini zadovoljavajući način: stvaranjem autonomne hrvatske jedinice koja bi imala teritorijalnu, političku, ekonomsku, kulturnu i policijsku samostalnost. Da su HDZ-ei u tom smislu bili nastupili odlučno, sada je BiH mogla biti istinska zajednica triju ravnopravnih, konstitutivnih naroda. Međunarodna zajednica bi tada imala posla sa dva „referendumska“ naroda u BiH i morala bi odustati od projekta „jedinstvene (bošnjačke) BiH“. Ali autentične hrvatske stranke su u najdelikatnijem momentu (namjerno ?) zatajile i dozvolile da se sav pritisak stranaca obruši na RS što je rezultiralo anuliranjem referenduma o pravosuđu. Izgubili su, dakle i Srbi i Hrvati, ali ovi posljednji daleko više. „Vuk je, konačno, pojeo magarca“, pošto se nelegalna vlast u Federaciji, uz obilnu pomoć najjačeg dijela međunarodne zajednice, sve više prihvaća kao normalna, posebice od strane dvaju HDZ-a koji se sada brinu jedino oko fotelja. Dodajmo, da bošnjačka vlast u ovim trenucima, smjenama i kupovinom kadrova, zauzima postupno sve važne ekonomske i političke punktove u Federaciji.

-U svemu tome, zbog mlakosti postojećih legitimnih hrvatskih partija, i Srpske stranke, mada nevoljno, počele su kooperirati sa Bošnjacima. Pored svega, jedna nevidljiva propagandna mašinerija uporno kvari odnose između Hrvata i Srba, odnose koji su u zadnje vrijeme bili u zavidnom usponu.

Jasno je, na kraju, što će biti sa Hrvatima. Prvo će nestajati oni iz Srednje Bosne. Zatim će hrvatski kapital, nakon ekonomskog i političkog pritiska Bošnjaka, otići iz Zapadne Hercegovine, a time će se vršiti i polagan odliv hrvatskog stanovništva iz tog kraja; u svakom slučaju Hrvati u Federaciji će biti posvuda marginalizirani. Sandžak će na različite načine biti spojen sa Federacijom, stvaranje Velike Albanije, zajedno sa Preševskom Dolinom, je samo pitanje vremena, a dominacija Turske na ovim prostorima je u ekspanziji. Što bilo da bilo,, treba s gorčinom čestitati arhitektima na uspješnom ostvarivanju ovakvog projekta koji istovremeno znači sunovrat Hrvata, a možda i Srba, na BiH prostorima, ali i, sasvim sigurno, sunovrat krišćanskog Zapada

Strukturalističko strukturne strukture strukturirano strukturalnog dijaloga

Nakon doživjenog adrenalinskog šoka, Eštonovica se pribrala misleći kako da kaže Mili nešto ća on sigurno neće razumit. Konta ona kako su aerodromi i autoputevi stvar tehnike, a novokomponirane kovanice evropskog duha nešto krajnje uzvišeno što, u svakom slučaju, ne ulazi u glave našin tamnovilajetskim primitivcima. Znaš, veli ona Mili, tvoja ideja o ispravjanju nepravdi koje Sud i Tužilaštvo BiH čine srpskom narodu je ispravna, ali se to ne može tako prezentirat prostim ričima

Piše: Emil Vlajki

Judi izvana misle da smo mi glupi idioti, da niti ća znamo, niti razumimo, niti imamo, a posebno potcinjuju naše prosvićene apsolutiste. Tako nam je pri nikog vrimena doletila iz Brisela izvjesna ledi baronesa fon Ešton, mačka i po, ako ćemo lagat. Doletila otamo i sletila ravno na onih pet kilometara izu

zetno jeftinog laktaškog autoputa građenog 11 godina, ća je bilo skoro jednako dugo ka i gradnja Skadra na Bojani. To joj je bija pravi, pozitivni šok. Veli ona kasnije Mili kako nije mislila da je ova zemja toliko napridna. A Mile se zagonetno osmihnija i doda kako ona još ništa nije vidila. Zamisli, veli on njoj, da je ovaj naš boji entitet pun najmodernijih aerodroma i cesta kojih nema ni u Mličnoj stazi. Ali ti sigurno nimaš vrimena da to zamišjaš, pa ću ti sve to dočarat neki drugi put. Uslidija je, kako su TV kamere zabilježile, nježan stisak oko ramena, ositili su njihova uzdrhtala srca i znali su da ih dužnost zove da unapride historiju pravnog sistema multijebene Bosne i Hercegovine. Ono ća nisu primitili, to je da su se iza jednog drveta bila sakrila dva principijelna opozicionara Mladen i Dragan, skupa sa Inckom i Mihajlicom, koji su crkli od muke i jubomore kad su vidili kako Brisel, predgrađe Vašingtona, u obliku Vile Ravijole fon Ešton prilazi nasmišeno Mili. Prava pravcata kapitulacija međunarodne zajednice.

Nakon doživjenog adrenalinskog šoka, Eštonovica se pribrala misleći kako da kaže Mili nešto ća on sigurno neće razumit. Konta ona kako su aerodromi i autoputevi stvar tehnike, a novokomponirane kovanice evropskog duha nešto krajnje uzvišeno što, u svakom slučaju, ne ulazi u glave našin tamnovilajetskim primitivcima. Znaš, veli ona Mili, tvoja ideja o ispravjanju nepravdi koje Sud i Tužilaštvo BiH čine srpskom narodu je ispravna, ali se to ne može tako prezentirat prostim ričima. Nije to košarkaška utakmica di možeš s malo muskulaturnog inžinjeringa ubidit suca da ne dosuđuje lične griške tvojoj ekipi. Ti moraš odsad mislit na evropski način, puno suptilnije i demokratskije. A Mile, čuveni mačo emotivac, sav se raznižija i misli se kako ona nije samo lipa nego i pametna i kako je triba u svemu slušat. A, gospe ti, svako bi na njegovom mistu jednako reagira. Dakle, nastavi ona, mi moramo razmišjat o ciloj BiH. Tu ste, dakle, s jedne bande, vi Srbi i, s druge bande Bošnjaci, žrtve vašeg genocidnog ponašanja. Čula san da ima i nekih trećih, neki kroatiše pipl, ali njih je konstitutivno malo, pa se nećemo oko toga zadržavat. Sve u svemu, nastavja ona, predlažem najnoviju novinu novog novcatog evropskog demokratskog duha. I to bez bombi, embarga i pritisaka, samo karota bez batine na drugom kraju štapa. Mile se sav ukipija očekujući njene čarobne riči. A ona, svisna historijskog momenta, malo je zastala i napokon guknula: „Predlažem strukturalni dijalog“!

Mile je zasta ushićen, a i čitava njegova svita, sve sami vrsni pravnici, ekonomisti, ministri i savitnici bez ijednog šarlatana. Svi su oni mislili da je beskonačno pregovaranje bez tendera sa financijski sumnjivim firmama za izgradnju autoputeva njihov vrhunski domet, ali sad su se uvirili da ih je neko prevaziša. Svatili su da im Eštonova pruža priliku da uđu u procese dugotrajno nesagledive evropske budućnosti koja od sada nije više utopija, jer će se u narednom milenijumu sasvim sigurno realizirat. Mile je, ka pravi šef, prvi reagira. Sa suzama u očima javno je reka kako se osića bidno, jer je predlaga narodu nekakav referendum koji se ne može ni u čemu komparirat sa ovim ća je sada čuja. I onda je da naslutit historijsku činjenicu o tome kako je referendum o antisrpskom pravosuđu i tužilaštvu, naravno ne definitivno, ali za relativno dugo, dugo vrimena aut, napoje, kaput, fertih, finito, njet.

Dobro je, pomislija je Mile, ća me onaj Čović lipo zeznija kada san predlaga referendum o pravosuđu. Da je on onda uradija sličnu stvar na onom svom jebenom Hrvatskom narodnom saboru, da je bija pridložija referendum o autonomiji Hrvata, onda nam ovi furešti, stranci koji su nas porobili sa, moglo bi se reći, bošnjačkim Inckom na čelu ne bi onako pritili sminama, stavjanjem funkcionera na crnu listu, zaleđivanjem njihove imovine i slično, pa bi onaj referendum bija održan. Platformaši bi bili sređeni, cila zemja bi odahnula, a naoružane vehabije koje misle djelovat u Središnjoj Bosni protiv Hrvata, kako bi tamo napravile etnički čistu teritoriju, ne bi imale šta radit, pa bi se preselile u Avganistan, Pakistan ili Siriju. Ali, onda bi se desila neizreciva tragedija, jer Evropa, u obliku ledi baronese fon Ešton, ne bi nikad njemu došla na noge. Sve u svem, mudro je pomislija Mile: „Strukturalni dijalog, kako to gordo i inteligentno zvuči“, pa čak i onda kada bi bilo normalnije da se kaže „strukturni“, recimo ka „kulturni“. Uostalom, svejedno je, jer sve skupa ima veze s pametnim i učenim stvarima ka ća su strukturalizam, filozofija i sociologija. Ovi pojmovi se kroz politiku, umisto radnih mista, uvode u široke i pomalo gladne narodne mase koje se uče da besperspektivnost prihvate ka pravi, pravcati progres, pa da tako umisto kruva jedu duhovne kolače. I zaklea se on  da će na tom strukturalnom dijalogu,  koji je toliko oduševija Bošnjake i Amere, inzistirat bez obzira na to koliko to bude dugo trajalo. Četiri, pet godina, nema veze, barem neće nikom bit dosadno, a mediji će imat cilo vrime o nečem pisat. Pa ako bude trajalo i tijekom njegovih pet sljedećih predsjedničkih mandata, i to će hrabro i stoički izdržat.

„Bosanci svi i svuda“

Oštro prosvjedujemo protiv izjave turskog premijera Erdogana, date nakon pobjede njegove stranke na izborima u Turskoj, koja BiH stavlja isključivo u kontekst islamskog svijeta. On narode u BiH, tvrdeći da su svi „Bosanci“, vjerski izjednačava sa Libanoncima, Sirijcima i Palestincima što nije korektno ni diplomatski, ni etički, ni faktično. Napominjemo mu, da u BiH žive tri konstitutivna naroda, od kojih su dva krišćanska i koji se ni na koji način ne smatraju „Bosancima“. Doduše, točno je, da je 7 od 8% ukupnog broja Hrvata Sarajeva moralo u zadnjih 20 godina napustiti Sarajevo i da ono sada sa 95% muslimana odgovara onome na što Erdogan cilja u svojoj izjavi. Ali onda takvo Sarajevo ne može reprezentirati BiH koja je po svom sastavu još uvijek ipak pretežno krišćanska. Sve u svemu, njegove neprikrivene ambicije za proširenjem zelene tranzverzale (Zetre) na Balkanu ima svoje limite kojima neće pomoći ni sadašnja federacijska nelegalna vlast ni terorističko-politički pritisci na Hrvate u Središnjoj Bosni.

Bošnjački prodor na zapad

S obzirom na nelegalnu bošnjačku vlast koja se je etablirala u Federaciji  zahvaljujući Inckovom nedemokratskom postupku, i na indolenciju glavnih političkih partija iz oba  entiteta koje formiraju različite federacijske i državne institucije dajući time legalitet spomenutoj vlasti, potrebno je trasirati neke pravce bošnjačko-hrvatskih odnosa u posljednjih dvadeset godina.

Uvijek kad upadnu u krizu Bošnjaci udare na Hrvate. Kao i ratne 1993 godine izgubivši prostore na istoku Bosne i Hercegovine, poslavši vlastite izbjeglice kao vojnu prethodnicu, udaraju sa iznenađujućom borbenošću na Hrvate Središnje Bosne. 2011., shvativši da je RS čvrst zalogaj odustaju od unitarne BiH i prave političko pravnu unitarnu bošnjačku Federaciju BiH, u čijim granicama osiguranim nelegitimnom vlasti, ponovo institucionalno prvo udaraju na Hrvate Središnje Bosne. Odmah potom guše ono malo uspješnih firmi i državnih poduzeća koristeći ih kao legalnu logistiku nelegalne vlasti, odvraćajući pozornost hrvatske subraće u Hercegovini sa glavnog pravca udara, jednako kao što su 1993 udarom na dolinu Neretve  odvratili pozornost od glavnog cilja Središnje Bosne.

Iako se rezultati kontinuiteta agresivne bošnjačke politike spram Središnje Bosne skrivaju odbijanjem popisa stanovništva, nedavno publicirani precizni podaci katoličke crkve po kojima je za prošlu godinu dana u Vrhbosanskoj Biskupiji manje 9200 katolika, što čini 5 % od ukupnog broja od oko 200 000, razbudili su i najuspavanije pa su na uzbunu zazvonila sva zvona Bosne srebrne. Pozvali su na jednakopravnost Hrvata sa drugima u BiH, jedinstvo unutar hrvatskog korpusa i iako bojažljivo, ipak su osudili probošnjačka djelovanja nekih u vlastitim redovima.

Sigurni smo da će jedinstven nastup obje franjevačke provincije inspirirati i osvijestiti i hrvatske političke čelnike, koji neće ostaviti Središnju Bosnu samu zabijajući glavu u pijesak, ponašajući se kao žrtva nereagirajući na udaljenija događanja sve dok joj neprijatelj ne pokuca  na vlastita vrata. Na žalost, daljnja i bliža prošlosti nam se ponavljaju i vrijeme je da počnemo učiti na vlastitim pogriješkama.

Već sada je jasno, da u najskorijoj budućnosti nakon Središnje Bosne slijedi bošnjački pritisak na Hercegbosansku županiju preko Kupresa i Livna sve do Bihaća i Istre. Hrvati su  se oduprli podjeli linijom Virovitica- Karlobag. Hoće li se ophrvati na daleko kraćem potezu Bihać-Rijeka pokazaće uskoro bliska budućnost.

Rat je odavno najavljen

Mediji su se malo uzmuvali glede izjave cijenjenog sveučilišnog nastavnika I. Lučića kako je rat u federacijskom dijelu BiH između Bošnjaka i Hrvata praktično neminovan. Ako je autor teksta možda i pretjerao što se tiče termina „rat“, sukobi niskog intenziteta sa prijetnjom proširenja istih, posve su mogući.

Ovaj je kabinet, u svojim priopćenjima, u više navrata upozoravao na ovakve moguće događaje:

-Istakao je prijetnju Izetbegovića kako svako traženje autonomije od strane Hrvata će neminovno dovesti do sukoba, te da je Bošnjaka u Federaciji četiri puta više;

-Istakao je izjavu Lagumdžije da će Tripoli biti Diznilend u odnosu na to što će se ovdje događati;

-Upozorio je na djelovanje vehabijskih oružanih grupa koje su apsolutno spremne da u svakom trenutku efikasno vojno interveniraju;

-Ustvrdio je, da su „prave vehabije“ određeni bošnjački politički, vjerski i intelektualni krugovi;

-Oštro je osudio Inckov dekret donesen na osnovu „bonskih ovlaštenja“ koji je omogućio formiranje nelegalne i nelegitimne bošnjačke vlasti u Federaciji uz pomoć par hrvatskih partijica-ikebana;

-Oštro je osudio maltretiranje hrvatskog naroda u Središnjoj BiH;

-Istakao je činjenicu da su Bošnjaci, u svim svojim djelovanjima, podrža(va)ni od SAD-a i od islamskih zemalja;

-Istakao je činjenicu da je najmoćniji dio međunarodne zajednice, usprkos pojavne retorike, neokolonijalne naravi i da svojim djelovanjem „iznad i ispod žita“ priželjkuje sukobe niskog intenziteta u BiH;

-Podcrtao je evidentno neadekvatno djelovanje legitimnih hrvatskih političkih stranaka u datoj situaciji i mogućnost da se formiraju autentične paralelne strukture hrvatskog naroda koje će se odlučnije suprotstaviti pravnom nasilju te aktualnoj nelegalnoj i nelegitimnoj bošnjačkoj vlasti.

Prof. dr  I. Lučić je, kao vrstan poznavalac ovih (a možda i još nekih) činjenica, izveo logičan zaključak o mogućem ratu mada je, kako je već istaknuto, niz sukoba niskog intenziteta mnogo realniji scenarij.

Sve u svemu, ovo je klasična borba za federacijski teritorij, gdje četiri puta brojnija nacija želi u potpunosti njime ovladati. 

Kolonijalizacija Bosne i Hercegovine i sudbina njenih naroda

Okupacijska politika

Nakon razbijanja Jugoslavije, okupacija i kolonizacija BiH imala je prvenstveno za cilj, od najmoćnijeg dijela međunarodne zajednice, stvaranje permanentnog žarišta na periferiji Europe koja će buduću Europsku Uniju tjerati u permanentnu krizu. Karakteristike takve politike na našim prostorima su se ogledale:

a)    Kroz neprekidnu demonizaciju Srba koji su na različite načine proglašavani genocidnim narodom sve dok to i sami nisu bili primorani (u Srbiji) da to priznaju. To ide do te mjere da se bilo koji uhapšen Srbin unaprijed medijski proglašava ratnim zločincem, krvnikom, i biva zatvoren, dok se, na primjer, uhapšeni Bošnjaci amnestiraju, a neki i dočekuju kao heroji;

b)  Kroz toleriranje etničkog čišćenja Hrvata koji su na prostorima BiH svedeni na oko 55% u odnosu na 1991.;

c)  Kroz stvaranje kamena spoticanja između hrvatskog i srpskog naroda: toleriran (a, indirektno, i stimuliran) prisilan odlazak Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Republike Srpske;

d)  Kroz stvaranje kamena spoticanja između Hrvata i Bošnjaka. U Federaciji su Hrvat postali „bošnjačko cvijeće“, „bošnjački korov“ što je rezultiralo odlaskom od 150 000 Hrvata iz tog entiteta. U Središnjoj Bosni, Hrvati su manipuliranjem općinskim granicama bukvalno opkoljeni Bošnjacima koji se koriste i nekim hrvatskim partijicama – ikebanama;

e)     Dovođenjem i i implantacijom od strane SAD-a muđahedina i vehabija;

f) Apsolutnom podrškom SAD-a Bošnjacima i favoriziranjem njihovih radikalnih islamskih dijelova u politici i kulturi.

Referendumom protiv demonizacije Srba

Progon i osuda Srba koji su se vršili kroz tužilaštvo BiH, samo je jedan od (post)modernih načina demonizacije tog naroda. Referendumom, kao demokratskim sredstvom osnovnih ljudskih prava, htjelo se , više simbolički nego konkretno, tome stati na kraj. Ali su reakcije dijela međunarodne zajednice bile zastrašujuće neočekivane. Prijetilo se bonskim ovlaštenjima, sankcijama, smjenjivanjem funkcionera, zaleđivanjem njihove imovine i slično. S tim prijetnjama se željelo postići:

a)    Da se odvrati pažnja od situacije u Federaciji. Naime, tamo je uspostavljena nelegalna i nelegitimna bošnjačka vlast zahvaljujući represivnom djelovanju Visokog Predstavnika koji je blokirao demokratske BiH mehanizme. Djelovanje ove vlasti ogledat će se u kontinuiranom gušenju hrvatskog naroda na tom području, pa će Hrvati polako nastaviti napuštati ovaj entitet koji će u potpunosti biti u političkoj, ekonomskoj, policijskoj i kulturnoj vlasti Bošnjaka.

b)   Prijetnje su isto tako imale za cilj umanjenje kritične svijesti vladajućeg političkog vrha Republike Srpske. Pojavila se i mrkva na drugom kraju štapa koja je možda i jestiva, ali od koje se neće moći dugo živjeti.

Vjerovatno je, da će slijedeći referendum relativno brzo postati neophodan.