“Na balkanskim prostorima će se ponovno formirati osmanlijsko carstvo" (Ivica Dačić, srbijanski političar, 18. 12. 2011.)
U
prošloj je kolumni pokazano i dokazano da je Bosna i Hercegovina nemoguća
država zbog toga što su u Federaciji muslimani/Bošnjaci u većini i koji su,
prema svojim vjersko-civilizacijskim imperativima, dužni, tamo gdje čine
većinsku populaciju, stvoriti takvu državnu organizaciju koja je bazirana na
islamu i koja ne tolerira nijednu drugu vjersku i političku opciju. U tom
smislu, podsjetimo se odgovarajućeg teksta "Islamske deklaracije"
Alije Izetbegovića, teksta kojeg se nijedan od sadašnjih bošnjačkih lidera nije
odrekao, a koji se u praksi sve otvorenije primjenjuje:
- Dužnost je
muslimana da u državi, u kojoj su u većini, uspostave islam kao vjeru i na njoj
zasnovan politički sistem;
- Postoji
nespojivost islama i neislamskih sistema;.
- Nema mira ni
koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih
institucija;
- Polažući
pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost
djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području;
- Nema, dakle,
laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne
koncepte religije.
Ne može biti
jasnije.
Prijetnje ratom
i svojatanje BiH
Bošnjaci/muslimani
koji su se duhom već odvojili od dvaju kršćanskih naroda s kojima aktualno
žive, zahvaljujući američkoj podršci, podršci moćnih islamskih režima, a
imajući uza se i sve veću potporu onog dijela Balkana koji je u tijeku
ekspresne islamizacije, postali su krajnje arogantni i agresivni.
Trenutno
su im najveća prepreka Hrvati u Federaciji, pogotovo oni u centralnoj Bosni
(220.000), kojima treba ovladati i/ili natjerati ih da napuste BiH.
Zahvaljujući
"bošnjačkom Incku" koji im je omogućio da se protupravno domognu
vlasti u Federaciji, Bošnjaci/muslimani su već politički ovladali najvećim
dijelom federacijskog teritorija. Politički organizirani Hrvati, kojima je
konačno postalo jasno da im je egzistencija u tom dijelu BiH u pitanju, počeli
su nadirućoj islamizaciji pružati verbalan otpor. Iako je taj otpor više
retoričke prirode i jalov, Bošnjaci/muslimani ni to ne mogu prihvatiti. Na
svaki istup hrvatskih zvaničnika oni prijete, ni više ni manje nego ratom i
krvoprolićem.
Prvo,
napominju kako je njih u Federaciji četiri puta više i da bi bilo dobro da
Hrvati kušuju. Zatim slijede i direktne prijetnje: Ako pokušate da se organizirate
kao treći entitet, odnosno autonomna jedinica, ili organizirate referendum na
tu temu "krvoproliće u Tripoliju će biti Diznilend u odnosu na ono što
ćemo vam mi ovdje prirediti"!
Ali
ambicije Bošnjaka/muslimana idu mnogo dalje i prostiru se na teritoriji cijele
BiH. Prvo su, 2002. iskamčili od Ustavnog suda BiH kojim vladaju zajedno sa
strancima, i to protiv volje Hrvata i Srba, da su sva tri naroda konstitutivna
na svakom pedlju BiH. Onda su nastavili s demonizacijom Srba gdje i kad god su
stigli i mogli. Pored navodnog genocida u Srebrenici 1995. (nitko tamo
počinjeni zločin ne spori), predstavljaju se kao anđeli pred međunarodnim
javnim mnjenjem. U tom smislu tvrde kako zločini (muslimanske) Armije RBiH za
sve četiri godine rata su manji od zločina kojeg su Srbi počinili u jednom
jedinom satu srebreničke tragedije!!! "Međunarodna zajednica" im je
njihovo "anđeoštvo" i demonizaciju "Srba" osigurala šakom i
kapom. Evo i jednog "kulturnog priloga" neizmjernoj mržnji koju
Bošnjaci/muslimani iskazuju prema Srbima:
U Brčkom je, 23. novembra 2011, odigrana predstava "Pismo iz
1920" u izvođenju Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Sam naslov tog
komada bio je dobra preporuka ljubiteljima Talijine umjetnosti i u Brčkom da se
pobliže upoznaju s djelom našeg nobelovca Iva Andrića u kojemu je sadržana i
ona njegova, u posljednjih dvadesetak godina često citirana, misao da je
"Bosna zemlja mržnje...".
Međutim, već početak ove predstave sa razliježućim višeminutnim
"Alahu egber" s nevidljivog minareta nagovještavao je da je riječ o
politikantskom pamfletu. Bila je to jedna srbomrzačka vivisekcija ovovremene
BiH u kojoj su, histerično i bezočno, za sve i svašta okrivljeni Srbi, pa se
slijedom izljeva mržnje, o Republici Srpskoj govori kao o "genocidnoj tvorevini",
sudi se "agresiji na BiH", prozivaju se krivci za sadašnje stanje u
BiH, za što je, naravno, najkrivlji Milorad Dodik. U jednom trenutku, kao izlaz
iz beznađa, nudi se i ubojstvo sadašnjeg političkog lidera u R S, ali i nekih
"nesvjesnih" muslimanskih lidera.
Sada
kada su se, politički i ekonomski dočepali Federacije, Bošnjaci/muslimani idu
dalje. Oni su, vidjeli smo, ti koji jasno ističu da, kao projektirana islamska
zemlja bazirana na šerijatu ne dopuštaju da itko tko nije muslimanske vjere s
njima živi. Hrvati na ovakve stavove "kušuju". Jedino se Srbi protiv
toga bune. Međutim, kada Srbi jednostavno konstatiraju da su se
Bošnjaci/muslimani već odvojili od ostatka BiH i kada, suprotstavljeni
islamskoj ideologiji koja im se želi u budućnosti nametnuti, traže od
"međunarodne zajednice" da se taj, već izjavljen raspad od strane
Bošnjaka/muslimana institucionalno regulira, onda nailaze na žestoku retoriku
Bošnjaka/muslimana.
Tako
su izjavu vrha establišmenta RS da ne želi da živi u ne-kršćanskoj zemlji označili
kao neprijateljsku po Bosnu. Proglasivši tako Srbe kao neprijatelje
"njihove Bosne", dali su sljedeću izjavu: "Neprijatelji Bosne
mogu (ako žele otići od nas) ponijeti jedino ono što su ovdje donijeli na
svojim blatnjavim cipelama"!!!
Ova
izjava s naglašenim psovačkim karakterom je semantički, po značenju, krajnje
kompleksna i svodi se, po Bošnjacima/muslimanima na sljedeće:
- Bosna je naša,
bošnjačko-muslimanska;
- U Bosnu spada i
Hercegovina (nekad: Humska zemlja) jer je sam herceg, Stjepan Vukčić Kosača, po
kome je Hercegovina navodno dobila ime, bio Bosanac;
- Pošto je
islamizacija Bosne počela, navodno, davno prije turske okupacije,
srpsko-hrvatski mit o Slavenima kao starosjediocima uglavnom ne stoji. Drugim
riječima, čak i da je točno da su Slaveni starosjedioci, oni su već dobrim
dijelom bili prije islamizirani, već od osmog stoljeća, a kasnije su, preko
bogumilstva, islamizirani i dolaskom Turaka. Drugim riječima,
Bošnjaci/muslimani imaju, navodno, dvostruke korijene: kršćanske (bogumilske) i
(prethodno, a i kasnije) islamske;
- Općenito
govoreći, islamska populacija u BiH se sastoji iz dva dijela: islamskog
pretbogumilskog i bogumilskog koje je postalo islamsko nakon dolaska Turaka;
- Svi ostali,
Hrvati i Srbi, su stranci. Oni imaju rezervne domovine (Hrvatsku i Srbiju), dok
Bošnjaci/muslimani to nemaju;
- Prema tome, svi
oni koji ne žele bošnjačko islamsku Bosnu, mogu se vratiti tamo odakle su
došli: Hrvati u Hrvatsku, Srbi u Srbiju.
Napomena. Ne poznavajući dobro povijest ovih područja, a pogotovo
ne i političku konotaciju ovakvog diskursa preko kojeg su se Bošnjaci/muslimani
spremali da se dočepaju cijele BiH, autor ovog teksta je i sam, prije dvije
decenije, govorio o rezervnim domovinama, zbog čega se sada izvinjava svojim
čitaocima.
Konfederacija
kao idealno mogući oblik suživota u BiH
Pošto
Bošnjaci/muslimani, zbog svojih vjerskih imperativa koji su nepromijenjivi, ne
mogu živjeti s kršćanima tamo gdje su ovi prvi u većini, a vidjet će se što će
uraditi Hrvati u Federaciji tim povodom, dvoentitetski oblik BiH je već sada, u
praksi, po svojim karakteristikama, konfederalan.
U
zemlji čuda kakva je BiH, moguće je da ova zemlja istovremeno bude
konfederalna, ali i okupirana.
1. Da smo
okupirani u obliku protektorata, već je do sada tisuću puta kazano i dokazano.
Treba samo spomenuti da se na ovim prostorima još uvijek nalazi strana vojska,
policija, administracija, strani suci i tužioci. Da je ova zemlja pod direktnom
upravom dvaju svemogućih namjesnika koji imaju pravo da interpretiraju Dejton
po miloj volji i da, po želji, primjenjuju kolonijalna Bonska ovlaštenja. Da su
preko njih smijenili desetine demokratski izabranih narodnih zastupnika
uključujući i jednog predsjednika RS i jednog dekana Univerziteta Istočno
Sarajevo. Da su, protupravno lišili slobode i građanskih prava stotine osoba.
Da je okupacija
BiH još uvijek i te kako barbarski aktualna, za ilustraciju treba samo
pročitati izjavu Igora Radojičića, predsjednika Narodne Skupštine RS koju je
nedavno dao medijima povodom (ne)prestanka supervizije Brčkog:
"Po
arbitražnoj odluci, završetak supervizije ne znači završetak arbitraže i strani
arbitar Robert Oven ima pravo da promijeni odluku. Dakle, stranci drže taj
svojevrsni okidač problema koji uvijek mogu da aktiviraju". On je pojasnio da to znači da konačna arbitražna
odluka nije konačna, jer u njoj stoji da arbitar sutra može da napiše drugu
odluku, ukoliko ocijeni da neko krši ovu sadašnju, i da, u jednom vrlo širokom
smislu, stanje nije zadovoljavajuće.
"Tamo
doslovno stoji da to znači da arbitar može da dodijeli distrikt jednom od
entiteta, ili da nekako drugačije reguliše status. To piše crno na
bijelo".
Kao da smo
nekadašnja afrička kolonija!
2. Po slovu
Dejtona, Bosna i Hercegovina je bila konfederativno uređena. Svaki je entitet
imao svoju vojsku, policiju, skupštinu, vladu, administraciju, financije, davao
je svoje državljanstvo, imao pravo na specijalne i paralelne veze s drugim
državama (dakle i na posebne ugovore neovisne o državi BiH), itd., dok su
monetarnu politiku vodili stranci.
Nakon Dejtona,
neke su funkcije prebačene u Sarajevo, ali se još uvijek 80% državnih
prerogativa nalazi u entitetima.
Entitet je, u
francuskim i engleskim rječnicima označen kao samosvojnost unutar neke cjeline
koja tu, entitetsku, samosvojnost suštinski ne posjeduje kao svoju
karakteristiku. Politički razmatrano, entitet, dakle, samostalno egzistira
unutar neke (kon)federalne cjeline.
Ustav BiH je,
većim dijelom, direktno kopija belgijskog ustava gdje također postoje tri
(konstitutivna) naroda i dva entiteta (uz korekciju koja se tiče međuopćinske
organizacije vezane za svaki od triju naroda), dok glavni grad Brisel čini
posebnu oblast. U Belgiji su u nadležnosti države svega tri stvari: vojska,
financije i vanjska politika, dok sve ostalo pripada entitetima.
Praktično, Belgija
je tijekom svog postojanja stalno bila u političkoj krizi, posebice zbog
suprotnosti koje su se javljale između flamanskog i valonskog entiteta. Tamo je
kriza oko formiranja državne vlade loša svakodnevnica, a raspad zemlje
neprekidno visi u zraku, mada je po ustavu raspad teorijski nemoguć.
BiH je u mnogo
čemu (kon)federalnija od Belgije. Ne postoji netko tko bi bio objedinjavajući
faktor (u Belgiji je to kralj). BiH ne posjeduje zajedničku vanjsku politiku.
I, na koncu, da nema stranaca koji vode monetarnu politiku, BiH bi se vrlo brzo
raspala kao kula od karata.
Što da se radi?
Iz
dosadašnjih komentara "međunarodne zajednice" (MZ) o krizi oko
formiranja vlasti u BiH, vidljivo je, da se nitko previše ne brine oko toga.
Razlozi su tekuće i suštinske prirode:
- "Arapsko
proljeće" još uvijek traje sa neizvjesnim ishodima. Kosmetski Srbi se
snažno opiru nakanama MZ koja hoće da Srbija prizna takozvanu Republiku Kosovo.
Postoje snažne indikacije da se priprema američko-izraelska intervencija u
Iranu. Bošnjaci/muslimani koji nastoje da konsolidiraju svoju nelegalnu vlast u
tom entitetu na račun Hrvata, nisu previše zainteresirani za državu BiH.
- Zbog spomenutih
tekućih razloga, MZ još ne radi ono što je naumila: novo prekrajanje granica
Balkana, o čemu sam više puta govorio, a što bi vrlo vjerojatno išlo na štetu
RS. Uzgred rečeno, najveći dio toga što je MZ do sada radila išlo je na štetu
RS.
Pošto
se navedene tekuće stvari neće tako brzo razriješiti, RS ima još vremena da
izbjegne ono što joj se sprema. Bilo bi poželjno, da se u tu svrhu preduzmu
sljedeće okvirne mjere:
- Da se održi
hrvatsko-srpski sabor BiH gdje bi se STROGO osudila nelegalna vlast u
Federaciji i naznačile zajedničke mjere da se tom zlu parira;
- Da Hrvati osnuju
savez svojih općina koji bi izabrao svoje organe i kao takav institucionalno
djelovao;
- Da Hrvati
preispitaju Muslimansko-Hrvatsku Federaciju zasnovanu 1944. u Vašingtonu i da
na toj osnovi predoče mapu teritorijalnog razgraničenja koje je onda postojalo;
- Da Hrvati i Srbi
predoče svjetskom javnom mnjenju da je sadašnja kriza na državnom nivou kriza
izazvana sukobom dviju civilizacija na ovom području, a ne borba oko fotelja;
- Da Hrvati i Srbi
dokumentirano predoče svjetskom javnom mnjenju, da su Bošnjaci/muslimani ti
koji žele vjersku, a ne laičku i građansku državu i da je, prema tome, ovim
stavom BiH praktično podijeljena i onemogućena kao zajednička država triju
konstitutivnih naroda;
- Da Narodna
skupština RS razmotri ovu problematiku vezanu za razlaz unutar BiH i da, shodno
tome, donese i odgovarajuću rezoluciju.
- Da Narodna
skupština RS donese rezoluciju o vojnoj neutralnosti ovog entiteta;
- Da Narodna
skupština RS donese deklaraciju o njenom teritorijalnom jedinstvu i
nepomirljivom suprotstavljanju bilo kakvih izmjena njenih granica;
- Da Narodna
skupština RS sama realizira odluku suda o Strazburu: "Sejdić-Finci",
kao i da sama učini da se sprovede popis stanovništva u ovom entitetu;
- Da RS ispita
mogućnost stvaranja i realizacije specijalnih i paralelnih veza sa svim
zemljama u regionu.
